Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4400/20 (M. L.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4400/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4400/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Muhamed Lišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Lišić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 120450 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 120450 18 P od 27.

jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Lišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 4. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 120450 20 Gž od 16. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 120450 18 P od 27. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (Brčko Distrikt BiH) da mu, kao poslovođi bez naloga, na ime nagrade i troškova isplati određeni novčani iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant u predmetu broj 96 0 K 020424 10 K zastupao optuženog G.H. kao branilac, da je rješenjem Osnovnog suda od 23. decembra 2014. godine određeno da se apelantu (kao braniocu po službenoj dužnosti) na ime nagrade i naknade isplati iznos od 5.760,00 KM, da je rješenjem Osnovnog suda od 25. maja 2015. godine utvrđeno da apelant nije postupao u svojstvu branioca po službenoj dužnosti optuženog, te su istim rješenjem stavljena van snage rješenja Osnovnog suda kojima je određeno da mu se (kao braniocu po službenoj dužnosti) na ime nagrade i naknade isplate određeni novčani iznosi i apelantu je naloženo da izvrši povrat predmetnog novca. Dalje, da je rješenjem tog suda od 17. juna 2015. godine ukinuto prednje rješenje od 25. maja 2015. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, te da su „rješenjem Osnovnog suda“ odbijeni kao neosnovani zahtjevi apelanta za naknadu troškova krivičnog postupka od 18. oktobra 2011. godine i 20. decembra 2012. godine na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog G.H., te je istim apelantu naloženo da izvrši povrat isplaćenih sredstava. Takođe, da je apelant protiv navedenog rješenja izjavio žalbu koju je taj sud rješenjem od 29. oktobra 2015. godine odbio kao neosnovanu, te se apelant dopisom od 7. decembra 2018. godine (kao advokat) obratio zahtjevom za isplatu (troškova dosuđenih rješenju Osnovnog suda od 23. decembra 2014. godine).

4. Apelacioni sud je dalje naveo da, shodno odredbama člana 2. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava, što znači da je sud, vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava, vezan samo za činjenične navode tužbe, a ne za pravni osnov tužbenog zahtjeva, tj. da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan sve dok, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, usvajanje tužbenog zahtjeva omogućava primjena bilo koje odredbe materijalnog prava. Apelacioni sud je dalje naveo da zbog toga cijeni da utvrđene činjenice u prvostepenom postupku ukazuju da je odluka prvostepenog suda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, zakonita. Apelacioni sud je naveo da je apelant, naime, (kao advokat) zastupao optuženog u predmetu koji je vođen pred Osnovnim sudom, te je kao takav (stručno lice koje pruža pravnu pomoć, a ne neuka stranka) morao znati da bez rješenja (koje bi eventualno donio Osnovni sud, odnosno sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija tj. predsjednik vijeća) nije mogao imati svojstvo branioca po službenoj dužnosti gore pomenutog optuženog. Apelacioni sud je naveo da su odredbama člana 45. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BD BiH) propisani uslovi pod kojima osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, te da je navedenim zakonom takođe propisan i krug lica koja mogu osumnjičenom, odnosno optuženom, uzeti branioca ukoliko to sam ne učini. Apelacioni sud je dalje naveo da se, imajući navedeno u vidu, neosnovanom ukazuje tvrdnja apelanta koju je iznio tokom prvostepenog postupka (a na kojoj tvrdnji istrajava i u postupku po žalbi) da je „za cijelo vrijeme vršenja pravnih radnji bio u uvjerenju da iste provodi kao branilac po službenoj dužnosti“. Apelacioni sud je naveo da je, takođe, pravilan i zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi niti o poslovodstvu bez naloga na koji institut se apelant poziva u svojoj tužbi (a na kojoj tvrdnji istrajava i u postupku po žalbi). Apelacioni sud je u vezi s tim ukazao da je odredbama člana 220. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se obavljanju tuđeg posla može nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi, a odredbama člana 223. stav (1) navedenog zakona propisano je da poslovođa bez naloga koji je postupio u svemu kako treba i radio ono što su okolnosti zahtijevale ima pravo zahtijevati da ga onaj čiji je posao obavljao oslobodi svih obaveza što ih je zbog toga posla uzeo na sebe, da preuzme sve obaveze što ih je zaključio u njegovo ime, da mu naknadi sve nužne i korisne izdatke, te da mu naknadi pretrpljenu štetu, čak i ako očekivani rezultat nije postignut. Takođe da je odredbama člana 224. Zakona o obligacionim odnosima propisano da, ko obavlja tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, a nije udovoljeno uslovima za poslovodstvo bez naloga, pripada mu pravo na naknadu učinjenih troškova, ali najviše do visine koristi koju je drugi postigao.

5. Apelacioni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi najprije da je (prema zapisniku o ispitivanju osumnjičenog od 15. oktobra 2010. godine) apelant u predmetnom krivičnom predmetu postupao kao izabrani branilac navedenog optuženog (činjenica koja je utvrđena na osnovu pravosnažnog rješenja tog suda od 29. oktobra 2015. godine). Apelacioni sud je dalje naveo da iz spisa predmeta takođe proizlazi da, sve i da je apelant postupao kao poslovođa bez naloga, odnosno da je obavljao tuđi posao u namjeri da drugome pomogne, svoj tužbeni zahtjev nije mogao usmjeriti prema tuženom, jer je za primjenu navedenog instituta potrebno da je obavljen tuđi posao u tuđem interesu (u interesu ovdje tuženog), a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant ističe da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi jer je u konkretnom slučaju „izostala zarada za izvršene i odobrene radnje, a što mu je bilo isplaćeno kao braniocu po službenoj odbrani“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4400/20 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio