Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4394/19 (M. E.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4394/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4394/19, rješavajući apelaciju Mehe Eskije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mehe Eskije.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 166430 18 Rsž od 26.
septembra 2019. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Mehi Eskiji u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Mehi Eskiji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Eskije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 166430 18 Rsž 2 od 26. septembra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Meho Eskija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 166430 18 Rsž 2 od 26. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Džekosa“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. i 24. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. septembra do 1. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 1. novembra 2010. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je podneskom od 13. marta 2012. godine i na glavnoj raspravi od 27. augusta 2012. godine opredijelio tužbeni zahtjev.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 166430 10 Rs od 3. septembra 2012. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu određeni novčani iznos (preciznije naveden u izreci presude), i to po osnovu naknade za topli obrok, naknade za prevoz, naknade za troškove odvojenog života od porodice, po osnovu razlike manje isplaćene plaće i po osnovu otpremnine, sve navedeno za određene vremenske periode sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Prvostepenom presudom obavezan je tuženi da u apelantovu korist uplati Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje određeni novčani iznos po osnovu razlike manje uplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 166430 12 Rsž od 27. decembra 2013. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o otpremnini tako da je dio tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 166430 14 Rev od 2. decembra 2016. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
9. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 166430 18 Rs 2 od 12. oktobra 2018. godine obavezan je tuženi da isplati apelantu određeni novčani iznos na ime neisplaćenih naknada za topli obrok za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, kao i određeni novčani iznos na ime naknade troškova prevoza za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom. Prvostepenom presudom odbijen je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određene novčane iznose na ime naknade za topli obrok, naknade za prevoz, naknade štete za troškove zbog odvojenog života od porodice i manje isplaćene plaće, sve navedeno za određene vremenske periode, sa zakonskim zateznim kamatama. Prvostepenom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je prigovor kompenzacije koji je istakao tuženi tražeći da se iznos naknade za topli obrok prebije sa eventualno drugim apelantovim potraživanjima.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je podneskom od 7. februara 2017. godine apelant zatražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknade za topli obrok i prevoz, troškove zbog odvojenog života od porodice, razliku manje isplaćenih plaća sa obavezom da uplati doprinose za PIO i troškove postupka, a nakon što je provedeno ekonomsko vještačenje tužbeni zahtjev je preinačen po sadržaju kao u izreci presude, te je dozvoljeno raspravljanje o preinačenom zahtjevu nakon što je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz člana 56. ZPP. Zatim je naveo da je, nakon što je provedeno ekonomsko vještačenje, apelant preinačio tužbeni zahtjev. Nadalje je ukazao da iz dokaza koji su provedeni u toku postupka (bliže navedeni u obrazloženju presude) proizlazi da je apelant bio zaposlenik tuženog u periodu od 28. juna 2007. godine do 28. februara 2010. godine, sve do donošenja rješenja o prekidu ugovora o radu od 1. februara 2010. godine zbog ekonomskih razloga (smanjen obim posla) sa otkaznim rokom od 15 dana (apelant je prvu polovinu februara 2010. godine bio na godišnjem odmoru, a u drugoj polovini februara tokom otkaznog roka nije radio). Dalje je naveo da provedeni dokazi ukazuju na zaključak da je apelantu u periodu rada u Bosni i Hercegovini (od 1. oktobra 2007. godine do 16. juna 2008. godine i od 1. januara do 31. maja 2009. godine) gotovinski isplaćivana naknada za topli obrok i naknada za prevoz na način da je šef računovodstva tuženog slao na gradilište zapakirane koverte po nekom od radnika ili poslovođi, koji bi ih podijelio radnicima. Zatim je naveo da su zaključak o gotovinskim isplatama potvrdili apelant i svjedok M. K. (diplomirani inženjer građevinarstva, radnik tuženog), kao i vještak ekonomske struke za oblast finansija A. T., koja je ukazala da je porezni organ u tom periodu tolerirao gotovinsku isplatu naknada za topli obrok i prevoz. Zatim je naveo da, bez obzira na shvatanje vještaka o apelantovom pravu na naknadu za topli obrok tokom godišnjeg odmora i otkaznog roka u februaru 2010. godine, ove naknade apelantu ne pripadaju, jer u tom periodu apelant nije radio (naknade su uvijek vezane uz rad). Općinski sud je naveo da, iako je apelant bio izričit da su se gotovinske isplate odnosile na uvećanje plaće za veliki broj sati prekovremenog rada, a ne na naknadu za topli obrok i prevoz, ostali provedeni dokazi ne potvrđuju postojanje prekovremenih radnih sati za koje je tuženi navodno imao obavezu da isplati naknadu apelantu. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), kako je tada važio, bila propisana obaveza poslodavca da zaposleniku osigura ishranu u toku radnog vremena (topli obrok), a ukoliko ne osigura, da mu isplati mjesečnu naknadu u iznosu od najmanje 20% prosječne netoplaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je naveo da je vještak ekonomske struke utvrdio da ova naknada apelantu nije isplaćena za maj i dio juna 2008. godine, pa je apelantov tužbeni zahtjev samo u tom dijelu osnovan. Zatim je naveo da je članom 18. OKU propisano pravo zaposlenika na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u skladu sa pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Općinski sud je naveo da je apelantu tokom rada tuženi isplaćivao naknadu troškova prevoza osim za dio juna 2008. godine, pa je osnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu dijela ove naknade, što je utvrdio vještak ekonomske struke.
11. Nadalje je naveo da je tokom rada u Njemačkoj (od 16. juna do 31. decembra 2008. godine i od 1. juna 2009. godine do 26. januara 2010. godine) po tzv. detašmanu tuženi osiguravao smještaj apelantu, ali ne i ishranu, a da mu nije isplaćivana naknada troškova odvojenog života od porodice, ni terenski dodatak. Također je ukazao da je nesporno da su apelantu isplaćivane plaće za vrijeme rada u Njemačkoj, da su iz njegove brutoplaće isplaćeni i porezi i doprinosi u Njemačkoj, a da se, zatim, iz njegove netoplaće odbijao iznos brutoplaće koja mu je isplaćivana u Bosni i Hercegovini, dakle i u Njemačkoj i u Bosni i Hercegovini vršeno je dvostruko oporezivanje. Općinski sud je naveo da nije osnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život. Zatim je naveo da je odredbama člana 24. OKU, koji je važio u tom periodu, bilo propisano pravo zaposlenika koji je privremeno upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice. Visina troškova utvrdit će se kolektivnim ugovorima kantona, područja djelatnosti i ugovorom o radu. Općinski sud je naveo da ugovorom o radu visina ove naknade nije propisana. Općinski sud je naveo da apelant zahtijeva isplatu određenog novčanog iznosa koji je obračunat primjenom odredaba člana 69. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektiranja (u daljnjem tekstu: GKU), potvrđujući da je tuženi privredno društvo sa 100% privatnog kapitala. Zatim je naveo da se bez obzira na apelantovo nastojanje da se pozivom na opće odredbe Zakona o obligacionim odnosima o naknadi štete koristi analogijom kod obračuna naknade za odvojeni život ne može prihvatiti njegov pravni stav zbog činjenice da navedeni GKU ne obavezuje tuženog, kao i zbog toga što je apelant mogao eventualno kao naknadu štete zahtijevati samo objektiviziranu sumu utrošenu za ishranu tokom rada u Njemačkoj u tom periodu.
12. Zatim, Općinski sud je naveo da nije osnovan ni zahtjev za isplatu manje isplaćene plaće u određenom iznosu na ime umanjenja plaće tokom rada u Njemačkoj. S tim u vezi je ukazao da je članom 5. ugovora o radu u inozemstvu apelant prihvatio da mu se „plaćanje doprinosa vrši po propisanoj i zakonskoj shemi i to u Bosni i Hercegovini na prosječnu netoplaću u Federaciji BiH, netoplaća se uplaćuje na lični račun u banci radnika u Federaciji BiH, isti iznos isplaćene plaće se umanjuje u obračunskoj listi u Njemačkoj“.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 166430 18 Rsž 2 od 26. septembra 2019. godine odbijene su žalbe apelanta i tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud provedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu sa članom 8. ZPP, te je za svoju ocjenu dao valjane razloge, postupajući u skladu sa članom 191. stav
4. ZPP, što je kao posljedicu imalo pravilno utvrđenje činjenica relevantnih za odluku suda u konkretnom slučaju. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno riješio sva sporna pitanja od kojih je zavisila osnovanost postavljenih tužbenih zahtjeva, te da je o svim apelantovim prigovorima na činjenice iz vještačenja i svjedočenja raspravljeno na glavnoj raspravi, što je evidentno iz zapisnika sa glavne rasprave i obrazloženja prvostepene presude. Nadalje je naveo da je neosnovano apelantovo ukazivanje na to što je prvostepeni sud prihvatio gotovinski način isplate naknade za topli obrok i prevoz radnicima od tuženog kao poslodavca. S tim u vezi je naveo da je takav način isplate utvrđen iskazom apelanta, svjedoka i vještaka, a prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenicu gotovinske isplate u novčanom iznosu bliže navedenom u obrazloženju presude, dok apelant nije dokazao da su se gotovinske isplate odnosile na prekovremeni rad.
15. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno odbio kao neosnovan zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život po članu 69. GKU. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nije osnovana apelantova tvrdnja da je propuštanjem tuženog, kao poslodavca, da odredi pravo radnika na ovu naknadu, ugovorom o radu ili internim aktom, počinjena šteta po članu 154. ZOO. Zatim je naveo da se na strani tuženog ne može utvrditi ni propuštanje, niti namjera, jer Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektiranja ne obavezuje tuženog kada je tuženi privredno društvo sa 100% privatnog kapitala. Dalje je ukazao da nisu osnovani ni žalbeni navodi u odnosu na odbijeni zahtjev za isplatu manje isplaćene plaće na ime umanjenja plaće tokom rada u Njemačkoj, te je, također, naveo sadržaj člana 5. ugovora o radu u inozemstvu. Zatim je naveo da je, u smislu odredaba člana 35. stav 4. Zakona o porezu na dohodak, uplaćeni iznos poreza na dohodak u određenom mjesečnom iznosu (a ne i uplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstvo i nezaposlene) apelant mogao zahtijevati povrat, odnosno prebijanje pod uvjetima i na način propisan tim zakonom, tako da ne postoji osnov da se tuženi obaveže da isplati apelantu taj iznos.
16. Iz stanja u spisu proizlazi da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 166430 20 Rev 2 od 11. februara 2020. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant je naveo da je stav Kantonalnog suda povodom tužbenog zahtjeva pogrešan, te da se temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je naveo da Kantonalni sud u obrazloženju odluke nije dao jasan stav o postojanju odlučnih činjenica, te je, zbog nedostatka valjanog pravnog obrazloženja, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Zatim je naveo da, iako su zaključili da je na gradilištima kod tuženog bilo gotovinskih isplata i da svojim odlukama stanu u kraj takvoj praksi, sudovi legaliziraju takvo postupanje. Također je naveo da ne postoji pismeni trag, niti drugi dokaz da su apelantu predmetne naknade gotovinski isplaćene. Nadalje je naveo da su sudovi zanemarili činjenicu da osnov za potraživanje koje se odnosi na zahtjev da mu tuženi naknadi štetu zbog neplaćanja troškova nastalih zbog odvojenog života od porodice za vrijeme rada u inozemstvu apelant zasniva na činjenici da je apelant svojim internim aktima i zaključenim ugovorima o radu u inozemstvu propustio da uredi pitanje isplate visine mjesečnog iznosa naknade za troškove zbog odvojenog života od porodice. Apelant smatra da mu je, zbog takvog propusta, prouzrokovana šteta koja se ogleda u izgubljenoj dobiti. Dalje je naveo da je tuženi bio obavezan da visinu predmetne naknade uredi prvenstveno zaključenim ugovorom o radu kojim je apelant upućen na rad u inozemstvo zbog razloga što takva obaveza proistječe iz člana 24. OKU, koji je važio u vrijeme kada je apelant upućen na rad u inozemstvo. Apelant je naveo da su odredbe navedenog kolektivnog ugovora pravno obavezivale sve poslodavce, nezavisno od strukture kapitala. Apelant je naveo da je, iako se na tuženog ne mogu primijeniti odredbe GKU zbog činjenice da je društvo sa 100% privatnim kapitalom, jedini način da se utvrdi visina štete da se na konkretnu pravnu situaciju izvrši analogna primjena člana 69. GKU s obzirom na to da tuženi obavlja poslove iz navedenog granskog ugovora. Također je naveo da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prilikom donošenja odluka u dijelu koji se odnosio na potraživanje za isplatu manje plaće. Apelant je ukazao da tuženi nije postupio u skladu sa zaključenim ugovorima, odnosno da mu nije isplatio plaću na način kako je to određeno ugovorima, te da mu je za vrijeme rada u inozemstvu dio plaće isplaćivao u BiH u neto mjesečnom iznosu i na tako isplaćen iznos plaće vršio plaćanje poreza i doprinosa. Apelant je naveo da je Kantonalni su presudom od 27. decembra 2013. godine utvrdio da je apelant imao prekid rada kod tuženog, što nije tačno, te je zbog tog razloga odbijen apelantov zahtjev za isplatu otpremnine.
19. Osim toga, apelant je ukazao da ne postoje opravdani razlozi za ovako dugo trajanje postupka, te da mu je na taj način prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant smatra da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, došlo do kršenja zagarantiranih ljudskih prava, te je predložio da se naloži Vladi Kantona Sarajevo da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 5.000,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje da su u žalbenom postupku povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji. Dalje je naveo da je predmetni spis po žalbama zaprimljen 28. decembra 2018. godine, te da je riješen u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta iz 2019. godine.
21. Općinski sud je u odnosu na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja postupka naveo da je tužba podnesena 1. novembra 2010. godine, a da je prvostepena presuda donesena 3. septembra 2012. godine. Općinski sud je naveo da je ročište za glavnu raspravu odgađano više puta zbog toga što vještak u nalazu i mišljenju nije u cijelosti odgovorio postavljenom zadatku, pa, između ostalog, i zbog toga što apelant nije dostavio vještaku potrebnu dokumentaciju, a što proizlazi iz zapisnika sa glavne rasprave od 31. januara 2012. godine. Dalje je naveo da su u ponovnom postupku, koji je vođen pred tim sudom, procesne radnje preduzimane u periodu od 8. februara 2018. godine, da je sačinjena dopuna nalaza i mišljenja, da je glavna rasprava održana 11. septembra 2018. godine, a da je presuda donesena 12. oktobra 2018. godine. Općinski sud je ukazao da nije osnovana apelantova tvrdnja da je postupak pred tim sudom trajao neopravdano dugo.
22. Tuženi je naveo da apelantove tvrdnje o povredama ljudskih prava nisu suštinski potkrijepljene, te da predstavljaju samo skraćeno ponavljanje argumenata o primjeni materijalnog i procesnog prava i utvrđenju činjeničnog stanja koji su već izneseni u postupcima pred redovnim sudovima. Dalje je naveo da se tvrdnja o kršenju ljudskih prava iznosi samo paušalno, te da se ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost koja bi eventualno mogla biti razlog za preispitivanje na nivou ustavnih prava. Također je naveo da apelant pokušava da praksu koja je bila legalna u vrijeme kada se odvijala (isplata dijela primanja iz radnog odnosa u gotovom novcu) podvede pod kasnije donesene i izmijenjene propise i da je tako „retroaktivno“ proglasi nelegalnom. Nadalje je naveo da je u pogledu navodne razlike plaće ugovorom o radu izričito ugovoreno da će se iznos isplaćene plaće u Federaciji BiH umanjivati u obračunskoj listi u Njemačkoj. Tuženi je naveo da je apelant pokušao ishoditi isplatu u novcu prema izvoru prava koji nije primjenjiv na tuženog (GKU), što apelant i ne spori, čije odredbe su bile na snazi isključivo za poslodavce u većinskom državnom vlasništvu. Također je naveo da apelant paušalno naziva štetom ono što želi naplatiti prema neprimjenjivom izvoru prava, da konkretnu štetu za sebe nije ni dokazivao, pa mu se ona nije mogla ni dosuditi. Tuženi je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku..
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
24. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Potpisnice ovog ugovora saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima (preduzećima) sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH.
Član 69.
Zaposleniku koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice.
Naknada za odvojeni život iznosi 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Dnevnice, naknada za odvojeni život od porodice i terenski dodatak međusobno se isključuju.
25. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 166430 20 Rev 2 od 11. februara 2020. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 26. septembra 2019. godine, dakle, revizija nije bila efektivan pravni lijek. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda od 26. septembra 2019. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 26. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 23. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u konkretnom slučaju u pitanju radni spor u kojem je apelant tražio isplatu naknada po osnovu radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporenu odluku
34. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u konačnici, djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te da je obavezan tuženi da mu isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih naknada za topli obrok i troškove prevoza, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao od tuženog da mu isplati određene novčane iznose na ime naknade za topli obrok, prevoz, naknade štete za troškove zbog odvojenog života od porodice, te manje isplaćene plaće (sve navedeno za određene vremenske periode). Pri tome Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda od 27. decembra 2012. godine (prva faza postupka) pravosnažno odlučeno o apelantovom zahtjevu za isplatu otpremnine, dakle, Općinski sud i Kantonalni sud u ponovnom postupku nisu razmatrali, niti raspravljali o ovom pitanju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant bio zaposlenik tuženog u određenom vremenskom periodu, te da je radio u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj. Dalje, proizlazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi zaključak da je apelantu tuženi vršio gotovinsku isplatu naknada za topli obrok i prevoz, dok, s druge strane, apelant u toku postupka nije dokazao tvrdnju da su se te gotovinske isplate tuženog odnosile na prekovremene radne sate. Nadalje, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi zaključak da prvostepena presuda žalbenim navodima nije dovedena u pitanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke proizlazi da nisu osnovane apelantove tvrdnje da mu je propuštanjem tuženog da odredi pravo na naknadu za odvojeni život (ugovor o radu ili interni akt) pričinjena šteta prema članu 154. Zakona o obligacionim odnosima. Navedeno zbog toga što odredbe GKU (apelantov zahtjev za isplatu obračunat primjenom člana 69. GKU) ne obavezuju tuženog, jer se radi o privrednom društvu sa 100% privatnog kapitala, što ne osporava ni apelant, pa se na strani tuženog ne može utvrditi ni propuštanje, niti namjera. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da su sudovi u odnosu na zahtjev za isplatu manje isplaćene plaće za vrijeme rada u Njemačkoj imali u vidu sadržaj člana 5. zaključenog ugovora o radu u inozemstvu, te da su slijedom toga zaključili da nije osnovano apelantovo potraživanje po tom osnovu.
36. U odnosu na apelantov navod da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojoj presudi odgovorio na one žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, te da je za svoje stavove dao jasne razloge, pa Ustavni sud ove navode ocjenjuje neosnovanim.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke i datim razlozima o neosnovanosti dijela tužbenog zahtjeva ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava na apelantovu štetu.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je apelant 1. novembra 2010. godine podnio tužbu Općinskom sudu, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 26. septembra 2019. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste osam godina i 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženog radi isplate naknada po osnovu radnog odnosa. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, imajući u vidu da je izveden određeni broj materijalnih dokaza, da je apelant saslušan u svojstvu parnične stranke, te da je saslušan svjedok M. K., kao i da je provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke za oblast finansija, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. S obzirom na to da je u pitanju parnični postupak koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta, te da je, u skladu sa odredbama člana 420. Zakona o parničnom postupku, hitne prirode.
42. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant nakon podnošenja tužbe dva puta opredijelio tužbeni zahtjev, da je podneskom od 7. februara 2017. godine zatražio isplatu predmetnih naknada kako je preciznije navedeno u obrazloženju prvostepene presude, kao i da je nakon izvršenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Također, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da je u prvoj fazi postupka ročište za glavnu raspravu (31. januar 2012. godine) odgođeno, jer apelant vještaku nije dostavio potrebnu dokumentaciju. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da je u prvoj fazi postupka ročište za glavnu raspravu odgađano više puta (nije precizirano koliko puta) zbog toga što vještak u nalazu i mišljenju nije u cijelosti odgovorio postavljenom zadatku. Zatim, Ustavni sud uočava da je Općinski sud u prvoj fazi postupka prvostepenu presudu donio nakon jedne godine i 10 mjeseci, a da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio nakon jedne godine i četiri mjeseca, računajući od dana donošenja prvostepene presude. Međutim, Ustavni sud uočava da su Općinskom sudu u ponovnom postupku bile potrebne četiri godine i nešto duže od devet mjeseci da donese prvostepenu presudu, dok je Kantonalni sud odluku o žalbi donio u roku kraćem od jedne godine, računajući od dana donošenja prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda proizlazi da je taj sud u ponovnom postupku procesne radnje preduzimao od 8. februara 2018. godine, dok je glavna rasprava održana 11. septembra 2018. godine. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bio pasivan u svom radu, jer su mu trebale više od četiri godine (računajući od datuma donošenja drugostepene presude) da preduzme procesne radnje, kako to proizlazi iz odgovora na apelaciju. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu koji je hitne prirode, a koji je ukupno trajao osam godina i 11 mjeseci, odgovornost u pretežnom dijelu za dužinu trajanja postupka snosi Općinski sud, kojem su u ponovnom postupku bile potrebne četiri godine i nešto duže od 10 mjeseci da donese presudu. Dakle, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje.
43. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak trajao osam godina i 11 mjeseci za šta odgovornost, u pretežnom dijelu, snosi Općinski sud kojem su bile potrebne četiri godine i nešto duže od 10 mjeseci da donese prvostepenu presudu u ponovnom postupku.
49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalnog suda nema ničega što bi ukazalo na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević