Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4702/20 (M.Š. i J. Č.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4702/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4702/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli M. Š. i Jerko Čilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M. Š.

i Jerko Čilić protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 020482 20 Kž 3 od 12. oktobra 2020. godine i S1 2 K 020482 16 K od 24. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Š. (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) iz Širokog Brijega i Jerko Čilić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Ljubuškog, koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 22. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 020482 20 Kž 3 od 12. oktobra 2020. godine i S1 2 K 020482 16 K od 24. juna 2020. godine.

2. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova krivičnog postupka licu oslobođenom od optužbe (prvoapelantkinji) koji zahtjev je podnesen putem drugoapelanta, Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020482 16 K od 24. juna 2020. godine odobrena je isplata predmetne naknade drugoapelantu, punomoćniku prvoapelantkinje, u ukupnom iznosu od 3.137,94 KM.

3. Odlučujući o žalbi drugoapelanta izjavljenoj protiv rješenja Suda BiH od 24. juna 2020. godine, Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 020482 20 Kž 3 od 12. oktobra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je naveo da u predmetnom spisu, pored zahtjeva drugoapelanta, postoji i zahtjev tada optuženog (J.S.) koji uključuje i potraživanja za nagradu i naknadu koju je isti imao prema drugoapelantu. Sud BiH je dalje naveo da je u takvoj situaciji, a cijeneći da je drugoapelant bio izabrani branilac, te da je isti bio u internom odnosu formalne odbrane sa tada optuženim J.S., kao i da je opšte pravilo da nagradu i nužne izdatke branioca plaća zastupana osoba, a da se ti troškovi u situaciji iz člana 189. stav (1) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) faktički refundiraju optuženom koji je oslobođen od optužbe (te da sud nema mehanizme provjere potencijalnih uplata advokatu od strane zastupane osobe) prvostepeni sud mogao jedino da postupi shodno navedenim zakonskim odredbama, te da objedini potraživane troškove spram J.S. i iste isplati na njegov račun, odnosno račun osobe koju je isti opunomoćio (što je u konkretnom slučaju i učinjeno). Sud BiH je dalje naveo da nije u nadležnosti tog suda da ispituje da li je J.S. zaista izmirio svoje obaveze prema braniocu, i u kom obimu, te da navedeno eventualno može biti predmetom nekog drugog postupka. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud, s obzirom na specifičnu situaciju u kojoj je drugoapelant tada zastupao dva lica, primijenio pravilan izračun uvećanja nagrade za 20%, te ravnopravne podjele na 50% u odnosu na svakog zastupanog optuženog ponaosob, te da drugoapelant paušalno ističe da prvostepeni sud nije pravilno primijenio princip podjele na 50%, tvrdeći da radnje nisu poduzete istovremeno za oba branjenika (a s obzirom da isti ne precizira koje su to tačno radnje) pa se njegovi prigovori i u tom dijelu odbijaju kao neosnovani. Sud BiH je naveo da su neosnovane i tvrdnje drugoapelanta u pogledu potraživane naknade troškova prevoza za dane kako je to precizirano osporenim rješenjem, s obzirom da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da su i takvi troškovi isplaćeni na račun njegovog tadašnjeg branjenika, J.S. koji je, kao zastupana osoba, bio dužan da snosi iste nužne troškove prevoza njegovog branioca. Sud BiH je naveo da je, a u vezi prigovora drugoapelanta kojim se u rješavanje pitanja troškova pokušava uvesti i primjena advokatske tarife, prvostepeni sud potpuno ispravno naglasio da se u postupcima pred tim sudom isključivo primjenjuje Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka prema ZKP BiH (u daljnjem tekstu: Odluka), te da se nagrada i naknada dodjeljuju uz primjenu odredbi definisanih istom, što je u skladu i sa odlukama Ustavnog suda br. AP- 1757/18 od 19. februara 2020. godine i AP-5556/17 od 23. aprila 2018. godine, a u kojima je ukazano da se istrajavanje advokata na primjeni advokatske tarife, spram Odluke koja je donesena na osnovu člana 192. ZKP BiH, ne nalazi u domeni prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, kroz tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa osporavaju odluku o troškovima postupka. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju rješenja osporenog predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4702/20 (M.Š. i J. Č.) | Sudska praksa | Aktio