Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4548/19 (A. S., Z. S. i J. S.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4548/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4548/19, rješavajući apelaciju Azize Sijerčić i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azize Sijerčić, Zlatka Sijerčića i Jasmine Sijerčić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 235399 19 Rev od 4. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aziza Sijerčić, Zlatko Sijerčić i Jasmina Sijerčić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sjedinjenih Američkih Država, koje zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banjaluke, podnijeli su 25. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 235399 19 Rev od 4. septembra 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 235399 16 P od 21. februara 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je raskinut kupoprodajni ugovor zaključen 25. oktobra 1994. godine, između pravnog prednika apelanata, Dž.S. (u daljnjem tekstu: pravni prednik), kao prodavatelja i tužene M.G. (u daljnjem tekstu: tužena), kao kupca, predmetom kojeg je bila garaža, bliže označena u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna garaža), što je tužena dužna priznati. Također, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove PJ Banjaluka da u određenom posjedovnom listu, bliže označenom u izreci presude, uspostavi pređašnje posjedovno stanje brisanjem upisa tužene, uz istovremeni upis prava posjeda na ime pravnog prednika sa 1/1 dijela, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka. Istovremeno, obavezani su apelanti da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, bliže označenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od 21. februara 2017 godine do isplate. Najzad, sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, tužena je odbijena.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je po provedenom postupku utvrdio da su, prednik apelanata i tužena 25. oktobra 1994. godine zaključili kupoprodajni ugovor predmetom kojeg je bila predmetna garaža za određenu kupoprodajnu cijenu, preciziranu u presudi, te da je tužena pravnom predniku na ime kupoprodajne cijene isplatila dio novca, a pravni prednik je njoj predao u posjed dokumentaciju za garažu i ključeve od garaže. Nadalje, utvrđeno je da su potvrdom od 18. augusta 1995. godine ugovorne strane potvrdile da je tužena dužna pravnom predniku na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene određeni novčani iznos (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) koji će mu isplaćivati od 30. decembra 1996. godine. Također, navedeno je da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-944/95 od 13. oktobra 1995. godine utvrđeno da je pravno valjan predmetni kupoprodajni ugovor i pravni prednik obavezan da tuženoj preda isprave podobne za prenos prava svojine i trpi njen upis u katastarski operat, te da se na osnovu te presude tužena upisala u katastarski operat kao posjednik predmetne garaže sa 1/1 dijela. Isto tako, utvrđeno je da je po završetku rata, tačnije 29. septembra 1999. godine, pravni prednik podnio zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske za povrat predmetne garaže, te da je rješenjem tog ministarstva od 3. juna 2003. godine pravnom predniku vraćena u posjed i na raspolaganje predmetna garaža.
4. Također, Osnovni sud je ukazao da je 22. septembra 2010. godine pravni prednik podnio prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka u predmetu Osnovnog suda broj P- 944/95, te da je rješenjem Osnovnog suda broj P-944/95 od 21. januara 2011. godine dozvoljeno ponavljanje postupka i ukinuta presuda Osnovnog suda broj P-944/95 od 13. oktobra 1995. godine, kao i da je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 15. marta 2011. godine potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je udovoljeno prijedlogu za ponavljanje postupka. Nadalje, utvrđeno je da je u ponovljenom postupku donesena pravosnažna presuda Osnovnog suda od 25. januara 2013. godine kojom je utvrđena pravna valjanost predmetnog kupoprodajnog ugovora, na način pobliže opisan u toj presudi, a odbačena protivtužba pravnog prednika, radi utvrđenja ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora. Također, utvrđeno je da je pravni prednik umro u toku 2010. godine, te da su apelanti proglašeni njegovim nasljednicima, shodno rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda od 29. aprila 2011. godine. Nadalje, utvrđeno je da su apelanti podneskom od 27. februara 2015. godine saopćili tuženoj da raskidaju predmetni kupoprodajni ugovor zbog neispunjenja tog ugovora, shodno odredbama člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je tužena podneskom od 9. marta 2015. godine odgovorila na saopćenje apelanata, na način, da se protivi raskidu predmetnog kupoprodajnog ugovora, jer joj nije bilo omogućeno da ispuni svoju obavezu, shodno odredbama čl. 325. i 326. ZOO. Najzad, utvrđeno je da su apelanti podnijeli tužbu prvostepenom sudu 29. marta 2016. godine.
5. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je ukazao da zahtjev apelanata nije osnovan, jer je predmetno potraživanje zastarjelo, zbog čega je sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, istaknuto je da predmetno potraživanje zastarijeva u smislu odredaba člana 371. ZOO, tj. u roku od deset godina od dana kada su apelanti kao povjeritelji imali pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Polazeći od činjenice, da se tužena obavezala isplaćivati predmetni iznos od 30. decembra 1996. godine, navedeno je da od tog datuma teče rok zastarjelosti predmetnog potraživanja, te da se ima uzeti da je predmetno potraživanje zastarjelo sa 1. januarom 2007. godine. Kako su apelanti podnijeli tužbu za raskid predmetnog ugovora 29. marta 2016. godine, tj. po proteku zastarjelosti, ukazano je da je zahtjev apelanata neosnovan, shodno odredbama člana 360. ZOO.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 235399 17 Gž od 11. decembra 2018. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno, odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka, na ime sastava žalbe u određenom novčanom iznosu, bliže označenom u izreci presude, a odbijen je i zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka na ime sastava odgovora na žalbu u određenom novčanom iznosu, bliže označenom u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 235399 19 Rev od 4. septembra 2019. godine revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 71 0 P 235399 17 Gž od 11. decembra 2018. godine je odbijena kao neosnovana.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Također, ukazano je kako iz potvrde od 18. augusta 1995. godine proizilazi, da tužena potvrđuje da pravnom predniku duguje predmetni iznos i da se obavezuje isplaćivati taj iznos od 30. decembra 1996. godine, pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da je zastarjelost predmetnog potraživanja počela da teče od 30. decembra 1996. godine, shodno odredbama člana
361. ZOO. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 388. i 392. stav 1. ZOO i naveo da kada se ima u vidu, da je odredbama člana 371. ZOO propisano, da potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, također je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da je rok zastarjelosti predmetnog potraživanja deset godina.
9. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da kod nesporne činjenice, da se pravni prednik 29. septembra 1999. godine obratio navedenom ministarstvu radi povrata predmetne garaže, taj sud je našao da je time prekinut rok zastarjelosti predmetnog potraživanja, te da je taj prekid zastarjelosti predmetnog potraživanja trajao do donošenja odluke, odnosno do donošenja rješenja tog ministarstva od 3. juna 2003. godine. Kod takvog stanja stvari, istaknuto je da je rok zastarjelosti predmetnog potraživanja istekao 3. juna 2013. godine, a kako je tužba, radi raskida predmetnog ugovora, podnesena 29. marta 2016. godine, Vrhovni sud je naveo da je tužba podnesena po isteku roka zastarjelosti predmetnog potraživanja, te da je s toga zahtjev iz tužbe neosnovan u smislu odredaba člana 360. ZOO. Također, navedeno je da na taj zaključak ne utiče revizioni prigovor, da je pravni prednik prekinuo zastarjelost predmetnog potraživanja kada je 22. septembra 2010. godine podnio prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka u predmetu Osnovnog suda broj P-944/95, jer je u ponovljenom postupku ishođena pravosnažna presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 120691 12 P 2 od 25. januara 2013. godine, kojom je utvrđena pravna valjanost predmetnog ugovora o kupoprodaji garaže, a odbačen protivtužbeni zahtjev pravnog prednika da se utvrdi ništavost tog kupoprodajnog ugovora. Naime, odredbama člana 389. stav 2. ZOO je propisano, da nije bilo prekida zastarjelosti potraživanja ako povjeriteljeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen. Drugim riječima, kako je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 25. januara 2013. godine odbačena protivtužba pravnog prednika da se utvrdi ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora, ukazano je da se ima uzeti da podnošenjem prijedloga za ponavljanje postupka od 22. septembra 2010. godine, nije došlo do prekida zastarjelosti predmetnog potraživanja.
10. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao da iz raspravnih zapisnika od 2. marta i 26. decembra 2012. godine u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 120691 12 P 2 proizilazi da tužena ne spori da je potpisala potvrdu od 18. augusta 1995. godine kojom je potvrdila da duguje pravnom predniku predmetni iznos i kojom se obavezala od 30. decembra 1996. godine isplaćivati predmetni iznos, ali da joj je bilo onemogućeno vraćanje duga, jer da nije znala kome i na koji način da vraća dug, o čemu je razgovarala sa pravnim prednikom neposredno poslije rata i nisu se uspjeli dogovoriti. Shodno tome, istaknuto je da se revizijom neosnovano ukazuje, da je prilikom saslušanja na ročištima, 2. marta i 26. decembra 2012. godine u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 120691 12 P 2, tužena priznala predmetno potraživanje, odnosno da apelantima duguje predmetni iznos. Naime, ukazano je da ocjenom iskaza tužene na navedenim ročištima proizilazi da se tužena izjasnila o slijedu događaja povodom zaključenog ugovora sa pravnim prednikom apelanata i njihovim utanačenjima u pogledu ispunjenja ugovora, u kojem ispunjenju ugovora je, prema tvrdnjama tužene, ona bila onemogućena. Dakle, Vrhovni sud je naveo za osnovanost tvrdnji, da je tužena priznala dug, apelanti su morali dokazati da je tužena prilikom saslušanja na navedenim ročištima jasno i decidno priznala da apelantima duguje predmetni iznos, a što se ne može zaključiti iz njenog iskaza na tim ročištima.
11. Najzad, Vrhovni sud je istakao da sama činjenica, da se tužena na tim ročištima izjasnila da je 18. augusta 1995. godine potpisala potvrdu kojom se obavezala isplaćivati predmetni iznos, ne znači da je priznala dug, jer je osporila predmetno potraživanje zato što joj nije bilo omogućeno da ispuni svoju obavezu, shodno odredbama čl. 325. i 326. ZOO. Kako se tužena gotovo identično izjasnila i u podnesku od 9. marta 2015. godine, navedeno je da se neosnovano revizijom ukazuje da se tužena priznanjem duga u navedenom podnesku, odrekla zastarjelosti predmetnog potraživanja u smislu odredaba člana 365. ZOO. Na kraju, Vrhovni sud je ukazao da donošenjem rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda od 29. aprila 2011. godine, kojim su apelanti proglašeni nasljednicima iza pravnog prednika, nije došlo do prekida zastarjelosti potraživanja, kada se ima u vidu da po pravilima procesne sukcesije u momentu smrti prednika njegovi nasljednici stupaju u njegova prava i obaveze.
12. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelanti tvrde da nije pravilan stav Vrhovnog suda da je tužba neblagovremena iz razloga što je navodno rok zastarjelosti potraživanja istekao 3. juna 2013. godine, a tužba je podnesena 29. marta 2016. godine. Naime, apelanti navode da je za vrijeme trajanja zastarjelosti više puta dolazilo do prekida zastarijevanja, te da je svaka radnja dovodila do prekida toka zastarijevanja, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO, i da je predmetna tužba blagovremena. Shodno tome, apelanti tvrde da je zastarijevanje koje je počelo teći 3. juna 2003. godine prekinuto podnošenjem prijedloga za ponavljanje postupka 22. septembra 2010. godine, pravosnažnim okončanjem postupka po tom prijedlogu 15. marta 2011. godine, donošenjem rješenja o nasljeđivanju 29. aprila 2011. godine kojim je raspravljena zaostavština iza pravnog prednika, te priznanjem duga u iskazu tužene datog u svojstvu parnične stranke u predmetu broj 71 0 P 120691 95 P na zapisnik o glavnoj raspravi od 2. marta 2012. godine. Najzad, apelanti navode da i stav osporene presude koji se tiče pitanja priznanja zastarjele obaveze nije osnovan, jer je tužena pismeno priznala zastarjelu obavezu u podnesku od 9. marta 2015. godine.
Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 360. st. (1) i (2) (1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Član 388.
Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 389. stav (2) (2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako poveriočeva tužba ili zahtev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mera izvršenja ili obezbeđenja bude poništena.
Član 392. stav (1) (1) Posle prekida zastarevanje počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud nalazi da su u postupku apelanti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da je raskinut navedeni kupoprodajni ugovor zaključen između pravnog prednika i tužene predmetom kojeg je bila predmetna garaža, što je tužena dužna priznati, kao i da sud naloži nadležnom organu uprave da u određenom posjedovnom listu, uspostavi pređašnje posjedovno stanje brisanjem upisa tužene, uz istovremeni upis prava posjeda na ime pravnog prednika, sve bliže označeno u izreci presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanata, Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević