Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4679/20 (S.Ć.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Suvlasništvo
- Dioba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4679/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4679/20, rješavajući apelaciju koju je podnio S. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Ć.
protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 V 027157 20 Gž 4 od 23. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić advokat iz Bileće, podnio je 22. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 V 027157 20 Gž 4 od 23. oktobra 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 V 027157 20 V 4 od 3. juna 2020. godine prekinut je vanparnični postupak pokrenut po prijedlogu apelanta protiv D.Ć. (kao protivnika predlagača) radi diobe stvari i imovine u suvlasništvu, te je određeno da će prekid postupka trajati do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se pred Osnovnim sudom vodi u predmetu broj 95 0 P 055526 18 P.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 3. juna 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 95 0 V 027157 20 Gž 4 od 23. oktobra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 174. Zakona o vanparničnom postupku propisano da će sud, postupajući po prijedlogu, ako utvrdi da je među suvlasnicima sporno pravo na stvarima koje su predmet diobe ili pravo na imovini, sporna veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu, ili je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u imovinu u suvlasništvu, prekinuti postupak i uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu. Okružni sud je u vezi s tim naveo da protivnik predlagača tvrdi da između suvlasnika postoji spor i da protivniku predlagača pripada veći suvlasnički dio na osnovu građenja i dodatnih ulaganja, a da se u (pravosnažno okončanom) postupku na koji se apelant poziva raspravljalo samo o sticanju prava svojine na osnovu kupoprodaje kuće i zemljišta. Okružni sud je naveo da zbog toga (kod činjenice da između učesnika u postupku postoji spor o veličini suvlasničkog dijela) nije bila stvar ocjene prvostepenog suda, kako smatra apelant, da odlučuje da li je prigovore u pogledu postojanja spora protivnik predlagača mogao isticati samo u naprijed navedenom pravosnažno okončanom parničnom postupku. Okružni sud je dalje naveo da će se, kod činjenice da je protivnik predlagača već pokrenuo parnični postupak tužbom za utvrđivanje prava svojine na osnovu građenja i dodatnih ulaganja, te da je predmet zaveden pod poslovnim brojem 95 0 P 055526 18 P (o čemu je prvostepeni sud bio obaviješten), tek u tom postupku odlučiti da li je osnovan zahtjev protivnika predlagača da mu se prizna veći suvlasnički dio na predmetnoj nepokretnosti na osnovu građenja i dodatnih ulaganja, odnosno, eventualno, da li je o tom zahtjevu već pravosnažno odlučeno presudom Okružnog suda. Okružni sud je takođe naveo da, dakle, suprotno žalbi apelanta, nije prvostepeni sud stavio van snage navedenu presudu Okružnog suda koja je u revizionom postupku potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Srpske.
Apelacioni navodi 5.predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise kada su odlučili da se, do okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom, prekine predmetni vanparnični postupak. Apelant ističe da je, naime, „u pitanju presuđena stvar“, da je Okružni sud dao „neuvjerljivo obrazloženje da će sud, možda, (u parničnom postupku do čijeg pravosnažnog okončanja je prekinut predmetni vanparnični postupak) protivniku predlagača priznati veći dio na osnovu dodatnih ulaganja i slično“, te navodi da je na taj način Okružni sud „stavio van snage odluku višeg (Vrhovnog) suda“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud je nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević