Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4699/20 (S. A.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4699/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4699/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Srđan Antić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srđan Antić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 091584 19 Rsž od 24. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 091584 18 Rs od 8. februara 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srđan Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 23. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 091584 20 Rev od 28. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 091584 19 Rsž od 24. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 091584 18 Rs od 8. februara 2019.godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1981/20 od 15. jula 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-2105/20, a koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 24. aprila 2020. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 28. augusta 2020. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbačena je apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tuženi (,,Energopetrol“ DD Sarajevo) da apelantu izda duplikat radne knjižice. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu vrati radnu knjižicu; da se utvrdi da je apelant kod tuženog u radnom odnosu; da se obaveže tuženi da za apelanta uplati PIO i zdravstvene doprinose za period od 1. septembra 2013. do 31. marta 2018.godine u iznosu od 27.500,00 KM na račune Fonda PIO/MIO i Fonda zdravstvenog osiguranja Bihać.

4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je apelant 8. novembra 1986. godine zasnovao radni odnos u tadašnjem Energopetrolu, a svoj rad je obavljao na benzinskim pumpama u Bihaću i Ripču sve do 18. aprila 1992.godine. Apelantu je po sili zakona prestao radni odnos kod tuženog 5. maja 2000.godine (član 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu), jer tuženi do tada nije pozvao apelanta na rad. Apelant je 29. augusta 2005.godine zasnovao radni odnos kod poslodavca „Komunalne usluge a.d. Prijedor“ i nije imao prekida radnog odnosa od tada do danas. S obzirom da je za izdavanje duplikata radne knjižice nadležan organ uprave, a ne sud, to je, primjenom čl. 163. i 164. Zakona o radu, člana 31. Pravilnika o radnoj knjižici Federacije Bosne i Hercegovine, člana 7. Pravilnika o radnoj knjižici Republike Srpske, kao i člana 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, odbačena apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da tuženi izda apelantu duplikat radne knjižice. Prvostepeni sud je u preostalom dijelu odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, jer je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da se apelantova radna knjižica ne nalazi kod tuženog, pa mu zbog toga tuženi istu ne može ni vratiti. Također je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva usmjeren na utvrđenje da je apelant kod tuženog u radnom odnosu, jer je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 5. maja 2000.godine. Budući da je apelant od 29. augusta 2005.godine do danas neprekidno u radnom odnosu kod poslodavca „Komunalne usluge a.d. Prijedor", to je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim od tuženog traži uplatu doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje za period od 1. septembra 2013. do 31. marta 2018.godine. Imajući u vidu da je nakon završetka rata došlo do organizacionih promjena kod tuženog, kao i da je do 18. aprila 1992.godine, tj. do dana do kada je apelant radio na Benzinskoj pumpi u Bihaću, ista poslovala u sklopu DD Energopetrol, Podružnica, odnosno Poslovni centar Prijedor, te da Ugovorom o dokapitalizaciji tuženog u popis nekretnina koje su u posjedu i vlasništvu ovog društva nisu ušle nekretnine sa područja Republike Srpske, to tuženi nije ni pasivno legitimisan u ovom sporu sve i da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Radi svega izloženog prvostepeni sud je i odlučeno kao u izreci.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, primjenom člana 163. Zakona o radu i člana 31. Pravilnika o radnoj knjižici Federacije Bosne i Hercegovine, pravilno zaključio da je za izdavanje duplikata radne knjižice nadležan organ uprave, te da je pravilnom primjenom člana 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku odbacio tužbu u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva. Također, pravilno je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu vrati radnu knjižicu; da se utvrdi da je apelant kod tuženog u radnom odnosu; da se obaveže tuženi da za apelanta uplati PIO i zdravstvene doprinose za period od 1. septembra 2013. do 31. marta 2018.godine u iznosu od 27.500,00 KM na račune Fonda PIO/MIO i Fonda zdravstvenog osiguranja Bihać. Naime, pravilnom ocjenom dokaza u prvostepenom postupku utvrđeno je da se apelantova radna knjižica ne nalazi kod tuženog, da je apelantu radni odnos prestao 5. maja 2000. godine (član 143. Zakona o radu), da je apelant 29. augusta 2005.godine zasnovao radni odnos kod poslodavca „Komunalne usluge a.d. Prijedor", te da nije imao prekida radnog odnosa od tada pa nadalje. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4699/20 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio