Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2082/19 (M.R.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2082/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2082/19, rješavajući apelaciju M. R., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija M. R.

Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 026969 17 Uvp od 7. veljače 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. R. u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 026969 17 Uvp od 7. veljače 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 15. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 026969 17 Uvp od 7. veljače 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026969 16 U od 12. siječnja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući u predmetu broj AP 34/17 od 10. svibnja 2017. godine (kojom je obuhvaćen predmet broj AP 386/17), Ustavni sud je apelantičinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 026969 16 U od 12. siječnja 2017. godine odbacio kao preuranjenu (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 34/18 od 10. svibnja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), te R. Ć. i Veterinarskog fakulteta Sarajevo (u daljnjem tekstu: korisnik stana i vlasnik stana) zatraženo je 29. i 30. srpnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo, korisnik i vlasnik stana su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 5. kolovoza do 7. rujna 2020. godine, dok Uprava nije dostavila traženi odgovor.

5. Na prijedlog sutkinje Valerije Galić, Ustavni sud je odlučio da ona neće sudjelovati u radu i odlučivanju zbog postojanja razloga iz članka 90. stavak (1) točka c) Pravila Ustavnog suda. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelantica je 5. lipnja 2002. godine podnijela zahtjev za povrat stana u posjed u Ulici aleja lipa broj 11/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Odlučujući o apelantičinom zahtjevu Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/II-23-182/02 od 17. lipnja 2003. godine kojim je zahtjev odbijen kao neutemeljen, dok je Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3771/03 od 29. prosinca 2003. godine poništeno rješenje Uprave i predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak.

8. Nakon toga Uprava je u ponovljenim postupcima donijela četiri rješenja (13. svibnja 2004. godine, 5. studenog 2008. godine, 26. srpnja 2010. godine i 19. listopada 2015. godine) kojima je odbijala apelantičin zahtjev, odnosno kojima je utvrđivala je li apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te pripada li joj pravo na vraćanje stana u posjed.

9. Također, rješavajući o žalbama apelantice, privremenog korisnika i vlasnika stana, Ministarstvo je donijelo pet rješenja (24. kolovoza 2004. godine, 30. prosinca 2008. godine, 9. kolovoza i 1. rujna 2010. godine i 2. prosinca 2015. godine) kojima je jednom prilikom poništeno prvostupanjsko rješenje i apelantičin zahtjev odbačen kao nepravodoban, u dva navrata poništavana prvostupanjska rješenja i predmet vraćan na ponovni postupak, jednom prilikom naloženo prvostupanjskom organu da donese rješenje u predmetnoj stvari i, konačno, jednom prilikom potvrđeno rješenje Uprave.

10. Kantonalni sud je, rješavajući u upravnim sporovima protiv spomenutih rješenja Ministarstva, donio dvije presude (26. travnja 2006. godine i 26. ožujka 2015. godine) kojima je uvažio apelantičine tužbe, osporena rješenja poništavao i predmet vraćao prvostupanjskom organu na ponovno rješavanje.

11. Apelantica je 21. travnja 2015. godine, zbog duljine trajanja postupka pred organima uprave i redovnim sudovima u predmetu vraćanja u posjed predmetnog stana, podnijela apelaciju Ustavnom sudu.

12. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1904/15 od 16. ožujka 2016. godine kojom je usvojio apelantičinu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku povrata u posjed stana u Sarajevu po apelantičinom zahtjevu od 5. lipnja 2002. godine, koji se u trenutku donošenja odluke o apelaciji nalazio na rješavanju pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo. Također, Ustavni sud je naložio Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo da po žurnom postupku donese odluku u predmetu broj 23-04/II-23-182/02, te je Vladi Kantona Sarajevo naložio da apelantici isplati iznos od 3.900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada postupak povodom zahtjeva za vraćanje stana u posjed nije završen ni nakon više od 13 i pol godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnih organa uprave i Kantonalnom sudu jer apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela duljini trajanja postupka, a tijela javne vlasti nisu iznijela obrazloženja koja bi mogla biti dovoljna i razumna za ovako dugo trajanje postupka.

Postupak nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1904/15 od 16. ožujka 2016. godine koji je okončan odlukama koje se osporavaju apelacijom

13. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/ll-23-182/02 od 20. travnja 2016. godine kojim je u toč. I. i II. dispozitiva potvrdila da je apelantica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Istim rješenjem je u toč. III., IV., V. i VI. dispozitiva utvrđeno da privremeni korisnik (R. Ć.) stan koristi bez pravne osnove, te mu je utvrđen prestanak bespravnog korištenja predmetnog stana i određeno da stan mora napustiti u roku od 15 dana od dana dostave rješenja bez prava na alternativni smještaj.

14. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je, postupajući po uputama Ministarstva, održala usmenu raspravu na kojoj je strankama u postupku dana prilika izjasniti se o svim činjenicama, prijedlozima i izvedenim dokazima. Uprava je detaljno navela sadržaj izjava stranaka danih na raspravi, opisala je kronologiju predmetnog postupka, te pobrojala izvedene dokaze i prezentirala njihov sadržaj. U svezi s tim, Uprava je istaknula da je nakon provedenog ispitnog postupka, održane usmene rasprave i na temelju dokumentacije u spisu predmeta utvrdila da je apelantica bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, koji nije bio proglašen napuštenim, kao i da je apelantica 5. lipnja 2002. godine podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed. Naime, Uprava je uvidom u svoju službenu evidenciju utvrdila da predmetni stan nije proglašavan napuštenim, dok iz potvrde (ovjerene kopije) KJSP „Sarajevostan“ precizirani broj od 5. lipnja 2002. godine proizlazi da je Stručno povjerenstvo za evidentiranje, utvrđivanje i procjenu šteta na društvenim objektima (u svibnju 1996. godine), na temelju neposrednog uvida na licu mjesta dalo procjenu da je predmetni stan „devastiran“ i onesposobljen za stanovanje. Dalje, Uprava je navela da iz iskaza svjedoka Ž. G. proizlazi da je potvrdu od 5. lipnja 2002. godine potpisala njegova radna kolegica D. D. po njegovom ovlaštenju jer je on u to vrijeme bio na godišnjem odmoru, dok iz odgovora „Sarajevostana“ od 6. svibnja 2009. godine proizlazi da se predmetni stan u razdoblju od 1. svibnja 1996. do 31. prosinca 2001. godine vodio kao „devastiran“ i nije se zaduživao za plaćanje stanarine.

15. Osim toga, Uprava je ukazala da je tijekom postupka predmetni stan bio predmet vještačenja od strane četiri vještaka građevinske struke (Sabine Sijerčić koju je angažirao otac privremenog korisnika S. O., Ljiljane Borovčanin-Ćirković koja je nalaz i mišljenje dostavila na apelantičin prijedlog, Kasima Zuluma koji je nalaz i mišljenje dostavio na prijedlog korisnika stana, te Izeta Hadžovića kojeg je po službenoj dužnosti odredio organ uprave), te da iz njihovih nalaza i mišljenja nije moguće izvući zaključak na temelju kojeg bi se na pouzdan način moglo utvrditi da je predmetni stan bio „uslovan“, odnosno „devastiran“, s obzirom na to da su nalazi različiti. Naime, iz nalaza vještaka Sabine Sijerčić (koja je dala procjenu „potrebnih sredstava za dovođenje stana krajnjoj namjeni za stanovanje“), između ostalog, proizlazi da je u predmetnom stanu nedostajala tabla sa osiguračima koju je nabavio privremeni korisnik i osigurao napajanje predmetnog stana električnom energijom. Dalje, proturječni su bili nalazi vještaka koje su predložili apelantica i korisnik stana (na okolnosti oštećenosti predmetnog stana), dok je vještak Izet Hadžović u svom nalazu zaključio da stan nije uništen, ali da spada u kategoriju „devastiranih“ stanova. Dakle, prema nalazu tri vještaka moglo bi se zaključiti da se radi o „devastiranom“ stanu u smislu odredbe članka 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), dok se iz nalaza jednog vještaka može izvući suprotan zaključak. Međutim, zbog velike vremenske distance (1996.– 2002. godina) od izrade nalaza i evidentiranja oštećenja u stanu i nastalih promjena u njemu (sanacije i adaptacije), Uprava je istaknula da vještaci nisu bili u mogućnosti uraditi nalaz po pravilima struke, odnosno očevidom na licu mjesta u predmetnom stanu utvrditi koji je element stana kao oštećen saniran i kakva je bila objektivna uslovnost predmetnog stana za korištenje u određenom vremenskom razdoblju. Uprava je također navela da iz iskaza svjedoka S. O. proizlazi da je navedeni svjedok koristio predmetni stan od 3. srpnja 1996. do 2000. godine po odobrenju nadležnog organa (Gradskog sekretarijata za stambene poslove koji je konstatirao da je predmetni stan uslovan za stanovanje, osim kupatila koje je demolirano).

16. Uprava je navela da je nesporna činjenica da predmetni stan nije proglašen napuštenim zato što u skladu s tada važećim zakonskim propisima „devastirani“ stanovi nisu mogli biti proglašavani napuštenim, niti biti predmet bilo kakve dodjele trećim osobama. Naime, dokazi koje je po službenoj dužnosti pribavio prvostupanjski organ nesporno potvrđuju da je predmetni stan bio „devastiran“ (obavijesti „Sarajevostana“ da se stan vodio kao devastiran do 31. prosinca 2001. godine, obavijest „Elektroprivrede“ i „Toplana“ Sarajevo od kada je počela isporuka grijanja, odnosno električne energije i grijanja – 1998. odnosno 1999. godine). Ukazano je da i činjenica da je korisnik predmetnog stana (što proizlazi iz izjave korisnika i očevida na licu mjesta) u potpunosti adaptirao predmetni stan predstavlja još jedan dokaz da je predmetni stan bio „devastiran“. Također, nesporna je činjenica da je Kantonalni sud predmet dva puta vratio na ponovni postupak, i to svaki put kada je odbijen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Osim toga, činjenicu da je predmetni stan „devastiran“ potvrdila su tri sudska vještaka i sam korisnik stana, kao i potvrda ,,Sarajevostana“ od 5. lipnja 2002. godine (kao javna isprava kojom se potvrđuje devastiranost predmetnog stana), dok je njezinu vjerodostojnost nesporno potvrdila i ovlaštena osoba (G. Ž. kao svjedok). S druge strane, Uprava je istaknula da rješenje Službe za oblast prostornog uređenja i urbanizma Općine Novo Sarajevo od 29. srpnja 2010. godine, doneseno po zahtjevu korisnika stana, nije od utjecaja na odluku budući da je ona donesena 2010. godine i odnosi se na stanje zgrade kao cjeline, a ne na predmetni stan. Uprava je na održanoj raspravi, također, odbila prijedlog korisnika stana kojim je tražio izvođenje dodatnih dokaza uz obrazloženje da u spisu predmeta ima dovoljno materijalnih dokaza za odlučivanje, te da se dokazi predlažu nakon 14 godina vođenja postupka, što bi dodatno dovelo do odugovlačenja postupka i bilo u suprotnosti s Odlukom Ustavnog suda broj AP 1904/15 od 16. ožujka 2016. godine kojom je utvrđena povreda apelantičinog prava na „suđenje u razumnom roku“ u postupku povrata predmetnog stana. Na temelju izvedenih dokaza Uprava je, u smislu odredbi članka 18e. Zakona o prestanku primjene, na pouzdan način utvrdila da predmetni stan spada u kategoriju „oštećenih“ – „devastiranih“ stanova, odnosno da je apelantičin zahtjev pravodoban, te je odlučila kao u dispozitivu rješenja.

17. Rješenjem Ministarstva broj 05/02-23-1023/16 od 30. lipnja 2016. godine odbijene su žalbe korisnika stana i vlasnika stana izjavljene protiv prvostupanjskog rješenja. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ponovilo činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski organ, te je istaknulo da je prvostupanjski organ donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku za koju je dao odgovarajuće argumente u obrazloženju pobijanog rješenja. U svezi s tim, Ministarstvo je istaknulo da je prvostupanjski organ pravilno zaključio da predmetni stan spada u kategoriju „oštećenih“ stanova, odnosno da je apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana pravodoban imajući u vidu odredbe čl. 5. i 18e. Zakona o prestanku primjene. Ovakav zaključak prvostupanjski sud je utemeljio na materijalnim dokazima kao što je ovjerena kopija potvrde KJSP ,,Sarajevostan“ od 5 lipnja 2002. godine kao javna isprava, čiju vjerodostojnost je nesporno potvrdila i ovlaštena osoba (Ž. G. kao svjedok). Osim toga, prvostupanjski organ je imao u vidu odgovor KJSP ,,Sarajevostan“ od 6. svibnja 2009. godine iz kojeg proizlazi da se predmetni stan u razdoblju od 1. svibnja 1996. do 31. prosinca 2001. godine vodio kao „devastiran“ i nije se zaduživao za plaćanje stanarine. Također, pravilan je zaključak prvostupanjskog organa, na temelju podataka iz nalaza i mišljenja koje su dali vještaci (četiri vještačenja), da se u konkretnom slučaju radi o vremenskoj distanci (1996.–2002. godina) sa koje je teško dati mjerodavne podatke, te da je indikativno da su od četiri vještaka tri suglasna da je predmetni stan bio „neuslovan i neupotrebljiv“ za stanovanje 1996. godine, što potvrđuje i izjava korisnika stana. Ministarstvo je navelo da je navedeno sasvim dovoljno da bi se izvukao relevantan zaključak glede stanja u kojem se nalazio predmetni stan u smislu njegove podobnosti za stanovanje, što i jeste glavno pitanje u ovoj stambenoj stvari. Dalje, Ministarstvo je navelo da su neutemeljeni žalbeni navodi koji inzistiraju na odredbama Kantonalnog zakona o prostornom uređenju budući da su to odredbe koje se ne koriste u postupku povrata stana, s obzirom na to da se radi o posebnom postupku gdje su usvojeni odgovarajući standardi, a osim toga Izvršni odbor Grada Sarajeva je upravo za ovu namjenu formirao Stručno povjerenstvo čija evidencija predstavlja mjerodavan dokaz o uslovnosti stambenih jedinica. Ministarstvo je istaknulo da je status korisnika stana tijekom postupka nedvosmisleno utvrđen (bespravni korisnik stana), te mu je u skladu sa člankom 3. stavak 3. Zakona o prestanku primjene pravilno naloženo da napusti predmetni stan u roku od 15 dana od dana dostave pobijanog rješenja.

18. Ministarstvo je zaključilo da je prvostupanjski organ u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i donio osporenu odluku, odnosno da je prvostupanjski organ proveo postupak u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), da su ispoštovane odredbe čl. 8., 9., 14., 133., 141. i 147. ZUP-a i da je doneseno na zakonu utemeljeno rješenje koje sadrži obrazloženje u skladu s odredbom članka

207. ZUP-a. S druge strane, Ministarstvo je navode istaknute u žalbama okvalificiralo kao nepotrebno izvođenje novih dokaza koji ne bi bili od utjecaja na donošenje drugačije odluke, što bi nastavilo da odugovlači postupak, zbog čega su žalbe odbijene kao neutemeljene.

19. Odlučujući o tužbi koju su korisnik stana i vlasnik stana podnijeli protiv rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 026969 16 U od 12. siječnja 2017. godine uvažio tužbu i poništio osporeno rješenje Ministarstva od 30. lipnja 2016. godine, kao i rješenje Uprave od 20. travnja 2016. godine, te je riješio predmetni postupak tako što je odbio apelantičin zahtjev kojim je tražila vraćanje predmetnog stana u posjed.

20. Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog rješenja cijenio u smislu članka 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), te je ukazao na utvrđene činjenice i odlučenje organa uprave za koje smatra da nisu pravilni i na zakonu utemeljeni. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja spisa nesporno proizlazi da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantica, da je vlasnik predmetnog stana Veterinarski fakultet u Sarajevu, da je apelantica predmetni stan napustila u listopadu 1994. godine, da stan nije proglašen ni trajno ni privremeno napuštenim i da je zapečaćen 2. travnja 1996. godine, kao i da je na temelju odobrenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove odobreno korištenje predmetnog stana privremenom korisniku S. O., koji se u stan uselio u lipnju 1996. godine. Dalje, Kantonalni sud je ponovio utvrđenje organa uprave da je apelantičin zahtjev za povrat stana u posjed (od 5. lipnja 2002. godine) podnesen u zakonom predviđenom roku za „devastirane“ stanove, istaknuvši da je u konkretnom predmetu sporno je li predmetni stan bio „uništen ili oštećen“ u smislu odredbe članka 18e. Zakona o prestanku primjene radi podnošenja zahtjeva za povrat takvih stanova u posjed. U svezi s tim, Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 4. i 5. u svezi sa člankom 19. Zakona o prestanku primjene, kojima su propisani rokovi u kojima se mogao podnijeti zahtjev za povrat u posjed napuštenog stana (do 4. srpnja 1999. godine), stana koji nije formalno proglašen napuštenim (do 4. listopada 1999. godine) i „uništenog ili oštećenog“ stana (do 30. lipnja 2002. godine). Dalje, sud je, imajući u vidu navedene odredbe Zakona i pismenu dokumentaciju spisa predmeta, kao i izjave saslušanih svjedoka, istaknuo da se ne može izvesti zaključak da je predmetni stan potpadao pod kategoriju „oštećenih, uništenih ili devastiranih“ stanova koje predviđa odredba članka 18e. navedenog Zakona. U prilog navedenom, Kantonalni sud je ukazao da je iz zapisnika Sekretarijata za stambene poslove od 3. srpnja 1996. godine na licu mjesta utvrđeno da je predmetni stan uslovan za stanovanje, osim kupatila koje je demolirano, što je potvrđeno iskazom svjedoka S. O. koji je bio prvi korisnik predmetnog stana (od lipnja 1996. godine kao privremeni korisnik do 2000. godine), a njegov iskaz je potkrijepljen nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka građevinske struke Sabine Sijerčić, koji je urađen na licu mjesta u lipnju 1996. godine (kojeg je angažirao otac privremenog korisnika). Sud je iskaz svjedoka S. O. cijeno objektivnim i točnim jer je u suglasnosti s nalazom i mišljenjem spomenutog vještaka, kao i činjenicom da svjedok nije imao bilo kakvog interesa za ishod konkretne upravne stvari. Također, sud je prihvatio i iskaze svjedoka F. L. i Z. P., koji su u potpunosti suglasni sa iskazom svjedoka S. O. i navedenim nalazom i mišljenjem vještaka, a koji također potvrđuju da je predmetni stan bio „uslovan za stanovanje“. U prilog navedenom, Kantonalni sud je ukazao i na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Kasima Zuluma koji je zaključio da predmetni stan nije bio neuslovan za stanovanje, kao i na nalaz i mišljenje vještaka Izeta Hadžovića iz kojeg proizlazi da „postotak oštećenja predmetnog stana iznosi 20 %“ i da oštećenja nisu nastala zbog ratnih dejstava, već zbog nasilnih demontaža i otuđivanja materijala i opreme iz stana – devastacije od nepoznatih počinilaca (okovi, brave na vratima, sanitarni uređaji itd.). Sud je nalaz vještaka Izeta Hadžovića cijenio objektivnim i stručnim, a posebno zbog činjenice što je njega po službenoj dužnosti odredio voditelj postupka kako bi razjasnio dilemu pripada li predmetni stan kategoriji „oštećenih, uništenih ili devastiranih“ stanova u smislu članka 18e. Zakona o prestanku primjene.

21. Kantonalni sud je naveo da se iz fotokopije potvrde „Sarajevostana“ od 5. lipnja 2002. godine, koju je apelantica ponudila kao dokaz na okolnost uslovnosti predmetnog stana, ne može zaključiti da je predmetni stan pripadao kategoriji „oštećenih, uništenih ili devastiranih“ stanova. Naime, iz navedene potvrde nije vidljivo, niti je konstatirano da se radi o „oštećenjima vitalnih dijelova“ predmetnog stana da bi se zbog toga stan smatrao „uništenim i oštećenim“ u smislu članka 18e. Zakona o prestanku primjene, a što je svojim iskazom pred organom uprave potvrdio i Ž. G. (uposlenik „Sarajevostana“ koji je bio ovlašten potpisivati takve potvrde), navodeći da se u predmetnoj fotokopiji potvrde „Sarajevostana“ nije mogla staviti konstatacija i izvesti zaključak da je predmetni stan bio „devastiran i u potpunosti onesposobljen za stanovanje“, te da bi on stavio zaključak da je stan „teže oštećen“. Također, u svezi s dokazom na temelju kojeg je apelantica podnijela zahtjev za povrat u predmetnog stana posjed, čija se validnost tužbom osporava, Kantonalni sud je naveo da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da apelantica nije predočila dokaz (potvrdu „Sarajevostana“ od 5. lipnja 2002. godine) u originalu, odnosno da njezina fotokopija nije mogla predstavljati dokaz (u smislu članka 164. ZUP-a) da je predmetni stan bio uništen ili oštećen. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da su organi uprave propustili dati ocjenu svih provedenih dokaza (posebno nalaza i mišljenja vještaka koji su provedeni tijekom postupka), kao i da su pogrešno naveli da se radi o ovjerenoj fotokopiji potvrde „Sarajevostana“ (od 5. lipnja 2002. godine) s obzirom na to da nju nije ovjerio nadležni organ, već sadrži samo pečat i oznaku „Sarajevostana“. S obzirom na to da iz dokaza spisa predmeta (iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, te ostale pismene dokumentacije) jasno proizlazi da predmetni stan tijekom rata nije bio „granatiran, niti uništen ili oštećen, niti su vidljiva oštećenja od ratnih dejstava i devastacije“, te da u spornom razdoblju izvedeni radovi nisu bili većeg opsega, Kantonalni sud je zaključio da je apelantičin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana podnesen nakon isteka roka iz članka 5. stavak 3. Zakona o prestanku primjene, odnosno da se pravodobnost navedenog zahtjeva ne može cijeniti u smislu odredbe članka 18e. navedenog Zakona.

22. Apelantica je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 026969 16 U od 12. siječnja 2017. godine, koji je Vrhovni sud Presudom broj 09 0 U 026969 17 Uvp od 7. veljače 2019. godine odbio kao neutemeljen.

23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je kratko ponovio kronologiju predmetnog postupka i odlučenje Kantonalnog suda iz kojeg proizlazi da u upravnom postupku nije moglo biti utvrđeno da se pravodobnost zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana može cijeniti primjenom odredbe članka 18e. Zakona o prestanku primjene (za uništene ili oštećene stanove zahtjev se iznimno od rokova propisanih člankom 5. mogao podnijeti do 30. lipnja 2002. godine). Dalje, Vrhovni sud navodi da ovakav zaključak Kantonalni sud obrazlaže činjenicom da predmetni stan tijekom rata, a ni poslije rata nije bio „uništen“, odnosno da je stan „pretrpio oštećenja“ koja nisu imala utjecaja na korištenje stana i da se mogao koristiti za stanovanje neprekidno nakon reintegracije dijela grada u kojem se nalazi predmetni stan. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da, suprotno apelantičinim navodima, Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje predmetnog postupka. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je, prema podacima iz spisa predmeta, predmetni stan bio u funkciji kontinuiranog stanovanja neposredno nakon reintegracije dijela grada u kojem se nalazi, odnosno od sredine 1996. godine do danas (prvo privremeni korisnik, a potom korisnik stana, koji i danas živi u njemu), što predstavlja bitne dokaze da se on nije mogao smatrati „uništenim ili oštećenim“ stanom u smislu članka 18e. Zakona o prestanku primjene, a što proizlazi i iz nalaza sudskih vještaka, saslušanih svjedoka i drugih brojnih dokaza koji se nalaze u spisu. Osim toga, u prilog tvrdnji da predmetni stan nije bio u funkciji stanovanja u vrijeme kada su se mogli podnositi zahtjevi za povrat, apelantica nije ponudila niti predlagala pouzdane dokaze, osim spornog akta ,,Sarajevostana“ od 5. lipnja 2002. godine. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i zaključio da apelantičin zahtjev za vraćanje stana u posjed nije bio pravodoban, te je istaknuo da nije mogao ispitivati zaključak prvostupanjskog suda glede ocjene i prihvaćanja odnosno neprihvaćanja izvedenih dokaza. Dalje, pored navedenog, Vrhovni sud je ukratko ponovio dokaze koje je cijenio Kantonalni sud (datum podnošenja apelantičinog zahtjeva, sadržaj potvrde „Sarajevostana“ od 5. lipnja 2002. godine i izjavu svjedoka G. Ž., činjenicu da je predmetni stan nakon reintegracije u svibnju 1996. godine bio useljen, nalaze vještaka, akt Gradskog sekretarijata za stambene poslove Odsjek Novo Sarajevo od 3. srpnja 1996. godine), te je istaknuo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda „da predmetni stan nije bio devastiran, prihvaćajući da su u stanu sigurno nedostajali određeni montažni elementi, da nije bilo stakala na prozorima i slično i da je bio oštećen i neuslovan, što ne znači da je bio nepodoban za stanovanje“ (strana 4. presude kraj prvog pasusa). U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u vrijeme „donošenja Zakona o napuštenim stanovima (1998. godine) koji uvodi kategoriju devastiranih i oštećenih stanova, predmetni stan nije bio ni devastiran ni oštećen u tolikoj mjeri da nije bio podoban za stanovanje (većina stanova u Sarajevu u tom razdoblju nije imala struju, vodu, grijanje, stakla na prozorima... i nisu bili uslovni za stanovanje).

24. Vrhovni sud je naveo da nisu od bitnog utjecaja na odluku apelantičini navodi iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje (pogrešno navođenje suda glede imena podnositelja zahtjeva za vraćanje stana i navod da fotokopija akta „Sarajevostana“ od 5. lipnja 2002. godine nije ovjerena), s obzirom na to da je kod prvog prigovora evidentno da se radi o očiglednoj omašci. U svezi s drugim prigovorom, Vrhovni sud smatra da je drugi prigovor neutemeljen zato što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude na pravilan način dao ocjenu ovog dokaza, kao i ostalih dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i da je pravilno cijenio da apelantica nije ponudila druge dokaze za svoje tvrdnje. Također, suprotno apelantičinim navodima, u konkretnom slučaju se ne može utvrditi da su pobijanom presudom povrijeđene odredbe postupka ili materijalnog zakona s obzirom na to da je apelantici omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku i pružena mogućnost predočiti i predložiti dokaze, upoznati se i očitovati se na već predočene dokaze, kao i izjasniti se o svim činjenicama značajnim za rješenje ove upravne stvari, odnosno da nije bilo povrede zakona od strane prvostupanjskog suda na apelantičinu štetu. Vrhovni sud je istaknuo da je za podnošenje zahtjeva za povrat stanova propisano dovoljno dugo vremensko razdoblje, o čemu je javnost informirana na različite načine. Ovi rokovi su i produljivani tako da je apelantica imala mogućnost u propisanom roku podnijeti predmetni zahtjev, ali tu mogućnost nije iskoristila, odnosno propustila je prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za povrat predmetnog stana, dakle, svojom krivnjom, a ne zbog toga što je bila uskraćena navedenim propisima podnijeti takav zahtjev. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud u konkretnom slučaju smatra da se ne radi o povredi prava na pravično suđenje, jednakost postupanja, povratak i prava na dom zaštićenih Ustavom BiH i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, pa su apelantičini navodi istaknuti u ovom smislu neutemeljeni.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U navodima apelacije apelantica je iscrpno navela tijek predmetnog postupka od podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana do donošenja presude Vrhovnog suda, istaknuvši da su organi uprave i redovni sudovi odugovlačili predmetni postupak koji je trajao više od 17 godina. U svezi s tim, apelantica je ukazala na Odluku Ustavnog suda (AP 1904/15) kojom je utvrđena povreda njezinog prava na suđenje u razumnom roku (tijekom predmetnog postupka), te je ukazala da se postupak i nakon donošenja odluke Ustavnog suda maksimalno odugovlačio iako je više puta urgirala prioritetno rješavanje svog zahtjeva navodeći da je osoba starije životne dobi i narušenog zdravlja. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda, koji u konačnici zaključuju da zahtjev za povrat predmetnog stana nije pravodobno podnesen, odnosno da je pravilan zaključak organa uprave koji su u konkretnom slučaju, primjenom odredbe članka 18e. Zakona o prestanku primjene, usvojili njezin zahtjev. Apelantica je navela da je tijekom postupka iz predmetnog spisa ukradena punomoć koju je dala svom odvjetniku, te je naloženo da dostavi ovjerenu punomoć, što je i urađeno. Također, apelantica navodi da je korisnik stana (prije donošenja sporne odluke Kantonalnog suda) protiv nje, njezinog odvjetnika i uposlenice Sarajevostana podnio kaznenu prijavu u kojoj je naveo da su se udružile i izdale krivotvorenu potvrdu o devastiranosti predmetnog stana. Apelantica je posredstvom punomoćnika nadležnom Tužiteljstvu dostavila odgovor i original sporne potvrde, te ujedno podnijela kaznenu prijavu protiv korisnika stana, međutim, sud je u međuvremenu donio presudu, pa je i apelantičina kaznena prijava vjerojatno završila u „ladici“. Apelantica smatra da svi materijalni dokazi i vještačenja nesporno potvrđuju da je predmetni stan bio devastiran, dok se obrazloženje presude Kantonalnog suda temelji na kopiranom zapisniku u rukopisu. Apelantica je istaknula da Kantonalni sud namjerno prikriva postojanje relevantnih dokaza s obzirom na to da je i tom sudu dostavljena (ponovo) ovjerena kopija sporne potvrde (preporučeno poštom), tako da nije točan navod suda da u spisu ne egzistira ovjerena kopija potvrde. Osim toga, apelantica navodi da je pogrešna tvrdnja Vrhovnog suda da niti jedan drugi dokaz (osim sporne potvrde Sarajevostana) ne potvrđuje da je predmetni stan bio devastiran. U svezi s tim, apelantica je navela da materijalne dokaze u predmetnom spisu nije sama pribavljala, već ih je po službenoj dužnosti pribavljao prvostupanjski organ, te da je Vrhovni sud „čudno“ tumačio teško oštećenje stana, kao i da je potpuno kontradiktoran zaključak suda (strana 4. stavak 1. posljednja rečenica) gdje sud navodi da stan jeste bio neuslovan za stanovanje itd. Apelantica, također, navodi da je Vrhovni sud vrlo kratko obrazložio svoju odluku i da nije obrazložio sve njezine prigovore iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji njezinu apelaciju, ukine presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, te joj omogući da se konačno vrati u svoj dom.

b)Odgovori na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je svoju odluku donio u skladu s važećim propisima i dokumentacijom koja se nalazi u predmetnom spisu, te je istaknuo da su neutemeljeni apelantičini navodi o povredi prava navedeni u apelaciji.

27. Kantonalni sud je kratko ukazao na svoju odluku i odluku Vrhovnog suda, te je istaknuo da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantičinih prava na koja se poziva u apelaciji.

28. Ministarstvo je u odgovoru ukazalo na svoju odluku, kao i na odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda, te je istaknulo da je apelacija neutemeljena, odnosno da je pravilan zaključak sudova da je apelantica izgubila pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana budući da je predmetni zahtjev podnijela nakon proteka zakonom propisanog roka. Ministarstvo je navelo da je apelantica u predmetnom postupku punopravno sudjelovala kao stranka i bila u mogućnosti zaštititi svoja prava i interese.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

II - POSTUPAK ZA VRAĆANJE STANA U POSJED I PRAVA NOSIOCA STANARSKOG

PRAVA

Član 4.

Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno.

Zahtjev se podnosi pismeno, uz potpis nosioca stanarskog prava ili usmeno, lično ili putem punomoćnika.

Zahtjev treba da sadrži:

1. podatke o stanu;

2. dokaze da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva;

3. datum kad se nosilac stanarskog prava namjerava vratiti u stan, ali ne kasnije od godinu dana nakon podnošenja zahtjeva i 4. podatke o boravištu nosioca stanarskog prava i članova njegovog porodičnog domaćinstva u vrijeme podnošenja zahtjeva.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (“Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.

Član 18e.

Nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovog zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

30. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 33. stavak (1) Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnome postupku.

Članak 34. stavak (1) Zakonitost osporenog upravnoga akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 026969 17 Uvp od 7. veljače 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 25. ožujka 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

38. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu navedenih odredbi jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju povrata predmetnog stana apelantici kao prijeratnom korisniku i iseljenju korisnika stana, što nesporno ulazi u okvir apelantičinih „građanskih prava i obveza“. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na pobijane odluke

39. Iz apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je u konačnici rezultiralo osporenim odlukama.

40. Dalje, u svezi s apelantičinim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

42. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelantica osporava zaključak redovnih sudova u svezi s apelantičinim dokazom – potvrdom KJSP „Sarajevostan“ od 5. lipnja 2002. godine, kao i primjenu materijalnog prava (odredbe članka 18e. Zakona o prestanku primjene) u kontekstu zaključka redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o oštećenom stanu i da nije pravodobno podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana.

43. Ustavni sud zapaža da su organi uprave udovoljili apelantičinom zahtjevu zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o „oštećenom“ stanu, te da su takav zaključak izveli na temelju provedenih dokaza (potvrde KJSP „Sarajevostan“ od 5. lipnja 2002. godine, dopisa „Sarajevostana“, „Elektroprivrede“ i „Toplana“, nalaza i mišljenja vještaka i izjave korisnika stana) na temelju kojih su zaključili da je apelantica podnijela zahtjev u roku iz članka 18e. Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud, također, zapaža da su organi uprave činjenično stanje utvrdili na temelju navedenih dokaza koje su pribavljali po službenoj dužnosti i neposredno izvodili tijekom postupka, kao i da su održali usmenu raspravu na kojoj je strankama u postupku dana prilika izjasniti se o svim činjenicama.

44. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da se ne radi o „oštećenom“ stanu, kao i da je navedeno utvrdio na temelju ocjene dokaza koje su proveli organi uprave, dajući o tome razloge zbog čega smatra da predmetni stan nije oštećen („devastiran“). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud posebno cijenio da iz sporne potvrde „Sarajevostana“ (od 5. lipnja 2002. godine) ne proizlazi da je sporni stan „oštećen“, odnosno da navedena potvrda ne predstavlja dokaz budući da njezina kopija nije pravilno ovjerena. Naime, Kantonalni sud je svoj zaključak utemeljio ocjenom drugih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, te ostale pismene dokumentacije), te je zaključio da se ne radi o „oštećenom“ stanu i da apelantica nije u roku podnijela zahtjev za povrat stana. Ovakvo stajalište Kantonalnog suda potvrdio je i Vrhovni sud, pri čemu je posebno potencirao da je predmetni stan korišten kontinuirano od 1996. godine pa do danas. U svezi sa zaključcima redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi svoj zaključak temelje na okolnosti da predmetni stan jeste „oštećen“ (navodeći da je predmetni stan „oštećen 20 %“, da se ne radi o „oštećenjima vitalnih dijelova“ i da „nije bio devastiran ni oštećen u tolikoj mjeri“ da nije bio podoban za stanovanje), ali da se ne može smatrati da je predmetni stan „uništen ili oštećen“, što njihov zaključak čini proizvoljnim.

45. U svezi s ovakvim rezoniranjem sudova, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da je odredbom članka 18e. Zakona o prestanku primjene propisano: „Nosilac stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovog zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.“ Tom odredbom je dakle reguliran rok za povrat uništenih ili oštećenih stanova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da navedena odredba isključivo govori o uništenom ili oštećenom stanu i da se tom odredbom, niti nekom drugom odredbom navedenog zakona, ne tretira vrsta i stupanj oštećenja stana. Iz navedenog proizlazi da su se redovni sudovi zapravo upustili u ocjenjivanje nekih uvjeta kojih nema, odnosno da su prilikom izvođenja zaključka glede stanja predmetnog stana navodili termine („oštećen 20 %“, „uslovan za stanovanje“, „ne radi o oštećenjima vitalnih dijelova“) koji nisu propisani odredbama Zakona o prestanku primjene. Time su Kantonalni i Vrhovni sud, u danim okolnostima konkretnog slučaja, proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu članka 18e. Zakona o prestanku primjene zaključivši da apelantica nije pravodobno podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana.

46. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, a bez namjere da prejudicira kakva će biti odluka u konačnici, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje. U odnosu na suđenje u razumnom roku

47. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava duljinu trajanja postupka za povrat u posjed predmetnog stana koji se vodi po njezinom zahtjevu pred nadležnim organima uprave i redovnim sudovima. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da je za jedno razdoblje na koje se apelacijom ukazuje glede duljine trajanja predmetnog postupka već donesena konačna i obvezujuća odluka (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1904/15 od 16. ožujka 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1497/08 od 8. prosinca 2010. godine, toč. 42. i 43., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u konkretnom predmetu u kontekstu navoda o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku, razmatrati razdoblje od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1904/15, dakle od 16. ožujka 2016. godine do dana donošenja odluke Vrhovnog suda (7. veljače 2019. godine) kojom je okončan predmetni postupak, tj. duljinu postupka koji je trajao dvije godine i deset mjeseci.

48. Ustavni sud podsjeća da je Odlukom broj AP 1904/15 od 16. ožujka 2016. godine naložio Upravi da po žurnom postupku donese odluku u predmetu broj 23-04/II-23-182/02. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Uprava donijela odluku u predmetnom postupku 20. travnja 2016. godine, dok je odluku o žalbi Ministarstvo donijelo u roku od dva mjeseca (30. lipnja 2016. godine). Dalje, evidentno je da je Kantonalni sud svoju odluku (u upravnom sporu) donio 12. siječnja 2017. godine, kao i da je Vrhovni sud po zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda donio odluku 7. veljače 2019. godine. Iz navedenog proizlazi da je postupak povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje trajao oko dvije godine, međutim ta okolnost, sama po sebi, bez ispitivanja cjelokupnog postupka, ne može voditi zaključku o povredi apelantičinih ustavnih prava.

49. Naime, imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak koji je uslijedio nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1904/15 od 16. ožujka 2016. godine trajao ukupno dvije godine i deset mjeseci, u kojem razdoblju su organi uprave donijeli dva rješenja, a redovni sudovi donijeli dvije presude, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka, vođenog nakon prethodne odluke Ustavnog suda, ne prelazi granice „razumnosti“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da je apelantici već jednom utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku u ovom sporu.

50. Ustavni sud, na temelju navedenog i uzevši u obzir sve čimbenike, zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku.

Ostali navodi

51. S obzirom na zaključak glede povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene, odnosno nisu ponudili jasno obrazloženje u odnosu na činjenice koje su bitne za odlučenje o podnesenom zahtjevu nositeljice stanarskog prava (apelantice) za povrat predmetnog stana.

53. S druge strane, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da duljina postupka u ukupnom trajanju od dvije godine i deset mjeseci, računajući razdoblje nakon donošenja prethodne odluke Ustavnog suda, u okviru kojeg su donesene četiri meritorne odluke – dva rješenja organa uprave i dvije presude, korespondira standardu „razumnog roka“.

54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2082/19 (M.R.) | Sudska praksa | Aktio