Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4612/20 (V. Ć.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4612/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4612/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Venera Ćosović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Venera Ćosović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 81 I Mal 042578 20 Gž od 22. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Venera Ćosović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Istočne Ilidže, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 81 I Mal 042578 20 Gž od 22. oktobra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu, odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 Mal 042578 18 Mal od 9. oktobra 2019. godine obavezana je apelantkinja (kao tužena-protivtužiteljka) da tužiteljki-protivtuženoj (M.M.) na ime naknade za preduzete pravne radnje u postupku zastupanja isplati iznos od 3.570,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj isplati određeni iznos od 3.270,00 KM na ime naknade troškova predmetnog postupka. Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantkinje da joj tužiteljka-protivtužena (na ime vraćanja datog) isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove predmetnog postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 9. oktobra 2019. godine, Okružni sud je Presudom broj 81 I Mal 042578 20 Gž od 22. oktobra 2020. godine djelimično usvojio predmetnu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je obavezao apelantkinju da tužiteljki-protivtuženoj, na ime troškova postupka, plati iznos od 2.030,00 KM, umjesto iznosa od 3.270,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu apelantkinje odbio o potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelantkinje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njen protivtužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo da je apelantkinja, naime, podnijela protivtužbu protiv tužiteljke-protivtužene zahtijevajući da joj tužiteljka vrati iznos od 20.000,00 KM (koji je apelantkinja isplatila tužiteljki za ishodovan pozitivan rezultat u postupku koji se vodio pred Apelacionim odjeljenjem Suda BIH, po reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Suda BiH od 25. avgusta 2014. godine) iz razloga što je taj pozitivni rezultat ishodovao advokat A.P. koji je pisao reviziju, a ne tužiteljka. Okružni sud je naveo da nije sporno da je apelantkinja 8. jula 2015. godine potpisala izjavu kojom se obavezala da će, u slučaju da tužiteljka-protivtužena ishodi pozitivan rezultat za apelantkinju u pravnoj stvari koja se vodi kod Apelacionog odjeljenja Suda BIH (po njenoj reviziji, izjavljenoj protiv presude istog suda od 25. avgusta 2014. godine) tužiteljki-protivtuženoj isplatiti iznos od 20.000,00 KM. Okružni sud je naveo da, takođe, nije sporno da je ovu izjavu apelantkinja potpisala nakon što je otkazala punomoć advokatu A.P. koji je pisao navedenu reviziju, što znači da je apelantkinja, bez obzira što je advokat A.P. pisao reviziju koja se spominje u njenoj izjavi, u daljem postupku očekivala angažovanje tužiteljke-protivtužene u cilju pozitivnog ishoda tog postupka, iz kojih razloga je istoj i obećala nagradu u iznosu od 20.000,00 KM. Okružni sud je dalje naveo da to proizlazi i iz činjenice da je obećanu nagradu apelantkinja isplatila isplatila tužiteljki-protivtuženoj tek 23. marta 2016. godine, nakon donošenja presude Suda BIH od 26. januara 2016. godine (kojom je taj postupak konačno okončan u korist apelantkinje). Okružni sud je takođe naveo da se iz potvrde advokata A.P. od 6. jula 2015. godine vidi da je istog dana apelantkinja otkazala punomoć tom advokatu i od njega preuzela cio spis predmeta, što nije ni bilo sporno, te je u daljnjem toku postupka apelantkinju i dalje zastupala tužiteljka-protivtužena (što se vidi i iz presude Suda BIH od 26. januara 2016. godine). Okružni sud je u vezi s tim naveo da iz činjenica da je apelantkinja isplatila tužiteljki-protivtuženoj iznos od 20.000,00 KM nakon što je donesena konačna presuda Suda BIH od 26. januara 2016. godine, kao i da je apelantkinju u postupku izvršenja pravosnažne odluke donesene u njenu korist zastupala tužiteljka-protivtužena proizlazi da je apelantkinja smatrala da je upravo tužiteljka-protivtužena za nju ishodovala pozitivan rezultat u konkretnom predmetu. Dakle, Okružni sud je naveo, apelantkinja je tužiteljki-protivtuženoj dobrovoljno isplatila iznos od 20.000,00 KM, smatrajući da je upravo ona ishodovala pozitivan rezultat za apelantkinju u postupku pred Sudom BIH, kako se i obavezala izjavom od 8. jula 2015. godine.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja, naime, ističe da obavezu ishodovanja „pozitivnog rezultata u pravnoj stvari koja se vodila po reviziji protiv presude Suda BiH od 25. avgusta 2014. godine“ nije ispunila tužiteljka-protivtužena, nego advokat A.P., pa je apelantkinja imala pravo da zahtijeva povrat novca koji je u tu svrhu platila tužiteljki-protivtuženoj zbog čega su redovni sudovi pogrešno odbili njen protivtužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode je i Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi razmotrio i jasno i detaljno objasnio svoje odlučenje u predmetnom slučaju, odnosno, u okviru svojih nadležnosti, dao jasne i detaljne razloge zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević