Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1555/19 (J. V.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Uknjižba
  • Upravni spor
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Upravni postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1555/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-1555/19, rješavajući apelaciju Jovana Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Vidovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017622 16 Uvp od 6. februara 2019. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017622 15 U od 24. juna 2016. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 21.03/952.1-387/15 od 12. oktobra 2015.

godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, Područna jedinica Mrkonjić Grad broj 21.31/952.1-6-238/13 od 8. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Aleksandar V. Popović, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017622 16 Uvp od 6. februara 2019. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017622 15 U od 24. juna 2016. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 21.03/952.1-387/15 od 12. oktobra 2015. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, Područna jedinica Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.31/952.1-6-238/13 od 8. aprila 2015. godine.

2. Postupajući po apelantovom zahtjevu za uknjižbu nekretnina u katastarskom operatu, Područna jedinica je donijela rješenje broj 21.31/952.1-6-238/13 od 8. aprila 2015. godine, kojim nije dozvoljeno provođenje promjena u katastarskom operatu na osnovu ugovora o kupoprodaji preciziran broj od 18. novembra 2013. godine i ispravke istog od 4. februara 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), sastavljen kod notara, i zaključen između TC „Balkana“ A.D. Mrkonjić Grad, kao prodavca (u daljnjem tekstu: prodavac), i apelanta, kao kupca, na nekretninama upisanim u precizirani PL KO Mrkonjić Grad, označenim kao precizirane k.č. (sve bliže opisano u izreci rješenja; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), s obzirom da prodavac nije vlasnik predmetnih nekretnina, nego je posjednik.

3. U obrazloženju rješenja Područna jedinica je navela da je u toku postupka zatraženo mišljenje od Pravobranilaštva Republike Srpske, te je u dostavljenom mišljenju navedeno da predmetni ugovor nije valjan i da se nisu stekli uslovi za njegovo provođenje u katastarsko-knjižnim i zemljišno-knjižnim evidencijama, s obzirom da prodavac nije vlasnik predmetnih nekretnina, nego posjednik. Dalje je navedeno da je pred ovim organom u toku postupak pokrenut po zahtjevu prodavca za utvrđivanje prava vlasništva na svim parcelama koje su bile predmet privatizacije u smislu člana 8a. Zakona o izmjeni Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, kao i na predmetnim nekretninama. Takođe, između ostalog, konstatovala je da se kod predmetnih nekretnina radilo o većini parcela koje su neizgrađene, a predmet privatizacije nije moglo biti neizgrađeno zemljište. Pored toga, konstatovala je da predmetne nekretnine pripadaju k.o. Mrkonjić Grad, gdje je na snazi popisni katastar uspostavljen 1953. godine i da je u toj katastarskoj evidenciji prodavac upisan kao posjednik, a ne vlasnik. Konstatujući da je u toku postupka utvrđeno da prodavac nije vlasnik predmetnih nekretnina, nego posjednik, te pozivajući se na praksu u predmetu Okružnog suda broj11 0 U 011092 12 U u kojem su isti kupac i prodavac, odnosno koji se odnosi na ista pravna pitanja, samo za druge parcele, Područna jedinica je ocijenila da se nisu stekli uslovi za provođenje predmetnog ugovora u katastarskom operatu, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 17. Zakona o stvarnim pravima.

4. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja područne jedinice, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Uprave broj 21.03/952.1-387/15 od 12. oktobra 2015. godine.

5. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da u konkretnom slučaju nisu postojali uslovi za promjenu posjednika u katastarskoj evidenciji na osnovu predmetnog ugovora, jer je promet izvršen od strane pravnog subjekta, koji je bio predmet privatizacije, a da o pitanju nekretnina koje pripadaju tom pravnom subjektu nije još riješeno. S tim u vezi, istaknula je da pri navedenom trebalo imati u vidu činjenicu da u smislu odredbe člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), preduzećima koja su bila predmet izvršene privatizacije, pripadaju samo nekretnine u naravi objekti i zemljište koje služi za redovnu upotrebu tih objekata, dok neizgrađeno zemljište ne pripada, jer ono nije moglo biti predmet privatizacije. Slijedom navedenog, zaključila je da tek kad prodavac bude evidentiran kao vlasnik nekretnina, moći će s njima slobodno raspolagati. Uprava je istaknula da je apelant, prilikom sačinjavanja predmetnog ugovora, upozoren od strane notara na pitanje prava svojine, te da preuzima rizik i pravne posljedice svog izričitog zahtjeva, da se sačini predmetni ugovor, iako nema dokaza da je prodavac vlasnik predmetnih nekretnina.

6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017622 15 U od 24. juna 2016. godine.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, zaključio da se u predmetnoj upravnoj stvari odlučivalo o zahtjevu tužioca za provođenje promjene korisnika u katastarskom operatu na osnovu notarskih obrađenog kupoprodajnog ugovora od 18. novembra 2013. godine sa ispravkom od 4. februara 2014. godine, a koji zahtjev je pravilno odbijen, odnosno nije dozvoljeno provođenje pomenutog ugovora, jer taj ugovor ne predstavlja valjan pravni osnov u smislu odredbe člana 20. Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta (u daljem tekstu: Zakon o premjeru i katastru), te člana 59. Pravilnika za održavanje premjera i katastra zemljišta (u daljem tekstu: Pravilnik). U vezi sa tim, Okružni sud je podržao stav organa uprave da se predmetnim ugovorom o kupoprodaji s obzirom na njegovu pravnu prirodu ne može prometovati pravo posjeda na nepokretnostima, a što se ne može pravdati činjenicom da zemljišne knjige za k.o. Mrkonjić Grad ne postoje na čemu apelant insistira. Ovo posebno što je prodavac pravni subjekt koji je nastao privatizacijom državnog kapitala u preduzećima, pri čemu još uvijek nije riješeno pitanje nepokretnosti koje pripadaju tom društvu, zbog čega se kod prvostepenog organa vodi upravni postupak pod preciziranim brojem u smislu odredbe člana 8a. Zakona o privatizaciji. Navedeno je važno i sa aspekta činjenice da se u postupku privatizacije pravo vlasništva nije moglo steći na neizgrađenom građevinskom zemljištu kakvo je većim dijelom zemljište koje je obuhvaćeno predmetnim ugovorom. Takođe, Okružni sud je podržao stav organa uprave da su na nedostatke pomenutog kupoprodajnog ugovora prilikom njegovog zaključenja prodavač i apelant jasno upozoreni od strane notara koji im je skrenuo pažnju da nedostaju podaci o pravu vlasništva na nepokretnostima koje se prometuju, te ih je uputio da iste pribave, što s oni odbili tražeći zaključenje ugovora svjesno preuzimajući rizik eventualne nemogućnosti provođenja istog u katastarskom operatu.

8. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 017622 16 Uvp od 6. februara 2019. godine.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom upravnom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno raspravljeno pitanje postojanja pravnog osnova kao prethodno pitanje, a u svrhu ocjene ispunjenosti uslova za provođenje promjene u katastarskom operatu na osnovu predmetnog ugovora. S tim u vezi, obrazloženo je da postupak upisa prava u katastarski operat, pa prema tome i promjena postojećeg upisa, pretpostavlja i postojanje osnova za takav upis. Dalje je obrazložio da je navedeno uređeno odredbom člana 20. stav 1. Zakona o premjeru i katastru, kojom je propisano da se promjene korisnika u katarstarskom operatu provode na osnovu pravosnažnih odluka sudova i drugih državnih organa kojim odlučuju o promjeni prava na nekretninama kao i na osnovu ugovora ovjerenih kod suda. Vrhovni sud je naveo da je u odredbi člana 59. Pravilnika razrađena navedena zakonska odredba i između ostalog propisano da osnov za provođenje ugovora u katastarskom operatu je i ugovor ovjeren kod notara. Vrhovni sud je istaknuo da je prodavac preduzeće koje je postalo akcionarsko društvo nakon privatizacije državnog kapitala, i koje je kao takvo i upisano u katastarskom operatu kao korisnik predmetnih nekretnina. S tim u vezi, obrazložio je da pravo korištenja omogućava nosiocu tog prava da zemljište koristi i da sa njim upravlja, ali ne podrazumijeva mogućnost raspolaganja, s obzirom da to pravo ima samo njegov vlasnik. Dalje je obrazložio da prodavac, u vrijeme kada je predmetni ugovor sačinjen, nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, a za koje utvrđenje je dovoljna sama činjenica da je u toku postupak po njegovom zahtjevu za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu člana 8.a) Zakona o privatizaciji i koji nije bio okončan ni u vrijeme zaključivanja ugovora, a ni u vrijeme odlučivanja po predmetnom zahtjevu. Istaknuto je da je na valjanost ovog utvrđenja ukazivala i činjenica da je prodavac prije privatizacije bio preduzeće u državnoj svojini, pa predmetne nekretnine, kao neizgrađeno zemljište, nisu moglo biti predmetom privatizacije, dakle ostale su u državnoj svojini. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, prodavac, kao korisnik, nije mogao raspolagati predmetnim nekretninama, zbog čega ni predmetni ugovor nije predstavljao pravno valjan osnov za provođenje traženih promjena u katastarskom operatu.

10. Vrhovni sud je naveo da nije od značaja za odluku da za područje katastarske opštine Mrkonjić Grad ne postoji zemljišno knjižna evidencija, niti se podaci iz katastarske evidencije poistovjećuju sa podacima o vlasništvu, kako je pogrešno smatrao apelant, koji je istaknuo da zbog toga ne može snositi posljedice. S tim u vezi, obrazloženo je da su prilikom zaključenja predmetnog ugovora ugovorne strane upozorene od strane notara da nedostaju podaci o pravu vlasništva, te da bi bilo uputno da se pribave, a zatim da se zaključi ugovor, ali je prodavac izjavio da je podnio zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva, što je apelant, kao kupac, prihvatio kao istinito i time preuzeo rizik i pravne posljedice sačinjavanja takvog ugovora, a koje se upravo odnose na nemogućnost njegovog provođenja. Dalje je navedeno da je apelant, u cilju dokazivanja valjanosti predmetnog ugovora ukazivao dodatno i na odluku Skupštine akcionara prodavca o prodaji predmetnih nekretnina, kao osnova za zaključenje predmetnog ugovora, međutim, s obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da to nije moglo uticati na valjanost predmetnog ugovora. Nadalje, u pogledu apelantovog navoda da su predmetne nekretnine izgrađene, Vrhovni sud je naveo da apelant taj navod ničim nije dokazao. Dalje je naveo da prema podacima katastra i samog ugovora, predmetne nekretnine su u naravi većinski neizgrađeno zemljište, što kod već istaknute činjenice da prodavac nije vlasnik, već samo korisnik predmetnih nekretnina, po mišljenju Vrhovnog suda, nije mijenjalo materijalno pravni položaj apelanta. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak upravnih organa i nižestepenog suda da se nisu ispunili uslovi iz odredbe člana 20. Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta, odnosno odredbe člana 50. Pravilnika za održavanje premjera i katastra zemljišta, da se na predmetnim nekretninama na osnovu predmetnog ugovora izvrši promjena upisa u katastarskom operatu.

11. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno primijenjenom materijalnom pravu. Apelant navodi da na području općine Mrkonjić Grad ne postoje zemljišne knjige, nego samo katastar nekretnina, te stoga smatra da subjekti koji su na parcelama upisani u katastar nekretnina vlasnici tih nekretnina, jer ne postoji bilo kakva druga evidencija o vlasnicima nekretnina. Osim toga, ističe da je prodavac formalno podnio zahtjev za formiranje ZK uloška za njegove parcele i da se upiše stanje kako je upisano u posjedovnom listu, te da ne stoji konstatacija suda da je u toku postupak za utvrđivanje vlasništva. Također apelant, između ostalog, da nije jasno kako je sud utvrdio da su predmetne nekretnina većim dijelom neizgrađene kada je dobro poznato da se na njima nalaze objekti i kompleksi ugostiteljskog karaktera. Apelant ističe da nadležni organ nije mogao da odbije provođenje predmetnog ugovora kada je iz cjelokupnog spisa vidljivo da je odluku o prodaji donio nadležni organ, da je predmetni ugovor zaključen kod notara i kada se na osnovu evidencija iz zemljišnih knjiga vidi da se prenosi isti obim prava na apelanta koji prodavac posjeduje. Smatra da sve činjenice koje je istakao sud, sva pozivanja na materijalne propise koji nisu adekvatni u ovom slučaju govore u prilog tome da sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je shodno tome pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su upravni organi i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Na osnovu svih izvedenih dokaza, prvostepeni organ uprave je utvrdio da prodavac nije vlasnik predmetnih nekretnina, nego posjednik, te da se nisu stekli uslovi za provođenje predmetnog ugovora u katastarskom operatu. Nadalje, utvrđeno činjenično stanje prihvatili su kao pravilno utvrđeno i drugostepeni upravni organ, kao i redovni sudovi, ukazujući da prodavac, kao korisnik, nije mogao raspolagati predmetnim nekretninama, zbog čega ni predmetni ugovor nije predstavljao pravno valjan osnov za provođenje traženih promjena u katastarskom operatu. Pri tome, organi uprave i redovni sudovi su se pozvali na relevantne zakonske odredbe, detaljno obrazlažući zašto apelantovi navodi, koje je iznio i u apelaciji, ne mogu uticati na drugačiju odluku. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu koji je pokretao istovrsna činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluka Ustavnog suda o dopustivosti broj AP-3072/16 od 11. septembra 2018. godine, dostupna na Internnet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud razmatrao apelaciju istog apelanta (sa gotovo istim apelacionim navodima) podnesenu protiv odluka istih redovnih sudova i organa uprave sa istim odlučenjima i obrazloženjima kao u konkretnom slučaju, a kojima je takođe nije dozvoljeno provođenje promjena u katastarskom operatu na drugim parcelama, i to na osnovu drugog ugovora o kupoprodaji zaključenog između istog prodavca i apelanta, i sastavljenog kod notara. U navedenom predmetu Ustavni sud je takođe zaključio da su upravni organi i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1555/19 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio