Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1131/19 („TAS“ d.o.o. Vogošća – u stečaju)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1131/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1131/19, rješavajući apelaciju TAS-a d.o.o. Vogošća – u stečaju, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka (b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija TAS-a d.o.o. Vogošća – u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 020876 15 18 Rev 2 od 14. studenog 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. TAS d.o.o. Vogošća – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Gagula, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 14. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 020876 15 18 Rev 2 od 14. studenog 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Autorad“ d.o.o. Zagreb, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Bekir Gavrankapetanović, odvjetnik iz Sarajeva, zatraženo je 29. listopada i 10. prosinca 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 4. do 16. studenog 2020. godine. Punomoćnik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je 26. veljače 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate duga.

6. Presudom Općinskog suda broj Ps-141/01-A (20876) od 20. kolovoza 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 020876 08 Pz od 20. siječnja 2010. godine, tuženi je obvezan apelantu isplatiti iznos od 2.740.241,46 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 8. lipnja 2006. godine do isplate i naknaditi mu troškove postupka. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. srpnja 2011. godine apelantova revizija je odbijena.

7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4659/11 od 22. siječnja 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju tuženog, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ukinuo presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. srpnja 2011. godine, Kantonalnog suda broj 65 0Ps 020876 08 Pz od 20. siječnja 2010. godine i Općinskog suda broj Ps-141/01-A (20876) od 20. kolovoza 2007. godine, te je predmet vratio Općinskom sudu kojemu je naložio žurno donošenje nove odluke. Ustavni sud je u obrazloženju zaključio da je prekršeno pravo tuženog na pravično suđenje zbog toga što mu nije dana jednaka mogućnost kao i apelantu da provede dokaze o kojima ovisi meritorno rješavanje spora.

Postupak u kojemu je donesena osporena odluka

8. U ponovljenom postupku, Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 020876 15 Ps 2 od 18. studenog 2016. godine, odbijen je kao neutemeljen (tijekom postupka preinačeni) apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 1.765.764,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka (stavak 1.). Također, odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se naloži tuženom da prema ugovoru o cesiji od 19. rujna 2012. godine isplati cesionaru Volkswagen AG, SR Njemačka Wolsburg (u daljnjem tekstu: cesionar) navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu naknadi troškove postupka (stavak 2.). Apelant je obvezan tuženom nadoknaditi troškove postupka.

9. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da su pravni prednici parničnih stranaka bili u poslovnim odnosima na temelju ugovora o ostavi od 5. ožujka 1990. godine i ugovora o uvjetima i načinu prometa, servisiranja i pružanja usluga na proizvodima TAS-WV i AUDI od 27. ožujka 1990. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o prometu), a koji su bili osnova konsignacijske prodaje apelantovih vozila od strane tuženog. Ugovorna obveza tuženog je bila da apelantu izvrši uplatu za isporučena vozila u roku od četiri do pet dana od dana odobravanja kontingenta, a koji odredi apelant. U spornom razdoblju (studeni 1991. – 1. travnja 1992. godine) ukupno je tuženom isporučeno 209 vozila. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da je apelant isporučio tuženom 188 individualno označenih vozila koja je tuženi prodao trećim osobama i platio apelantu, kao i da je platio za jedno vozilo za koje nema financijskih poveznica, te da je plaćeno i 20 vozila koja su isporučena sa skladišta tuženog poduzeću Autohrvatska za koja nemaju financijske poveznice. Tijekom 1992. godine tuženi je vršio avansna plaćanja apelantu za vozila za koja ne postoje preuskladištenja. Dalje je utvrđeno da je u spornom periodu tuženi bio u preplati prema apelantu, iako za spornih 20 vozila isporučenih Autohrvatskoj ne postoji financijski dokaz da su plaćena, ali postoji niz uplata na apelantov račun od tuženog u većoj vrijednosti od navedenih 20 vozila za koje se ne može odrediti na koja konkretna vozila se odnose. Između stranaka nije bilo sporno da je 19. rujna 2012. godine apelant sa cesionarom zaključio ugovor o cesiji kojim je prenio potraživanja u odnosu na tuženog od 2.740.241,46 KM zajedno sa kamatom i troškovima postupka po osnovi Presude Općinskog suda broj Ps-141/01-A (20876) od 20. kolovoza 2007. godine (donijeta u ovom predmetu).

10. Razmatrajući prigovor tuženog da je nastupila zastara potraživanja, Općinski sud je naveo da se trebaju primijeniti odredbe članka 374. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisan zastarni rok od tri godine za međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da apelant podnesenom tužbom potražuje vrijednost vozila koja su tuženom bila otpremljena na ostavu u razdoblju od studenog 1991. godine do 1. travnja 1992. godine, koja je tuženi prodao, ali nikada nije apelantu isplatio kupovnu cijenu. Općinski sud je naveo da je prema članku 9. Ugovora o prometu tuženi trebao izvršiti uplatu od dana odobravanja kontingenta za koji teče obveza do dana određenog od apelanta, a na temelju iskaza zakonskog zastupnika tuženog rok za plaćanje je bio od četiri do pet dana. Prema tome, obveza tuženog da plati isporučena vozila je nastala u 1991. godini i 1992. godini, a time i apelantovo pravo da zahtijeva isplatu. Taj zaključak proizlazi i iz samih apelantovih činjeničnih navoda u podnesenoj tužbi u kojoj navodi da su vozila prodana trećim osobama, a da tuženi nikada nije isplatio kupovnu cijenu. Prema tome, apelant je tijekom 1991. godine i 1992. godine mogao zahtijevati ispunjenje obveze tuženog, pa je zastarni rok počeo teći u 1991. godini i 1992. godini, u skladu s odredbom članka 361. stavak 1. ZOO-a. U smislu odredbe članka 383. stavak 1. ZOO-a, došlo je do zastoja tijeka zastare zbog proglašenja ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, ali je Odlukom o ukidanju ratnog stanja u FBiH od 22. prosinca 1995. godine zastara ponovno počela teći. Nakon ukidanja neposredne ratne opasnosti apelant je tužbu mogao podnijeti putem nadležnog suda, pa kako je tužba podnesena 26. veljače 2001. godine, potraživanja su zastarjela jer je protekao rok propisan člankom 374. ZOO-a.

11. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da potraživani iznos isplati cesionaru postavio 2. srpnja 2015. godine. Imajući u vidu da se radi o potraživanjima iz razdoblja od studenog 1991. godine do 1. travnja 1992. godine, koja su ugovorom o cesiji prenesena na novog povjeritelja – cesionara, prigovor zastare se treba cijeniti u odnosu na trenutak od kada ih je apelant imao pravo potraživati. S obzirom na to da je za utužena potraživanja nastupila zastara, to je temeljem tih činjenica utemeljen istaknuti prigovor zastare i za eventualni tužbeni zahtjev.

12. U svezi s eventualnim tužbenim zahtjevom, prvostupanjski sud je također naveo da je, u skladu s ugovorom o cesiji, cesionar stupio na apelantovo mjesto, te da je to društvo ovlašteno da od tuženog potražuje neizmireni iznos, zbog čega je zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev. Također, Općinski sud je zaključio da kod činjenice da je apelant prenio potraživanja cesijom, da ni on nema aktivnu legitimaciju ni za prvi dio tužbenog zahtjeva, a sve u smislu članka 436. stavak 1. ZOO-a.

13. Osim navedenog, prvostupanjski sud je naveo da je na temelju utvrđenih činjenica zaključio i da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen jer je tuženi dokazao da je 91 vozilo, za koje apelant traži isplatu u konkretnom postupku, platio apelantu već tijekom 1991. i 1992. godine, te da slijedom toga ništa ne duguje apelantu. U svezi sa time, Općinski sud je izložio sadržaj čl. 4. i 9. Ugovora o prometu, te članka 1. Ugovora o ostavi, te je naveo da je cijeneći činjenice utvrđene na temelju zaključenih ugovora utvrdio da je tuženi od apelanta naručivao vozila radi daljnje prodaje, a da je ugovor o ostavi bio jedan od osnova konsignacijske prodaje vozila od strane tuženog na ugovornom području Republike Hrvatske, a što je i zakonski zastupnik tuženog naveo u svom iskazu. Također, iz samog činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da je tuženi prodao vozila trećim osobama. Dalje, na temelju narudžbenica utvrđeno je da je tuženi vršio narudžbu vozila i da su u narudžbama vozila bila specificirana po modelima. Na temelju preuskladištenja i računa – otpremnica utvrđeno je da su naručena vozila tuženom bila isporučena, te da su u preuskladištenjima i računima – otpremnicama vozila bila specificirana ne samo po modelu i boji nego i broju šasije i motoru. Uspoređujući modele navedene u narudžbi s modelima navedenim u preuskladištenjima, te slijedom toga utvrđujući brojeve šasija i brojeve motora, te uspoređujući navedeno s brojevima šasija i motora navedenim u računima, i sve dovodeći u svezu s izvješćima o uplatama, utvrđeno je da je tuženi plaćao isporučena vozila. Općinski sud je zatim prezentirao sadržaj osnovnog i dopunskog nalaza vještaka financijske struke, te je naveo da je cijeneći te nalaze, te narudžbe, preuskladištenja, račune – otpremnice i izvješća o uplati, te dovodeći u svezu iskaz zakonskog zastupnika tuženog s provedenim materijalnim dokazima i dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, zaključio da je tuženi u cijelosti izmirio svoju obvezu prema apelantu. Također, utvrđeno je da je nalaz i mišljenje vještaka objektivan i dan u skladu s pravilima struke. Činjenica da je vještak koristio i dokumentaciju koja nije provedena kao dokaz tijekom dokaznog postupka ne utječe na zaključak suda u pogledu objektivnosti nalaza, koji je sud cijenio i prihvatio u dijelu izračuna, a u konačnici vještak je pored dokumentacije u spisu mogao cijeniti i drugu dokumentaciju koja mu je bila relevantna s aspekta njegove struke radi izrade potpunog i objektivnog nalaza.

14. Prema tome, Općinski sud je naveo da je, suprotno apelantovom prigovoru, na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tuženi bili u obligacijskom odnosu, temeljem kojeg je apelant tuženom isporučivao vozila, a tuženi je ta vozila trebao platiti u roku od četiri do pet dana od trenutka odobrenog kontingenta. Apelant je tuženom isporučio vozila temeljem zaključenih ugovora, koja je tuženi dalje prodavao, a plaćanje je vršio na nerezidentni račun otvoren kod Privredne banke Zagreb. Na temelju računa broj 1/92, 2/92 i 3/92 utvrđeno je da su ti računi ispostavljeni od društva TAS Zagreb na temelju apelantovih ovlasti, a tuženi je ta vozila platio, pa nisu prihvatljivi prigovori tuženog istaknuti u tom pogledu. Ako se cijene odredbe ugovora o ostavi, da je tuženi bio obvezan čuvati vozila sve dok ih apelant ne zatraži ili tuženi ne kupi, to je u smislu navedenih odredbi sud cijenio apelantov prigovor da između parničnih stranaka nije zaključen kupoprodajni ugovor. Prema tome, cijeneći da je tuženi plaćao isporučena vozila, koje uplate je apelant zaprimao, utvrđeno je da je na taj način vršena kupovina vozila između apelanta i tuženog i da su na taj način parnične stranke izrazile svoju volju u pogledu načina poslovanja i na tim radnjama utemeljili su svoj obvezni odnos u kupovini vozila. Također, Općinski sud je ukazao da su predmet kupoprodaje bile pokretne stvari, a za ugovor o kupoprodaji pokretnih stvari se ne zahtijeva posebna forma ugovora da bi on proizvodio posljedice.

15. U svezi s apelantovim navodima da su vozila koja su dana na ostavu individualno određene stvari (species) i da je bila obveza tuženog da ih vrati, Općinski sud je naveo da pri tome ni sam apelant ne specificira vozila po broju šasije i motora, za koja potražuje naknadu, niti se na temelju izvoda koje je proveo kao dokaz tijekom postupka može utvrditi o kojim vozilima se radi. Kad se činjenica da se radi o 209 automobila dovede u svezu sa konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom da apelant potražuje naknadu za 91 vozilo, proizlazi da je tužbeni zahtjev paušalan i nedokazan u pogledu činjenice za koja vozila apelant točno potražuje naknadu, a koje činjenice je apelant bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 020876 17 Pž 3 od 31. siječnja 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja iz članka 123. ZPP-a. Naime, apelant tijekom postupka nije jasno naveo pravnu osnovu na kojoj temelji svoj zahtjev za novčanu isplatu, ali je isto tako tijekom postupka tvrdio da je tuženom isporučio vozila temeljem ugovora o ostavi, da ih tuženi nije kupio, niti platio, a da ih je pri tom prodao trećim osobama. U žalbi je naveo da je tuženi trebao u konkretnom slučaju dokazivati suprotno. Međutim, apelant i tuženi su bili u obveznom odnosu na temelju ugovora u gospodarstvu, odnosno ugovora o prometu i ugovora o ostavi, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ugovor o ostavi bio samo jedan od osnova konsignacijske prodaje vozila od strane tuženog na ugovornom području, što je bilo propisano člankom 8. Ugovora o prometu, i to tako što će tuženi prodaju vršiti za devizna sredstva plaćanja u svoje ime i za apelantov račun. Dakle, kada se navedeni članak ugovora o prometu dovede u svezu s odredbama ugovora o ostavi jasno je da je apelant po navedenom ugovoru isporučivao vozila tuženom i radi konsignacijske prodaje. Pored ovog načina prodaje vozila apelant i tuženi su ugovorili i prodaju vozila od strane tuženog u svoje ime i za svoj račun (članak 7. Ugovora o prometu) u skladu s prenesenim ekskluzivnim pravom prodaje (članak 3. Ugovora o prometu), što znači da je tuženi nabavljao i plaćao vozila apelantu, koja je dalje prodavao svojim kupcima. Člankom 9. Ugovora o prometu bilo je ugovoreno da će tuženi vršiti uplatu za odobreni kontingent u roku koji apelant odredi za svaki kontingent posebno, a uplata se vrši od dana odobravanja kontingenta do dana određenog od apelanta, kao krajnjeg roka uplate, o čemu apelant donosi odluku. Iz navedenog proizlazi da je u svakom slučaju na skladištu tuženog bilo vozila koja su u skladu sa ugovorom o ostavi bila apelantovo vlasništvo do trenutka izvršenog plaćanja odobrenog kontingenta, ali svakako je tuženi bio dužan platiti, bilo da je prodao u roku sva vozila ili ne, do dana koji odredi apelant za svaki isporučeni kontingent. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je na apelantu bio teret dokazivanja da tuženi nije, u skladu s ugovornim obvezama, isporučena vozila platio u roku koji je apelant odredio, dok je s druge strane tuženi izveo dokaze na okolnost plaćanja vozila koja mu je apelant isporučio, čime je neutemeljen navod žalbe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 123. ZPP-a.

18. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je na apelantu bio teret dokazivanja navoda da mu je tuženi dužan naknaditi štetu radi eventualne povrede ugovora o ostavi, odnosno zbog toga što nije moguće da vrati predana vozila koja su apelantovo vlasništvo. Međutim, apelant je, prije svega, bio dužan individualno odrediti koja su to konkretno vozila predana na čuvanje koja je tražio da mu ih tuženi vrati u skladu s ugovorom o ostavi. Dakle, apelant je bio dužan dokazati da tuženi nije ispunio obvezu iz članka 718. ZOO-a, čime bi, da je nakon saznanja da tuženi ne može ispuniti obvezu vraćanja, apelant stekao pravo na naknadu. Pri tome nije utemeljen ni navod žalbe da tuženi nije dokazao da je pozivao apelanta da preuzme vozila s ostave ili da ga je obavijestio da ih je prodao trećim osobama s obzirom na to da je u smislu članka 721. ZOO-a pravo tuženog kao ostavoprimatelja bilo da pozove apelanta kao ostavodavatelja da preuzme vozila, ali ne i njegova obveza. Međutim, kako je već navedeno, svakako ugovor o ostavi nije samostalno egzistirao, već je bio u izravnoj svezi s ugovorom o prometu s obzirom na to da se radi o ugovorima u gospodarstvu.

19. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostupanjski sud pravilno našao utemeljenim prigovor zastare potraživanja. U svezi sa time, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je obveza plaćanja za tuženog nastala tijekom 1991. i 1992. godine, da je zbog proglašenja ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine došlo do zastoja zastare, da je Odlukom o ukidanju ratnog stanja u FBiH od 22. prosinca 1995. godine zastara ponovo počela teći, te da je apelant tužbu podnio tek 26. veljače 2001. godine, odnosno nakon isteka trogodišnjeg roka zastare potraživanja, propisanog člankom 374. ZOO-a, jer se u konkretnom slučaju radilo o međusobnim potraživanjima pravnih osoba iz ugovora o prometu robe. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljene apelantove tvrdnje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovim stvarnopravnim ovlastima da zahtijeva povrat vozila danih na ostavu, a koje pravo proizlazi iz članka 712. stavak 1. ZOO-a s obzirom na to da apelant svoj zahtjev ni tužbom niti do zaključenja glavne rasprave nije temeljio na vraćanju vozila, koja bi u svakom slučaju i da je bilo takvog zahtjeva morala biti individualno određena, što apelant nije učinio. Također, sud nije vezan pravnom osnovom na koju tužba ukazuje, pa je prvostupanjski sud pravilno odredio u kakvom su to međusobnom obveznom odnosu bili apelant i tuženi, te je pravilno cijenio prigovor zastare potraživanja. U žalbi se neutemeljeno navodi da trenutak u kojem se apelantova ovlast da traži vraćanje stvari pretvara u pravo na naknadu štete, onda kad tuženi više nije u stanju vratiti vozila. Naime, apelant taj trenutak povezuje s trenutkom podnošenja tužbe i pretpostavkom da je tuženi vozila prodao trećim osobama, pa čak smatra da je tuženi morao dokazati činjenicu da apelant nije znao ranije da su vozila prodana. Međutim, apelant u konkretnom slučaju niti je individualno odredio koje je to stvari tuženi trebao vratiti, a prodao ih je, niti je potpuno jasno naveo zašto je pretpostavio da je tuženi prodao vozila tek nakon devet, odnosno deset godina, a nije to isto pretpostavio nakon četiri godine, tj. nakon prestanka ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini, niti je dokazao da je ostava učinjena samo radi čuvanja stvari i da nije bila vezana izravno za prodaju vozila. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je apelant mogao i morao znati da je tuženi prodao vozila isporučena u 1991. i 1992. godini s obzirom na odredbe međusobno zaključenih ugovora, a što je u duhu načela iz čl. 12., 18. i 21. ZOO-a. Kako apelant nije dokazao da je tražio vraćanje stvari (ispunjenje), odnosno individualno određena vozila, u skladu sa člankom 718. ZOO-a, kao i da je ugovor o ostavi uopće samostalno egzistirao, nije dokazao niti da je tuženi vozila (opet individualno neodređena) prodao trećim osobama, kako bi ostvario pravo na naknadu štete iz članka

262. ZOO-a, to je njegov tužbeni zahtjev i u tom pogledu neutemeljen.

20. Osim svega navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je za sva vozila isporučena tijekom 1991. i 1992. godine izvršena uplata apelantu, a apelant nije doveo u pitanje vjerodostojnost nalaza i mišljenja vještaka, kao ni njegovu stručnost i objektivnost, pa čak nije ni sporio da je bilo uplata koje se nisu mogle dovesti u svezu s konkretno isporučenim vozilima, već je, a što i u žalbi ističe, naveo da tuženi nije dokazao na ime čega je vršio plaćanja. Međutim, apelant nije dokazao da su parnične stranke imale zaključen neki drugi ugovor, osim ugovora o prometu kao osnove njihovog poslovanja. Prema tome, očito je da parnične stranke nisu poslovale tako da su zaključivale kupoprodajne ugovore, već se radilo o kompleksnijoj gospodarskoj suradnji u kojoj je ključne odluke donosio apelant, a ne tuženi, prema odredbama ugovora o prometu, slijedom čega se nije moglo raditi o nekim drugim uplatama za nešto drugo, osim za ono što su stranke točno ugovorile. S obzirom na to da je vještak utvrdio da se radilo o uplatama koje su u vrijednosti vozila prema cjenovnicima, jasno je da su plaćana vozila iz apelantovog proizvodnog asortimana.

21. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da je utemeljen žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju i da su zbog toga i tužbeni i eventualni zahtjev neutemeljeni s obzirom na to da je u smislu članka 61. ZPP-a apelant aktivno legitimiran da parnicu nastavi. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da to utječe na pravilnost odluke prvostupanjskog suda jer je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen iz drugih razloga, a za koje je prvostupanjski sud dao jasno obrazloženje, dok eventualni zahtjev, kakav je postavio apelant, nije ništa drugo nego potpuno isti zahtjev u korist druge osobe, u ime koje apelant ne može postavljati takav zahtjev.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 020876 18 Rev 2 od 14. studenog 2018. godine odbijena je apelantova revizija.

23. Vrhovni sud je dalje naveo da nije utemeljen prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U situaciji kada je u postupku pred nižestupanjskim sudovima istaknuto više prigovora, o kojima je odlučeno pobijanom presudom, tada se prigovoru stvarne legitimacije u konkurenciji s ostalim prigovorima daje prednost. Zbog toga će, u skladu s načelom najlikvidnijeg razloga za donošenje revizijske odluke, prvenstveno biti razmotren taj prigovor jer sud na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti. U svezi sa time, Vrhovni sud je naveo da od stranačke i parnične sposobnosti, kao i procesne legitimacije treba razlikovati stvarnu legitimaciju (legititimatio ad causam). Stranka je stvarno legitimirana ako je učesnik materijalnopravnog odnosa iz kojeg je nastala parnica. U sporu po kondemnatornoj tužbi, a što je u predmetu slučaj, apelant je (aktivno) legitimiran ako on u tom odnosu ima položaj ovlaštene strane, a tuženom pripada (pasivna) legitimacija ako se određena dužnost vezuje za njega. Pitanje stvarne legitimacije je materijalnopravne prirode i ako sud nađe da sporno pravo ne pripada onome tko se u sporu pojavljuje kao stranka postupka ili nađe da je sporno pravo prešlo na treću osobu po sili zakona ili po pravnom poslu, tužbeni zahtjev će odbiti. Imajući u vidu utvrđene činjenice da je tijekom parnice apelant sa cesionarom zaključio ugovor o cesiji, na temelju kojeg je sporno novčano potraživanje iz tražbenopravnog odnosa prešlo na cesionara, to znači da je navedenim pravnim poslom njegova stvarna legitimacija prešla na trećega, što je materijalnopravno relevantno, pa je u skladu s novonastalom materijalnopravnom situacijom (članak 436. stavak 1. ZOO-a) tužbeni zahtjev neutemeljen. Pri tome, valja reći da je apelantovo otuđenje prava irelevantno na njegov procesnopravni položaj. Naime, prema odredbi članka 61. stavak 1. ZPP-a, otuđenje stvari ili prava ne sprječava stranku da parnicu dovrši, dakle apelant ima procesnu legitimaciju, ali ne i stvarnu (materijalnopravnu) legitimaciju.

24. Vrhovni sud je dalje naveo da, sve i kada se zanemare navedeni razlozi, neprihvatljivi su apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku po prigovoru zastare. U tom pogledu, Vrhovni sud je naveo da su, suprotno apelantovom pravnom shvaćanju, nižestupanjski sudovi pravilno raspravili i razriješili prigovor zastarjelosti potraživanja iz ugovora o prometu robe, zaključivši da je taj prigovor utemeljen u smislu članka 374. ZOO-a, uslijed čega apelantu prestaje pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obveze (članak 360. stavak 1. ZOO-a), te da te razloge kao pravilne prihvaća i Vrhovni sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem.

25. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da sve da se zanemare i razlozi donošenja pobijane presude i s aspekta zastare potraživanja, neprihvatljivi su apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava navodima da je dokazao utemeljenost i visinu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva. Protivno tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio, a drugostupanjski sud utemeljeno prihvatio pravni stav da je na apelantu bio teret dokazivanja da je tuženi povrijedio ugovornu obvezu isplate cijene u roku koji je apelant odredio za isporučena vozila. S druge strane, tuženi je izveo dokaze na okolnost plaćanja vozila koja je prodavao, a apelant mu isporučio u spornom razdoblju tijekom 1991. i 1992. godine. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka iz financijske oblasti i dopunom tog nalaza i mišljenja utvrđeno je da je tuženi u cijelosti izvršio svoju obvezu plaćanja u obligacijskom odnosu prema apelantu. Za taj pravni zaključak drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude dao jasne, detaljne i potpune razloge koji se prihvaćaju kao pravilni bez potrebe za njihovim ponavljanjem.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

27. Naime, apelant najprije navodi da načelo najlikvidnijeg razloga koje Vrhovni sud primjenjuje prilikom odlučivanja o revizijskim prigovorima uopće ne postoji u parničnom postupku, te da je bila očita intencija Vrhovnog suda zanemarivanje bitnih revizijskih navoda koji se tiču pitanja je li tuženi vozila kupio ili ne, što predstavlja ključno pravno pitanje za rješenje predmeta. Apelant je dalje istakao da u procesnom pravu postoje dva stvarna stava teorije o djelovanju cesije na postupak (teorija relevancije i teorija irelevancije), te da je apelant upravo postavio osnovni tužbeni zahtjev u kojem izražava djelovanje teorije irelevancije, a eventualni djelovanje teorije relevancije. Međutim, apelant smatra da je Vrhovni sud odlučujući o prigovoru stvarne legitimacije zanemario odredbu članka 61. stavak 1. ZPP-a jer iz zaključka Vrhovnog suda proizlazi da kad god apelant cedira potraživanje, izgubit će spor. U svezi sa zaključkom redovitih sudova o zastarjelosti potraživanja, apelant ističe da Vrhovni sud odstupa od stava koji je taj sud naveo u ranijoj presudi broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. rujna 2011. godine, u kojoj je u istom predmetu zaključio da se u konkretnom predmetu ne može govoriti o zastarjelosti. Također, apelant smatra da Vrhovni sud u tom pogledu odstupa i od stava iz Presude broj 65 0 Ps 021483 16 Rev od 27. prosinca 2016. godine, u kojoj je Ustavni sud odlučivao u predmetu broj AP 1225/17 od 12. ožujka 2019. godine kojom je odbio apelantovu apelaciju, te da je Vrhovni sud zanemario sadržaj tih odluka na koje je ukazivao u reviziji. Apelant dalje navodi da je Vrhovni sud prihvatio zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da je tuženi kupio sporna vozila iako u spisu ne postoji dokaz o tome, niti postoji dokaz da je tuženi ikada naručio sporna vozila, niti da je on odobrio takvu narudžbu, a time ne može postojati dokaz da je zaključen ugovor o kupoprodaji spornih vozila, niti da je tuženi na temelju takvog nepostojećeg ugovora bilo što platio apelantu. Osim toga, proizvoljno je prihvaćen i zaključak drugostupanjskog suda da je teret dokazivanja bio na njemu, na koji način se od njega traži da dokazuje negativne činjenice da tuženi nije kupio i platio sporna vozila, što bi tuženi trebao dokazivati. Apelant tvrdi da je tek u trenutku podnošenja tužbe pretpostavio (s obzirom na protek vremena) da je tuženi predmetna vozila prodao trećim osobama, a tuženi nije proveo nikakav dokaz na okolnost da je apelant eventualno ranije znao za prodaju vozila trećim osobama. S obzirom na to, apelant smatra da je zaključak sudova o tome da su i sva ostala vozila kupljena i plaćena od tuženog potpuno paušalan i temelji se na jednako takvom (i uz to pristranom) vještačenju vještaka financijske struke, koji je svoj stav temeljio isključivo na rukom ispisanim dokumentima koje je tuženi predložio tijekom postupka i označio ih kao narudžbe. Naposljetku, apelant smatra da se njegova ovlast da zahtijeva povrat vozila pretvara u pravo da zahtijeva naknadu štete onog trenutka kada tuženi nije u stanju vratiti vozila, pa je jasno da ima pravo na naknadu štete budući da predmetna vozila tuženi nije vratio. S obzirom na to, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer miješanje u njegovu imovinu nema osnovu u zakonu jer je primjena materijalnog prava arbitrarna.

b)Odgovori na apelaciju

28. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri ocjeni da je taj sud donio zakonitu presudu i da nisu prihvatljivi navodi iz apelacije.

29. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnim stajalištima i razlozima navedenim u obrazloženju drugostupanjske presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

30. Općinski sud je naveo da je prvostupanjska presuda potvrđena od Kantonalnog suda, te da proizlazi da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 61.

(1) Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši.

(2) Osoba koja je pribavila stvar ili pravo o kojem teče parnica može stupiti u parnicu umjesto tužitelja, odnosno tuženika, samo ako na to pristanu obje stranke.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Članak 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaj.

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Dispozitivni karakter odredaba zakona Član 20.

Učesnici mogu svoj obligacioni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.

Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 262. st. (1) i (2) (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

Opšte pravilo Član 360. st. (1) i (2) (1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

Kad zastarelost počinje teći Član 361.

(1) Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.

Uračunavanje vremena prethodnika Član 363.

U vrijeme zastarelosti računa se i vreme koje je proteklo u korist dužnikovih prethodnika.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

Koja se potraživanja mogu preneti ugovorom Član 436.

(1) Poverilac može ugovorom zaključenim sa trećim preneti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost poverioca, ili koje se, po svojoj prirodi, protivi prenošenju na drugoga. (2) Ugovor o ustupanju nema dejstva prema dužniku, ako su on i poverilac ugovorili da ovaj neće moći preneti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći preneti bez dužnikovog pristanka Član 712.

(1) Ugovorom o ostavi obavezuje se ostavoprimac da primi stvar ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio.

(2) Predmet ostave mogu biti samo pokretne stvari.

Vraćanje stvari Član 718.

(1) Ostavoprimac je dužan vratiti stvar čim je ostavodavac zatraži i to sa svim plodovima i drugim koristima od stvari.

(2) Ako je određen rok za vraćanje stvari, ostavodavac može tražiti da mu se stvar vrati i prije isteka roka, izuzev kad rok nije ugovoren isključivo u interesu ostavodavca.

(3) Vraćanje se vrši u mjestu predaje stvari ostavoprimcu, ako ugovorom nije određeno neko drugo mjesto, u kom slučaju ostavoprimac ima pravo na naknadu troškova prenosa stvari.

Vraćanje stvari u slučaju besplatne ostave Član 721.

(1) Ostavoprimac koji se obavezao da besplatno čuva stvar određeno vrijeme može je vratiti ostavodavcu prije isteka ugovorenog roka ako bi samoj stvari prijetila opasnost propasti ili oštećenja ili ako bi mu njeno dalje čuvanje moglo prouzrokovati štetu.

(2) Ako rok nije ugovoren, ostavoprimac iz prethodnog stava može u svako doba odustati od ugovora, ali je dužan ostavodavcu odrediti primjeren rok za preuzimanje stvari.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 020876 18 Rev 2 od 14. studenog 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantovom punomoćniku dostavljena 14. siječnja 2019. godine, a da je apelant podnio apelaciju 14. ožujka 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

39. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga, dakle postupak je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlaže proizvoljnom primjenom prava i utvrđivanjem činjenica, te povredom načela pravne sigurnosti uslijed postojanja različite prakse Vrhovnog suda.

42. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

44. Ustavni sud najprije zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci prihvatio zaključke i pristup prvostupanjskog i drugostupanjskog suda koji su utemeljenost apelantovog tužbenog zahtjeva razmotrili s više pravnih aspekata, nakon čega su zaključili da apelant nije bio legitimiran za podnošenje tužbenog zahtjeva, da je nastupila zastarjelost potraživanja, te da nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu sporne naknade.

45. Razmatrajući apelantove navode da Vrhovni sud u pogledu stvarne legitimacije zanemaruje odredbu članka 61. stavak 1. ZPP-a, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da je cesijom apelantova stvarna legitimacija prešla na cesionara pa je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, ali da apelant u smislu članka 61. stavak 1. ZPP-a ima procesnu legitimaciju, ali ne i materijalnopravnu legitimaciju. U svezi sa time, Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja odredbe 61. stavak 1. ZPP-a proizlazi da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši. Ustavni sud zapaža i da u pravnoj znanosti postoje dva stava o mogućem djelovanju cesije na postupak koja su s jedne strane izražena kroz teoriju irelevancije prema kojoj sud treba odlučivati o utemeljenosti tužbenog zahtjeva neovisno o činjenici otuđenja spornog prava koja nema utjecaj na procesnu, ali ni na materijalnopravnu legitimaciju, te s druge strane kroz teoriju relevancije prema kojoj sud mora voditi računa o toj promjeni pa parnične stranke moraju (promjenom tužbenog zahtjeva) uskladiti svoje držanje u parnici s novonastalim odnosima u kojima zadržavaju procesnu, ali gube materijalnopravnu legitimaciju. Prema tome, imajući u vidu sadržaj odredbe članka 61. stavak 1. ZPP-a, kao i sadržaj navedenih teorija na koje apelant ukazuje, Ustavni sud zapaža da je evidentno da je Vrhovni sud postupio u skladu sa teorijom relevancije zaključujući da apelant ima procesnu legitimaciju, ali ne i stvarnu (materijalnopravnu) legitimaciju. Ustavni sud zapaža da takav zaključak Vrhovnog suda u suštini implicira da je stav toga suda da je apelant ostao procesno legitimiran za nastavak postupka u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je tražio ispunjenje obveze isplatom duga cesionaru, pa u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što ukazuje da su utemeljeni apelantovi navodi da je Vrhovni sud postupio proizvoljno zanemarujući sadržaj odredbe članka 61. stavak 1. ZPP-a.

46. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da je zaključak iz osporene odluke suprotan zaključku Vrhovnog suda iz Presude broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. rujna 2011. godine koja je donesena u istom predmetu, te Presude broj 65 0 Ps 021483 16 Rev od 27. prosinca 2016. godine čije obrazloženje je prihvatio i Ustavni sud u Odluci broj AP 1225/17 od 12. ožujka 2019. godine, Ustavni sud nakon uvida u sadržaj navedenih presuda nije mogao zaključiti da su te apelantove tvrdnje utemeljene. U tom pogledu, Ustavni sud najprije zapaža da je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 020876 10 Rev od 25. rujna 2011. godine koja je donesena u konkretnom predmetu ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 4659/11 od 22. siječnja 2015. godine, zbog čega se stav Vrhovnog suda iz navedene odluke nije mogao smatrati pravno obvezujućim prilikom ponovnog odlučivanja Vrhovnog suda o istom prigovoru, naročito zbog činjenice jer je utvrđeno da je tuženom tijekom postupka onemogućeno provođenje dokaza o kojim je ovisilo meritorno rješavanje spora. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 021483 16 Rev od 27. prosinca 2016. godine proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da ugovorom o prodaji vozila sa konsignacijskog skladišta TAS-a u Novom Sadu „nije bila regulirana obveza vraćanja, već je ugovoreno da važi dok važi Samoupravni sporazum o udruživanju rada i sredstava za proizvodnju i promet proizvoda TAS-a, Sarajevo, koji sporazum kao dokaz nije proveden tijekom dokaznog postupka, pa nije ni utvrđena činjenica do kada je on važio, od kada bi se eventualno počeo računati rok za ispunjenje obveze tuženog u pogledu vraćanja predmetnih vozila ili naknade štete u visini vrijednosti vozila“ na temelju čega je Vrhovni sud zaključio da rok zastarjelosti počinje teći podnošenjem tužbe kojom je tužitelj tražio isplatu protuvrijednosti vozila u smislu članka 324. stavak 2. ZOO-a u svezi sa čl. 361. i 374. ZOO-a. Suprotno tome, iz sadržaja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud prihvatio zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da iz provedenih dokaza proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o međusobnim potraživanjima pravnih osoba iz ugovora o prometu robe, a ne na temelju ugovora o ostavi, te da je obveza plaćanja za tuženog nastala tijekom 1991. i 1992. godine od kada se treba računati rok zastarjelosti. S obzirom na to da je drugačiji zaključak u pogledu načina računanja zastarjelosti u navedenim predmetima utemeljen na različitim činjeničnim utvrđenjima redovitih sudova o nastanku obveza tuženih u tim predmetima, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju bilo što ukazuje da je došlo do različitog postupanja Vrhovnog suda, odnosno povrede načela pravne sigurnosti. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine), za što apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.

47. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke kojom je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostupanjske presude dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku. U pogledu apelantovih tvrdnji da u spisu ne postoji dokaz da je tuženi kupio sporna vozila, niti postoji dokaz da je tuženi ikada naručio sporna vozila, niti da je apelant odobrio takvu narudžbu, a time ne može postojati dokaz da je zaključen ugovor o kupoprodaji spornih vozila, niti da je tuženi na temelju takvog nepostojećeg ugovora bilo što platio apelantu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci prihvatio zaključke koje su u tom pogledu veoma detaljno i jasno naveli nižestupanjski sudovi (kako je prikazano u činjeničnom dijelu ove odluke) odlučujući o apelantovim istovjetnim prigovorima iznesenim tijekom postupka, a ti zaključci se ni apelacijskim tvrdnjama ne dovode u pitanje. Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima u suštini daje vlastitu ocjenu izvedenih dokaza i primjene materijalnog prava osporavajući kvalitetu zaključaka sudova, koji se u okolnostima konkretnog predmeta ne doimaju očito proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno prihvatio zaključke redovitih sudova u pogledu tereta dokazivanja apelanta kao tužitelja u smislu članka 123. ZPP-a, u kojima su redoviti sudovi utvrdili da je tuženi ponudio dokaze da je s apelantom bio u poslovnom odnosu na temelju ugovora o prometu robe po osnovu konsignacijske prodaje apelantovih vozila i da mu je izvršio uplatu za isporučena vozila, te da apelant nije dokazao suprotno, kao što nije dokazao u pogledu kojih konkretno vozila koja je dao na ostavu potražuje naknadu štete.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporene odluke Vrhovnog suda nije našao elemente koji ukazuju da su zaključci iz osporene presude u pogledu zaključaka o apelantovoj stvarnoj legitimaciji, zastarjelosti potraživanja, te utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem odredaba činjenica konkretnog predmeta te relevantnih odredaba ZOO-a i ZPP-a zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, te povredi načela pravne sigurnosti, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

2. Pravo na imovinu

50. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istakao u svezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava i ocjenu dokaza, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tih prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu prava, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi nakon detaljnog razmatranja svih okolnosti konkretnog slučaja odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazao.

52. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

53. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1131/19 („TAS“ d.o.o. Vogošća – u stečaju) | Sudska praksa | Aktio