Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4548/20 (JP „Radio Prnjavor“)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4548/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4548/20, rješavajući apelaciju koju je podnio JP „Radio Prnjavor“ Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP „Radio Prnjavor“ Prnjavor protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 030048 20 Gž 2 od 22. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 030048 20 P 2 od 18.

juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Radio Prnjavor“ Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Malić advokat iz Prnjavora, podnio je 16. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 030048 20 Gž 2 od 22. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 030048 20 P 2 od 18. juna 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 030048 20 P 2 od 18. juna 2020. godine obavezan je apelant da tužiocu (D.J.), na ime duga, isplati iznos od 8.446,50 KM i na ime dospjelih zakonskih zateznih kamata, počev od 20. decembra 2018. godine do 12. marta 2020. godine, iznos od 1.135,21 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 8.446,50 KM od 12. marta 2020. godine, do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Osnovni sud je naveo da iz sporazuma o načinu isplate otpremnine/novčane naknade zbog prestanka radnog odnosa od 20. aprila 2015. godine proizlazi da je tužilac (tada u svojstvu uposlenika apelanta) zaključio s apelantom (kao tadašnjim poslodavcem) sporazum kojim su se stranke sporazumjele da se tužiocu (zbog prelaska na drugo radno mjesto kod drugog poslodavca) isplate zaostale razlike u plati, kao i zaostala plata, koje tužilac nije primio do momenta prestanka ugovora o radu za periode precizirane predmetnim sporazumom, te da ukupan iznos naknade koju apelant treba da isplati tužiocu prema tom sporazumu iznosi 8.446,50 KM, kao i da će se isplata navedene naknade u cjelokupnom iznosu realizovati u određenim ratama, zavisno od priliva sredstava na račun apelanta, a najkasnije do 20. decembra 2018.godine, pri čemu će tužilac eventualno pokrenuti sudski spor samo u slučaju neispunjenja obaveze od strane apelanta. Osnovni sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Z.G. od 12. marta 2020.godine, koji nalaz je ovaj vještak potvrdio u svom iskazu na glavnoj raspravi, proizlaze činjenice da je vještak na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu i knjigovodstvene evidencije apelanta našao da dug utvrđen navedenim sporazumom iznosi 8.446,50 KM, da isplata po navedenom sporazumu nije izvršena do roka iz istog, kao ni do dana izrade predmetnog nalaza i mišljenja, da zakonska zatezna kamata za sporni period iznosi 1.135,21 KM, tako da ukupan dug na dan 12. mart 2020. godine iznosi 9.581.71 KM.

4. Osnovni sud je takođe naveo da iz presude Okružnog suda broj 78 0 Rs 024090 17 Rsž od 17. maja 2018. godine proizlazi da je taj sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca da se obaveže apelant da mu ime dospjelog glavnog duga isplati iznos od 3.754.00 KM i da nadoknadi troškove predmetnog postupka jer je tužilac navedenu tužbu podnio prije dospijeća plaćanja po sporazumu stranaka od 20. aprila 2015. godine (s obzirom da po predmetnom sporazumu plaćanje dospijeva 20. decembra 2018. godine, a tužba je u tom predmetu podnesena prije navedenog datuma).

5. Osnovni sud je u vezi s navedenim istakao da je predmetnu tužbu tužilac podnio 27. decembra 2018. godine, da je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da obaveza apelanta prema tužiocu nije ni djelimično izvršena, te da nalazi da nije osnovan prigovor presuđene stvari jer se u ove dvije parnice ne radi o identitetu zahtjeva, jer je u prethodnoj parnici tužba podnesena prije dospijeća plaćanja po sporazumu od 20. aprila 2015. godine, a u ovoj parnici tužba je podnesena i postupak je vođen nakon dospijeća plaćanja po navedenom sporazumu, što predstavlja bitnu razliku koja upućuje da u ova dva predmeta nije ostvaren uslov identiteta zahtjeva. Osnovni sud je naveo da, stoga, u konkretnom slučaju ne postoje uslovi za odbacivanje tužbe u smislu člana 67. stav (1) tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je naveo da je prihvatio pročitane isprave (čiju vjerodostojnost stranke nisu ni osporavale), kao i pismeni nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke cijeneći da je isti dat u skladu sa pravilima struke, korišćenjem dokumentacije koja se nalazi u spisu, knjigovodstvene evidencije apelanta (na koji nalaz i mišljenje punomoćnici stranaka nisu imali prigovor), te je primjenom čl. 10., 12. i 262. Zakona o obligacionim odnosima odlučio kao u izreci predmetne presude.

6. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 18. juna 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 030048 20 Gž 2 od 22. oktobra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. O obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor o povredi člana 67. stav (1) tačka 4. ZPP (da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari) jer je presudom Okružnog suda od 17. maja 2018. godine odbijen tužbeni zahtjev tužioca za isplatu iznosa od 3.754,00 KM (iz razloga što je predmetna tužba podnesena prije datuma dospijeća predmetnog potraživanja). Okružni sud je naveo da je za postojanje presuđene stvari potrebno da su kumulativno ispunjena tri uslova, a to su: da postoji identitet stranaka (u istoj ili obrnutoj ulozi), identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, pa je, imajući u vidu naprijed navedeno, očito da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari iz kojeg razloga je predmetni prigovor apelanta taj sud odbio kao neosnovan.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju naime radilo o presuđenoj stvari, te da su u predmetnom postupku bila ispunjena sva tri (zakonom propisana) uslova za usvajanje predmetnog prigovora, što su redovni sudovi ignorisali i time apelantu uskratili pravo na pravično suđenje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi predmetne navode apelanta (da se u konkretnom slučaju radilo o presuđenoj stvari), prilikom donošenja svojih odluka, razmotrili i jasno i detaljno objasnili svoje odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4548/20 (JP „Radio Prnjavor“) | Sudska praksa | Aktio