Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4545/20 (I.S.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4545/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4545/20, rješavajući apelaciju I. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. S.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 2 Rs 009213 20 Rev od 15. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 009213 15 Rsž od 15. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 Rs 009213 14 Rs od 3. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrada, podnio je 14. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 009213 20 Rev od 15. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 009213 15 Rsž od 15. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislavgradu broj 68 2 Rs 009213 14 Rs od 3. jula 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi (ŠGD „Hercegbosanske šume“ d.o.o. Kupres), na ime mjesečne razlike isplaćene i dugovane plate, isplati određeni novčani iznos za vremenske periode i u pojedinačnim iznosima kako je to precizirano izrekom prvostepene presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelant i tuženi zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 16. decembra 2009. godine i da je navedenim ugovorom utvrđeno da će se apelantu za obavljene poslove plata isplaćivati prema odredbama Pravilnika o platama i ostalim primanjima zaposlenika tuženog. Dalje, da koeficijent za obračun plate iznosi 6,00, a da vrijednost osnovice za obračun plate utvrđuje ovlašćena osoba tuženog kao poslodavca (i da je na taj način utvrđena osnovica za obračun plate u spornom periodu bila u rasponu od 180,00 KM do 200,00 KM). Takođe, da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 20. maja 2015. godine (kao i izjašnjenja tog vještaka datog na ročištu za glavnu raspravu) utvrđeno da osnovna plata prema Pravilniku tuženog iznosi 1.200,00 KM u skladu sa donesenim odlukama o osnovici Uprave društava i da nema razlike u obračunu plate, dok bi razlika plate između Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Pravilnika o radu iznosila 36.560,56 KM za sporni period (a imajući u vidu koeficijent za obračun plate koji je u konkretnom slučaju 6,00 i osnovicu za obračun plate koju je utvrđivao tuženi u rasponu od 180,00 KM do 200,00 KM naspram osnovice kako je izračunata u nalazu i mišljenju navedenog vještaka). Vrhovni sud je dalje naveo da je, međutim, članom 68. Zakona o radu propisano da se plata zaposlenika utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, dok je članom 69. istog zakona propisano da se Kolektivnom ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuje najniža plata, kao i uslovi i način njenog usklađivanja, te da poslodavac kojeg obavezuje Kolektivni ugovor, ili Pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu manju od plate utvrđene Kolektivnom ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Vrhovni sud je naveo da, kako je, dakle, u konkretnom slučaju tuženi isplaćivao apelantu platu koja nije manja od plate utvrđene Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu (budući da osnovica za obračun plate jeste manja od osnovice kako je obračunata od strane vještaka, ali je zato koeficijent 6,00, pa je tako i najniža plata i najniža neto satnica u konkretnom slučaju znatno viša od osnovne neto plate u FBiH i neto satnice u FBiH), to su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli odluku o odbijanju predmetnog tužbenog zahtjeva zaključivši da apelant nije oštećen u svom pravu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju sporna upravo osnovica za obračun plate, koja je niža od one utvrđene Kolektivnim ugovorom, jer je tuženi utvrđivao osnovicu od 180,00 KM, dok je najniža garantovana osnovica po Kolektivnom ugovoru 339,30 KM.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević