Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4411/20 (Z. S.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Mjera obezbjeđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4411/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4411/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zdravko Stanojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Stanojević protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 029549 20 Mož od 23. septembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 029549 20 Mo od 19. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 4. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 029549 20 Mož od 23. septembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 029549 20 Mo od 19. avgusta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda, odbijen je prijedlog apelanta za donošenje sudske mjere obezbjeđenja kojom je traženo odlaganje izvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 87 0 I 017953 15 1 2, te je obavezan apelant da protivnici predlagača obezbjeđenja (J.S., bivša supruga apelanta) nadoknadi troškove postupka u iznosu od 460,00 KM.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant podnio prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja da se odloži izvršenje u izvršnom predmetu Osnovnog suda broj 87 0 I 017953 15 I 2 u kojem apelant ima svojstvo izvršenika. Dalje, da je u tom prijedlogu apelant naveo da je kao tužilac podnio tužbu protiv tužene-protivnice predlagača obezbjeđenja (njegove bivše supruge) da se izdvoji polovina imovine pobliže označene predmetnim rješenjem jer su tu imovinu stranke stekle u braku koji je kasnije razveden, a kako je imovina upisana u zemljišnim knjigama samo na apelanta, a tužena nije pokazala volju da sama pokrene postupak radi razdvajanja njihovih udjela, to je apelant pokrenuo postupak. Takođe, da je u predmetnom prijedlogu apelant naveo da je u izvršnom postupku (čije odlaganje traži predmetnim prijedlogom) Osnovni sud dozvolio prodaju cjelokupne njegove imovine, pa apelant ima pravni interes da se izvršni postupak odloži do okončanja parničnog postupka u kojem je tražio izdvajanje polovine imovine. Okružni sud je naveo da iz prvostepenog rješenja proizlazi da je protivnica predlagača obezbjeđenja u pismenom odgovoru povodom prijedloga navela da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu da predmetne nepokretnosti ne želi i da ih ne koristi od 1. jula 2014. godine, te da je samim tim „ne interesuje“ postupak izvršenja koji je banka, kao tražilac izvršenja, pokrenula protiv apelanta.

4. Okružni sud je naveo da iz provedenih dokaza, dakle, proizlazi da je pred Osnovnim sudom u toku izvršni postupak po prijedlogu tražioca izvršenja „MF banka“ a.d. Banjaluka, protiv apelanta, na predmetnim nepokretnostima, u kojem postupku je taj sud odredio prvo ročište za prodaju navedenih nepokretnosti usmenim javnim nadmetanjem za 12. avgust 2020. godine. Okružni sud je dalje naveo da je uvidom u spis Osnovnog suda broj 87 0 P 029549 19 P utvrdio da je apelant podnio tužbu protiv svoje bivše supruge u kojoj je naveo da su u toku braka (koji je zaključen 28. novembra 1978. godine, a razveden presudom Osnovnog suda od 30. jula 2015. godine) stekli zajedničku imovinu i predmetne nekretnine, ali da su navedene nekretnine upisane kao pojedinačno vlasništvo apelanta, pa je predložio da se po okončanju postupka usvoji tužbeni zahtjev i da se utvrdi da predmetna imovina predstavlja zajedničku bračnu tekovinu apelanta i tužene sa udjelom od po ½, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se u listu nepokretnosti 1796 k.o. Teslić Grad izvrši promjena upisa sa apelanta sa udjelom od 1/1 na upis apelanta i tužene od po ½. Okružni sud je dalje naveo da uvidom u navedeni spis predmeta proizlazi da tužena, tj. protivnica obezbjeđenja osporava tužbene navode i činjenicu da su predmetne nekretnine stečene tokom braka.

5. Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud u osporenom rješenju pravilno pozvao na odredbe člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima su propisani uslovi za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, tj. da je za određivanje mjere obezbjeđenja potrebno da su kumulativno ispunjena dva uslova i to da predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava (kao prvi uslov) i da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnici obezbjeđenja mogli spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja (kao drugi uslov). Dalje, da je prvostepeni sud pravilno, imajući u vidu naprijed citirane odredbe kao i prednje činjenice koje je utvrdio na osnovu provedenih dokaza apelanta, odbio prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, nalazeći da u konkretnom slučaju nije ispunjen jedan od dva kumulativno propisana uslova za određivanje sudske mjere obezbjeđenja iz člana 269. ZPP. Okružni sud je naveo da je, dakle, pravilno prvostepeni sud zaključio da (cijeneći da je na predmetnim nekretninama koje su predmet izvršnog postupka čije se odlaganje predloženom mjerom traži kao vlasnik u dijelu 1/1 upisan apelant, a da protivnica obezbjeđenja ne želi učestvovati u izvršnom postupku) apelant provedenim dokazima nije učinio vjerovatnom opasnost da bi bez izrečene mjere protivnica predlagača mogla spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja time što će svoju imovinu otuđiti, opteretiti ili na drugi način štetno uticati na prava apelanta, te da je pravilno imao u vidu činjenicu da protivnica predlagača ne učestvuje u izvršnom postupku ni kao stranka, a niti kao treće lice.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant smatra da su redovni sudovi trebali da omoguće njegovu zaštitu, kao založnog dužnika, da na dijelu zajedničke imovine njegove bivše supruge koja je korisnik kredita i kojoj bi, shodno odredbama Porodičnog zakona, trebalo pripadati ½ nekretnine, odrede sudsku mjeru obezbjeđenja kako bi se spriječilo daljnje „otuđivanje, zalaganje i prometovanje“ predmetne nekretnine, a sve kako bi se apelant „eventualno kasnije mogao namiriti iz iste“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepenog rješenja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepenog rješenja, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4411/20 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio