Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4382/20 (J.K.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4382/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4382/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela J.K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J.K.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 057276 19 Gž od 21. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Odvjetnički ured Nedeljko Ripić iz Mostara, podnijela je 3. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 057276 20 Rev od 22. septembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 057276 19 Gž od 21. novembra 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1007/20 od 4. juna 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 057276 20 Rev od 22. septembra 2020. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezane su prvotužena (M.K.) i apelantkinja (kao drugotužena) da tužiteljki („UniCredit bank“ d.d. Mostar) radi duga solidarno isplate određeni novčani iznos sa pripadajućim kamatama, kao i da joj isplate određeni novčani iznos na ime obaveze po osnovu redovne kamate, te je primljeno na znanje povlačenje tužbe za iznos preciziran izrekom predmetne presude.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio neosnovanim prigovor apelantkinje da nije znala da prvotužena, u čijem je interesu jemčila, nije bila u radnom odnosu, odnosno da je podnijela falsifikovanu dokumentaciju, koja je prihvaćena od strane prednika tužiteljke prilikom odobravanja kredita (pa se u tom smislu apelantkinja pozvala na pravosnažnu presudu Općinskog suda od 21. maja 2009. godine, koja je provedena kao dokaz u predmetnom postupku i kojom je prvotužena oglašena krivom za krivično djelo obmana pri dobivanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana. 268. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH). Kantonalni sud je dalje naveo da, po ocjeni prvostepenog suda, ne stoje ni navodi da tužiteljka nije postupala u skladu sa odredbama Odluke o minimalnim standardima za dokumentovanje kreditnih aktivnosti, s obzirom da je, prilikom podnošenja predmetnog zahtjeva za odobrenje kredita, prvotužena priložila neophodnu dokumentaciju, što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Kantonalni sud je takođe naveo da se u tom smislu prvostepeni sud pozvao na presudu Vrhovnog suda od 13. oktobra 2016 godine u kojoj je navedeno da „Zakonom o bankama nije propisano šta čini kreditnu sposobnost klijenta, pa je na banci da samovoljno procjenjuje kreditnu sposobnost klijenta i isto predstavlja rizik same banke. Sa druge strane, klijenti su i sami dužni da vrše procjenu svojih mogućnosti, jer za preuzimanje ugovornih obaveza mora postojati volja kao bitan sastojak ugovora”. Kantonalni sud je takođe naveo da se prvostepeni sud pozvao i na odredbe člana 61. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva, pa je prigovor apelantkinje (da u trenutku potpisivanja ugovora o jemstvu nije znala, niti je mogla znati, da prvotužena kao glavni dužnik ne radi i nema primanja, te da je dostavila krivotvorene isprave, kao i da tužilac nije postupao s dužnom pažnjom, te da nije postupao shodno Odluci o minimalnim standardima za dokumentovanje kreditnih aktivnosti) cijenio neosnovanim i iz razloga što je provedenim dokazom, presudom Općinskog suda „broj 58 0 P 050667 09 P“ pravoznažno odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora o kreditu.

5. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 1065. ZOO propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da prvotužena (kao korisnik kredita) nije izvršavala svoju obavezu vraćanja kredita u vrijeme i na način kako je ugovoreno, niti je to učinila apelantkinja (koja se ugovorom o jemstvu obavezala da će ispuniti obavezu ukoliko to ne učini prvotužena kao glavni dužnik). Kantonalni sud je naveo da je, dakle, prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 1065. ZOO u vezi sa čl. 997. ZOO. Kantonalni sud je takođe naveo da žalbeni navodi koji se odnose na eventualne propuste tužiteljke u postupku koji prethodi zaključenju ugovora o kreditu (analiza kreditnog zahtjeva, provjera kreditne sposobnosti korisnika kredita i slično) nisu od uticaja na donošenje odluke u konkretnom predmetu, kao ni činjenica da je prvotužena dostavila dokumente neistinitog sadržaja prilikom podnošenja zahtjeva za kredit, jer je nesporno da je prvotužena primila ugovoreni iznos novca i da nije izvršila obavezu iz zaključenog ugovora, kao ni apelantkinja koja se na to obavezala zaključenim ugovorom o jemstvu. Kantonalni sud je takođe naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da predmetni ugovor o kreditu, u smislu člana 103. ZOO, nije ništav pravni posao, jer sadrži sve zakonom propisane elemente iz čl. 1066. ZOO, a da drugotuženu obavezuju odredbe člana 997. ZOO. Kantonalni sud je naveo da se razlozi koje je apelantkinja istakla u žalbi ne mogu smatrati bitnom zabludom zbog koje bi ugovor o jemstvu bio ništav pravni posao u smislu odredbe čl. 61. ZOO. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja ističe da u trenutku potpisivanja ugovora o jemstvu nije znala, niti je mogla znati, da prvotužena kao glavni dužnik ne radi i nema primanja, te da je dostavila krivotvorene isprave. Dalje ističe da sud nije cijenio ni činjenicu da tužilac nije postupao s dužnom pažnjom, te da nije postupao shodno Odluci o minimalnim standardima za dokumentovanje kreditnih aktivnosti, jer da je to učinio, do realizacije kredita ne bi ni došlo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelantkinje, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4382/20 (J.K.) | Sudska praksa | Aktio