Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1544/19 („DGR“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1544/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP 1544/19, rješavajući apelaciju „DGR“ d.o.o. Banja Luka, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „DGR“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 102498 18 Pž od 26. studenog 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „DGR“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Karalić, direktor društva, podnio je 5. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 102498 18 Pž od 26. studenog 2018. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 102498 13 Ps od 26. travnja 2018. godine obvezan je tuženi „Frutela“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 31.124,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka kao u izreci presude.

3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, je naveo da je nesporno da je između parničnih stranaka postojao ugovorni odnos povodom isporuke robe, da je apelant u razdoblju od 5. prosinca 2006. do 31. prosinca 2012. godine isporučivao tuženom robu - alkoholna i bezalkoholna pića, te da je isporučena roba bila u ambalaži ukupne vrijednosti od 65.000,46 KM. Tuženi je vratio dio ambalaže tako da je ostala neisplaćena i nevraćena ambalaža u vrijednosti od 45.843,46 KM. Apelant je opominjao tuženog da sravne stanje ambalaže te ga je prije podnošenja tužbe putem opomene pred tužbu pozvao da izmiri dug za vrijednost nevraćene ambalaže. Iz pismene dokumentacije (kartica poslovnog partnera, IOS na dan 1. listopada 2015. godine), utvrđeno je da su se parnične stranke suglasile o visini dugovanja tuženog prema apelantu i da je na taj dan stanje duga tuženog iznosilo 90,03 KM, dok prema karticama poslovnog partnera u 2011. godini i 2015. godini, tuženi nije imao duga prema apelantu, te da iz financijskih kartica tuženog proizlazi da tuženi ne iskazuje financijsko zaduženje prema apelantu.

4. U svezi sa navedenim, Okružni privredni sud je naveo da ugovor o prodaji regulira odredba članka 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je prema odredbi članka 467. ZOO prodavatelj dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđeno ugovorom, a kupac je u skladu sa člankom 516. ZOO dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru. Okružni privredni sud je zatim naveo da je iz priloženih faktura utvrdio da je apelant fakturirao tuženom i ambalažu za isporučena alkoholna i bezalkoholna pića, a u fakturama je bila navedena vrijednost ambalaže. Tuženi nije dokazao da je prigovarao ispostavljenim fakturama, a kako je djelomično vršio povrat ambalaže, to se ne može s uspjehom pozivati na činjenicu da povodom povrata ambalaže nije zaključen poseban sporazum i da ne postoji njegova obveza na povrat ambalaže, odnosno na naknadu njene vrijednosti. Naime, u obligacionim pravu važi načelo neformalnosti ugovora i prema članku 26. ZOO ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Dužnost tuženog je da vrati primljenu ambalažu, što je tuženi djelomično i izvršio, jer iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je tuženi vršio povrat ambalaže u iznosu od 19.157,00 KM. Pri tome, apelant nije dužan dokazati da se ambalaža nalazi ili ne nalazi kod tuženog, jer se u konkretnom slučaju ne radi o vlasničkoj tužbi za povrat individualno određene stvari. Dakle, tuženi je bio dužan vratiti primljenu ambalažu, pa kako to nije učinio u roku dospjelosti, to je apelant kao povjeritelj sukladno odredbi članka 290. ZOO ovlašten od njega kao dužnika zahtijevati vrijednost dugovanih stvari, tj. vrijednost isporučene a nevraćene ambalaže. Pri tome, suprotno navodima tuženog, apelant nije bio dužan dokazati da je vlasnik ambalaže, jer iz priloženih faktura za povrat ambalaže jesno proizlazi da mu je apelant isporučio ambalažu u vrstama, količini i vrijednosti kako je to navedeno u fakturama.

5. Okružni privredni sud je dalje naveo da je odredbom članka 374. ZOO propisano da međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u svezi s tim ugovorima, zastarijevaju za 3 godine. Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. S obzirom da apelant tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete na ime primljene a nevraćene ambalaže za razdoblje od 5. prosinca 2006. godine do 31. prosinca 2012. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 25. veljače 2013. godine, nastupila je zastarjelost potraživanja za razdoblje od 5. prosinca 2006. godine do 25. veljače 2010. godine. Vještak ekonomske struke je u drugoj dopuni taksativno naveo po kojim fakturama ambalaža nije vraćena, pa je sud prostom matematičkom operacijom oduzimanja od ukupne vrijednosti nevraćene ambalaže (45.843,46 KM) oduzeo vrijednost nevraćene ambalaže za čiju naplatu je nastupila zastarjelost (14.719,00 KM) i obvezao tuženog na isplatu preostalog iznosa od 31.124,46 KM, primjenom odredbi čl. 17., 262. i 290. ZOO. Preostali dio tužbenog zahtjeva, koji predstavlja razliku između trženog i dosuđenog iznosa, odbijen je kao neutemeljen.

6. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 102498 18 Pž od 26. studenog 2018. godine, žalba tuženog je uvažena i presuda Okružnog privrednog suda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbijen kao neutemeljen, te je apelant obvezan da tuženom nadoknadi troškove postupka.

7. Viši privredni sud je u obrazloženju naveo da utvrđene činjenice ne daju valjanu osnovu za zaključak da se radilo o ugovoru o prodaji ambalaže niti je apelant dokazao da postoji drugi osnov odgovornosti, tj. naknada štete kao jedan od zakonom predviđenih izvora obveze. U svezi sa time, Viši privredni sud je naveo da bez obzira što su fakture za spornu ambalažu izvedene kao dokaz i što je na temelju tih faktura izvršeno i financijsko vještačenje, da bi se zahtjevu apelanta moglo udovoljiti on je bio obvezan dokazati kakva je volja ugovornih stranaka postojala u vezi sa spornom ambalažom, tj. da li se ona vraća ili plaća, na koji način se rješava situacija ako tuženi nije vratio ambalažu, kako se evidentiraju obveze po tom osnovu, na koji način se utvrđuje cijena ambalaže koja nije vraćena, da li se izdaje revers za nevraćenu ambalažu, koja vrsta ambalaže je u pitanju i slično. Međutim, niti jednu od tih bitnih činjenica koje su morale biti prethodno utvrđene, da bi se fakture mogle dovesti u svezu sa postojanjem pravnog osnova za isplatu cijene navedene u fakturama, apelant nije dokazao, tj. nije dokazao ni koji je pravni osnov za vraćanje (što se tužbom i ne traži) a ni za plaćanje protuvrijednosti (što apelant traži), bilo kao cijene za isporučenu ambalažu (ukoliko se radilo o prodaji) bilo kao naknade štete koju apelant i nalazi u visini vrijednosti te ambalaže a prema ispostavljenim fakturama. Iz navedenih razloga, fakture same za sebe kao i nalaz vještaka financijske struke koji je izračunao vrijednost prema tim fakturama koje su jednostrane knjigovodstvene isprave, nisu mogle biti osnov za ispunjenje ugovorne obveze na način kako to zaključuje prvostupanjski sud. S druge strane, odredbe Zakona o računovodstvu i reviziji Republike Srpske propisuju obvezu sačinjavanja knjigovodstvenih isprava kao pisanih dokumenata o nastanku svakog poslovnog događaja sa svim podacima neophodnim za knjiženje u poslovnim knjigama a koji moraju biti potpisani od osoba koje su ovlaštene za sačinjavanje i kontrolu takvih isprava. Činjenica je da takvih isprava nije bilo ni kod apelanta ni kod tuženog niti je na bilo koji način evidentirano stanje po osnovu preuzete ambalaže. Također nema dokaza o tome je li uopće bila ustanovljena obveza posebne evidencije ambalaže (da li se vraća ili plaća, na koji način se utvrđuje cijena nevraćene ambalaže i koja vrsta ambalaže podliježe vraćanju, odnosno plaćanju). Osim toga, ambalaža se dijeli po različitim kriterijima, s obzirom na funkciju (transportna), na komercijalnu, maloprodajnu, potrošačku, zatim prema načinu i dužini upotrebe odnosno trajnosti, na nepovratnu ambalažu za jednokratnu upotrebu i povratnu - za višekratnu upotrebu, prema materijalu od kog je izrađena. Stoga, u odsustvu dokaza kojima bi se sve ove bitne činjenice utvrdile, nije bilo moguće samo na temelju računa zaključiti da je takva obveza tuženog bila ugovorena, kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

8. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je pravilna primjena pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se stavlja na stranu apelanta, značila da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer, da bi sud formirao svoje uvjerenje o postojanju bitne činjenice za odluku, dokazi koji to potvrđuju, morali bi biti takvog značaja da se na temelju njih, ako ne apsolutno pa makar i sa većim stupnjem vjerojatnoće može zaključiti da je postojao dogovor stranaka o obvezi tuženog u pogledu plaćanja nevraćene ambalaže, a što apelantu, u ovom postupku, nije uspjelo. Viši privredni sud je naveo da iako je pobijana odluka utemeljena na nalazu vještaka financijske struke koji je na temelju računa utvrdio vrijednost nevraćene ambalaže, to istovremeno ne znači apsolutnu vezanost suda za nalaz vještaka nego on mora biti podvrgnut ocjeni suda kao i svaki drugi dokaz na način koji predviđa odredba članka 8. ZPP, a to u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije uradio. Naime, u konkretnom slučaju je bilo potrebno utvrditi ono činjenično stanje koje predstavlja odraz stvarnog stanja odnosa između parničnih stranaka (postojanje ugovora između parničnih stranaka ili bilo kakvog sporazuma o načinu rješavanja preuzete ambalaže), o čemu se taj vještak nije ni izjašnjavao, uslijed čega je taj sud na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, a u odsustvu dokaza apelanta o postojanju pravnog odnosa koji je prethodio izdavanju računa, zaključio da apelant nije dokazao pravni osnov svog potraživanja tako da nalaz vještaka, u takvoj situaciji, nije ni bitan.

9. Pored navedenog, Viši privredni sud je istakao da, ako bi se čak cijenio sadržaj pojedinih računa onda se iz njih ne može ni vidjeti iz kojih razloga je tražen (i dosuđen) iznos koji predstavlja ukupnu vrijednost za cjelokupnu količinu isporučene ambalaže ako je dio ambalaže vraćen a zahtjev se odnosi na cjelokupnu isporučenu ambalažu (npr. faktura broj 7710 od 27. rujna 2010. godine, faktura broj 7529 od 20. rujna 2010. godine, faktura broj 1157 od 18. veljače 2011. godine). Na pojedinim računima (čiji iznosi su također dosuđeni) u rubrici “napomena” nema bilo kakvih primjedbi od strane apelanta, u računu broj 3841 od 18. svibnja 2012 (koji je također dosuđen) navedeno je da je tuženi vratio ambalažu u količini kojoj je zadužen, što samo potvrđuje zaključak da apelant nije dokazao ni osnov a time ni visinu tužbenog zahtjeva. S druge strane, iz provedenih dokaza proizlazi da tuženi nikada nije platio bilo koji novčani iznos za preuzetu ambalažu iako se radi o računima iz duljeg vremenskog perioda (od 2012. godine), potraživanje po osnovu tih računa nije bilo predmet ni međusobnog sravnjivanja uzajamnih potraživanja iako su ta potraživanja postojala u vrijeme sačinjavanja IOS od 1. listopada 2015. godine, u knjigovodstvenoj evidenciji tuženog nije bilo iskazanog zaduženja po bilo kom osnovu (saldo je bio “0”), što bi, i primjenom pravila logike značilo da, ukoliko je to potraživanje apelanta zaista postojalo, ono bi bilo (ili moralo biti) iskazano prilikom međusobnog sravnjivanja (usuglašavanja) obveza nastalih tijekom trajanja poslovne suradnje, što također znači da ispostavljene fakture pa ni opomena pred tužbu ne mogu biti valjan dokaz da je između parničnih stranaka postojao poseban sporazum koji se odnosio na ambalažu. Zbog toga nije ni bilo mjesta zaključku pobijane presude da se radilo o ugovoru o prodaji, makar i neformalnog karaktera i da se odgovornost za ispunjenje obveze cijeni prema odredbama članka 454. i 516. ZOO, na temelju kojih je i donesena pobijana presuda. Naposljetku, Viši privredni sud je naveo da je na te povrede procesnih pravila i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, žalba utemeljeno ukazala, zbog čega je konačni zaključak da su tvrdnje apelanta i prikazivanje bitnih činjenica predstavljale samo njegov subjektivni stav o postojanju valjanog pravnog osnova za isplatu duga po osnovu nevraćene ambalaže, a što je bio razlog da se žalba uvaži i prvostupanjska presuda preinači.

Apelacijski navodi

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

11. Naime, apelant smatra da je drugostupanjska presuda nezakonita zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava čime je prekršeno apelantovo pravo na imovinu. U svezi sa time, apelant tvrdi da među parničnim strankama nije bilo sporno da su bili u poslovnom odnosu gdje je apelant prodavao tuženom alkoholna i bezalkoholna pića u povratnoj ambalaži te da je tuženi bio dužan vratiti ambalažu apelantu, što je tuženi tijekom postupka i priznao. Također, apelant tvrdi da je općepoznata činjenica, koju ne treba dokazivati, da je ambalaža piva i sokova u staklenim bocama koje se pakiraju u gajbe povratna ambalaža i da ih se ne može kupiti bez donošenja ambalaže ili plaćanja kaucije koja će biti vraćena nakon povratka ambalaže. Apelant je tuženom pored računa za isporučenu robu koju je tuženi uredno platio, ispostavljao i fakturu ambalaže u kojoj su navedeni vrsta ambalaže, količina, cijena i ukupna vrijednost. Svaku fakturu je tuženi potpisao i ovjerio pečatom čime je zaključen ugovor o povratu ambalaže (članak 72. stavak 1. ZOO) i one su služile kao depozit u slučaju nevraćanja ambalaže. Apelant dalje tvrdi da je na temelju tih faktura u svom materijalnom knjigovodstvu evidentirao vrstu i količine isporučene i vraćene ambalaže tuženom, a nije ih evidentirao kao prodaju ambalaže jer je to bila njegova imovina, te da je pored faktura ambalaže i dokumenta povrat ambalaže izveo dokaz pregled kartica tuženog posebno za svaku vrstu ambalaže koja je navedena u tužbi. S obzirom na to, apelant smatra da su proizvoljni i neistiniti navodi drugostupanjskog suda da je na temelju nalaza sudskog vještaka dosuđena ukupna vrijednost iako je dio ambalaže vraćen. Također, apelant smatra da je proizvoljan stav drugostupanjskog suda da fakture ambalaže nisu bile predmet sravnjenja uzajamnih potraživanja stranaka, niti predmet sravnjenja uzajamnih potraživanja stranaka, jer se IOS sravnjivanju novčane (financijske) obaveze stranaka a ne i obveze po osnovu nastale štete koju je tuženi učinio apelantu jer nije vratio preuzetu ambalažu, čime je umanjio njegovu imovinu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pravo i utvrđivali činjenice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud prilikom usvajanja žalbi tužene i preinačavanja prvostupanjske presude, u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud apelantov tužbeni zahtjev razmotrio sa različitih aspekata, dajući jasno obrazloženje zbog čega je zaključio apelant na temelju dokaza koje je proveo (fakture i financijsko vještačenje) nije dokazao koji je pravni osnov za vraćanje (što se tužbom i ne traži) sporne ambalaže ili za plaćanje njene protuvrijednosti (što apelant traži), bilo kao cijene za isporučenu ambalažu (ukoliko se radilo o prodaji) bilo kao naknade štete koju apelant i nalazi u visini vrijednosti te ambalaže a prema ispostavljenim fakturama. Pri tome, Ustavni sud naročito zapaža da je Viši privredni sud konstatirao da iz provedenih dokaza proizlazi da tuženi nikada nije platio bilo koji novčani iznos za preuzetu ambalažu iako se radi o računima iz duljeg vremenskog perioda da bi se na temelju njih mogla utvrditi da je između stranaka postojala suglasnost o plaćanju ambalaže. Također, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud jasno naveo zbog čega nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, te zbog čega je zaključio da apelant nije dokazao ni visinu tužbenog zahtjeva. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da apelant u apelacijskim navodima kojima ukazuje na kršenje prava na imovinu, u suštini iznosi svoju vlastitu ocjenu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koji su suprotni jasnim i nedvosmislenim zaključcima Višeg privrednog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant zaključke Višeg privrednog suda ne dovodi u svezu sa standardima prava na imovinu na koje se poziva. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1544/19 („DGR“ d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio