Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/20 (A.Đ.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-43/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-43/20, rješavajući apelaciju koju je podnio A. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka e) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. Đ.
zbog dužine trajanja ostavinskog postupka pred Osnovnim sudom u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju u predmetu broj 095-1-O-06-000- 145, koji je prekinut Rješenjem Osnovnog suda u Nevesinju broj 095- 1-O-06-000-145 od 28. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. Đ.
zbog dužine trajanja parničnog postupka u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 002131 17 Rev 2 od 15. februara 2017. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Beograda, Republika Srbija, podnio je 3. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja ostavinskog postupka pred Osnovnim sudom u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 095-1-O-06-000-145, koji je prekinut Rješenjem Osnovnog suda broj 095-1-O-06-000-145 od 28. decembra 2006. godine i zbog dužine trajanja parničnog postupka u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 002131 17 Rev 2 od 15. februara 2017. godine.
2. Osnovni sud je Rješenjem broj 095-1-O-06-000-145 od 28. decembra 2006. godine prekinuo ostavinski postupak pokrenut iz ostavioca A.Đ. (koji je umro 4. oktobra 2000. godine), uputio apelanta i B.M. na parnicu, te odredio da će se ostavinski postupak nastaviti ukoliko apelant i B.M. ne pokrenu parnični postupak u ostavljenom roku od dana pravosnažnosti ovog rješenja.
3. Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Gž-07-000161 od 26. aprila 2007. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 28. decembra 2006. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 983 od 24. aprila 2008. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv rješenja od 26. aprila 2007. godine
5. Osnovni sud je Presudom broj 95 1 P 002131 15 P 3 od 18. juna 2015.godine (u predmetu po apelantovoj tužbi od 28. maja 2007. godine podnesenoj protiv O.M. ) odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ličnim sredstvima izdržavao ostavioca i pomagao mu da izgradi vikend kuću u Opštini Gacko, te da je u te svrhe uložio novčana sredstva u iznosu od 71.531,75 KM, od čega je 51.331,75 KM utrošio za izgradnju navedene vikend kuće, a 20.200,00 KM je utrošio za izdržavanje ostavioca, te da se obaveže O.M. da apelantu naknadi iznos od 71.531.75 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Okružni sud je presudom od 14. decembra 2015. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude od 18. juna 2015.godine i potvrdio prvostepenu presudu.
7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 95 1 P 002131 17 Rev 2 od 15. februara 2017. godine odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude od 14. decembra 2015. godine.
8. Apelant je 2. jula 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja navedenog parničnog postupka.
9. Ustavni je sud na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2907/16 kojom je usvojio apelaciju od 2. jula 2016. godine, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja postupka u predmetu pred Vrhovnim sudom broj 95 1 P 002131 17 Rev 2, te naložio Vladi Republike Srpske da zbog toga apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.000,00 KM.
10. Iz informacije koju je Osnovni sud dostavio Ustavnom sudu 21. decembra 2020. godine proizlazi da je apelant 11. aprila 2017. godine primio rješenje Vrhovnog suda od 15. februara 2017. godine, te da nije tražio nastavak ostavinskog postupka.
Apelacioni navodi
11. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja ostavinskog i parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelant ističe da odgovornost za dužinu trajanja ostavinskog i parničnog postupka „pada isključivo na sud“.
Relevantni propisi
12. Zakon o vanparničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS", br. 36/2009 i 91/2016) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2 (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 22 (1) Ako učesnik koji je upućen na parnicu ili postupak pred nadležnim organom uprave u roku koji ne može biti duži od 30 dana pokrene parnicu, odnosno postupak pred nadležnim organom uprave, vanparnični postupak će se prekinuti do pravosnažnog okončanja parničnog, odnosno upravnog postupka.
[…]
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 381 Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tačke 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.
U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
[…]
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tač. e) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tač. e) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
a)Ustavni sud već odlučivao (u odnosu na navode o dužini trajanja parničnog postupka u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda broj 95 1 P 002131 17 Rev 2 od 15. februara 2017. godine )
15. Ustavni sud zapaža da je apelant, prije podnošenja predmetne apelacije, 2. jula 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja navedenog parničnog postupka, a u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda broj 95 1 P 002131 17 Rev 2 od 15. februara 2017. godine, te da je Ustavni sud na sjednici od 10. maja 2017. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2907/16 kojom je usvojio ovu apelaciju. Ustavni sud zapaža da, dakle, apelant u predmetnoj apelaciji pokreće pitanje koje je bilo predmet njegove ranije podnesene apelacije AP-2907/16, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
b)Neiscrpljivanje (u odnosu na navode o dužini trajanja ostavinskog postupka koji je prekinut rješenjem Osnovnog suda od 28. decembra 2006. godine)
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred nadležnim organima, redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sam apelant propusti da podnese prijedlog za nastavak prekinutog ostavinskog postupka i tako propušta mogućnost da dođe do konačne meritorne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uvjet dopustivosti, a to je konačna meritorna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojima apelanti uopće ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine i AP-1749/17 od 17. jula 2018. godine, dostupne nawww.ustavnisud.ba).
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost da, u smislu odredaba člana 2. Zakona o vanparničnom postupku Republike Srpske u vezi sa članom 381. Zakona o parničnom postupku (kojima je propisano da će se prekinuti postupak nastaviti na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida), zatraži da se nastavi prekinuti ostavinski postupak, što je apelant u konkretnom slučaju propustio da učini, čime je propustio da ishodi konačnu odluku u predmetnom ostavinskom postupku, a što bi trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da je parnični postupak na koji je apelant upućen okončan i da su time prestali razlozi za prekid ostavinskog postupka, te da je apelant, nakon što mu je dostavljena konačna odluka parničnog suda iz navedenog postupka, mogao tražiti nastavak prekinutog ostavinskog postupka, ali da to nije učinio, zbog čega Ustavni sud ne može razmatrati predmetnu apelaciju. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. e) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević