Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4671/20 (A. K.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4671/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-4671/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Alema Kumrić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Alema Kumrić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 43 0 P 135102 18 Rev od 22. rujna 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 P 135102 18 Gž od 2. travnja 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 P 135102 16 P od 22. prosinca 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Alema Kumrić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Radivoje Lazarević, odvjetnik iz Zvornika, podnijela je 22. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 135102 18 Rev od 22. rujna 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 P 135102 18 Gž od 2. travnja 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Zenici broj 43 0 P 135102 16 P od 22. prosinca 2017. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, naloženo je apelantici da tužiteljici (JU „Dom zdravlja“ Zenica) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). Protutužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništavan Ugovor o specijalizaciji iz obiteljske medicine od 28. svibnja 2013. godine, zaključen između tužiteljice i apelantice, u dijelu čl. 4. koji glasi „U slučaju da zdravstveni radnik prekrši odredbe iz čl. 2. ovog ugovora, dužan je Domu zdravlja naknaditi troškove, koji se određuju prema vrijednosti bruto iznosa, naknade plate primljene za vrijeme trajanja specijalizacije i drugih primanja (putni troškovi, troškovi polaganja specijalističkog ispita, naknade za odvojeni život, plaćeno odsustvo, godišnji odmor i drugo), sa zakonskim kamatama, koje mu je Dom zdravlja isplatio za vrijeme trajanja specijalizacije“, odbijen je kao neutemeljen.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da tužiteljica kao poslodavac traži od apelantice kao bivše djelatnice da joj isplati troškove koje je imala tijekom stjecanja specijalizacije iz obiteljske medicine u trajanju od 34 mjeseca i 10 dana, jer je apelantica prvo davanjem otkaza, a potom i prestankom ugovora o radu zbog nedolaska na posao dulje vremensko razdoblje, raskinula predmetni ugovor o specijalizaciji. Vrhovni je sud istakao da se troškovi koje tužiteljica potražuje odnose na isplaćene bruto plaće, naknadu toploga obroka i regresa, kao i jednokratnu nagradu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, koji je zahtjev precizirao vještak. Vrhovni je sud istakao da je prema stavu toga suda pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo izrazivši stanovište o raskidu predmetnoga ugovora od strane apelantice iz čl.

124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), zbog čega je tužiteljici pripalo pravo da naplati sve novčane isplate u razdoblju trajanja predmetnoga ugovora. Vrhovni je sud istakao da je raskidom predmetnoga ugovora, kao posljedice otkaza ugovora o radu, nastala posljedica iz čl. 132. st. 2. ZOO, tj. pravo tužiteljice da traži ono što je dala u izvršenju toga ugovora. Vrhovni je sud istakao da su prigovori revizije na obračunate kamate na dug neutemeljeni. Vrhovni je sud istakao da je predmetnim ugovorom predviđeno i plaćanje zakonskih kamata na sva potraživanja koja se po ugovoru imaju vratiti. Vrhovni je sud istakao da takva odredba podrazumijeva da se radi u ugovorenoj kamati koja je u spornome razdoblju po Zakonu o visini kamatne stope iznosila 12%. Vrhovni je sud istakao da je vještak pravilno obračunao ugovorenu kamatu za razdoblje od dospijeća svakoga isplaćenoga iznosa do raskida ugovora tj. 3. ožujka 2016. godine, što nije u suprotnosti sa čl. 399. ZOO. Vrhovni je sud naveo da niti prigovori koji se odnose na odbijanje priziva u odnosu na protutužbeni zahtjev nisu utemeljeni. Vrhovni je sud naveo da čl.

103. ZOO propisuje ništavnost ugovora, a čl. 105. ZOO ništavnost pojedinih odredbi ugovora, na način da ništavnost postoji kada je odredba ugovora protivna Ustavu, propisima ili ćudoređu, osim ako povrijeđeno pravilo ne upućuje na drugu sankciju ili ako zakonom u određenome dijelu ne propisuje nešto drugo. Vrhovni je sud istakao da čl. 4 predmetnoga ugovora, koje utvrđenje ništavnosti je tražila apelantica, nije ništavan jer ne postoji odredba nekoga propisa koji takvu ugovornu klauzulu zabranjuje, a temelji se na cilju i svrsi zdravstvene ustanove da osigura stručni kadar određenih specijalizacija za određeno vremensko razdoblje.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, „da je odluka Vrhovnoga suda i nižestupanjskih sudova koja se odnosi na odredbe čl. 4. ugovora, pogrešna“, kao i da je odlukom „Vrhovnoga suda i nižestupanjskih sudova u dijelu koji se odnosi na način obračuna kamate na dosuđene iznose učinjena povreda ustavnoga prava na imovinu“. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prava iz čl. 7. toč. a. i toč. i. Međunarodnoga pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4671/20 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio