Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4570/20 (M. H.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Disciplinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4570/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4570/20, rješavajući apelaciju Mehmeda Hasanovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmed Hasanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 044935 20 Rsž od 24. studenog 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Amir Ezić odvjetnik iz Bosanske Krupe, podnio je 17. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 044935 20 Rsž od 24. studenog 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio provođenje ovrhe radi naplate troškova predmetnog parničnog postupka.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba podnesena radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Obvezan je apelant da tuženom (ZU Dom zdravlja“ Bosanska Krupa) nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant 11. veljače 2020. godine podnio tužbu kojom je tražio naknadu štete po osnovu neisplaćenih plaća za razdoblje 1. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2018. godine. Dalje je naveo da je tuženi 28. lipnja 2017. godine donio rješenje kojim je utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao s 30. lipnjem 2017. godine (tim danom izvršena odjava apelanta kod porezne uprave), te je apelant na to rješenje izjavio priziv. Povodom apelantovog priziva Upravni odbor tuženika donio odluku kojom je priziv uvažio, poništio rješenje od 28. lipnja 2017. godine i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, naveo je da je apelant 13. siječnja 2020. godine podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, da bi taj zahtjev odlukom direktora tuženog od 28. siječnja 2020. godine bio odbijen kao neblagovremen. Imajući u vidu takvo činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud je odbacio tužbu kao neblagovremenu pozivajući se na odredbu članka 114. stavak 1. Zakona o radu F BiH („Službene novine F BiH“ broj 26 od 6. travnja 2016. godine; u daljnjem tekstu: ZOR) i članak 9. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR („Službene novine F BiH“ broj 89 od 9. studenog 2018. godine). Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u svezi, Kantonalni sud je ukazao da je Ustavni sud Federacije BiH 26. veljače 2020. godine donio Presudu broj U- 16/18 od 26. veljače 2020. godine (objavljena 3. travnja 2020. godine u „Službenim novinama F BiH“ broj 23/2020) kojom je utvrdio da članak 9. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a („Službene novine F BiH“ broj 89/18) nije u skladu sa Ustavom F BiH. Pri tome je ukazao je da je odredbom članka 10. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH propisano da propisi za koje Ustavni sud utvrdi da nisu u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u Službenim novinama Federacije BiH. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da se prije podnošenja tužbe za isplatu plaća apelant obratio poslodavcu 13. siječnja 2020. godine. Pored toga, nesporno je da je tuženi izvršio odjavu apelanta kod porezne uprave sa danom 30. lipnja 2017. godine, kao i da nije izvršio ponovo prijavu apelanta. Kantonalni sud je ukazao da apelant ne traži uspostavu radnog odnosa s 1. srpnjem 2017. godine niti poništenje odluke od 28. siječnja 2020. godine kojom je odbijen njegov zahtjev kao neblagovremen. Kod ovakvog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je tužbu odbacio kao neblagovremenu, jer tuženi kao poslodavac nije u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Upravnog odbora odlučio o radnopravnom statusu apelanta - nije okončao disciplinski postupak, nije izvršio ponovnu prijavu apelanta, odnosno nije mu uspostavi radni odnos, nije ga vratio na posao niti mu je isplaćivao plate, niti je apelant u narednom roku od 90 dana zatražio zaštitu svojih prava pred sudom. Kako je s tužbom zakasnio, Kantonalni sud je naveo da je tužbu valjalo odbaciti kao neblagovremenu s obzirom da je isplata plata u uzročnoj vezi sa radno pravnim statusom. Nadalje, naveo je da je Zakon o izmjenama i dopunama ZOR-a stupio na snagu 17. studenog 2018. godine i bio je na snazi 3. travnja 2020. godine kada je u Službenim novinama F BiH objavljena presuda Ustavnog suda Federacije BiH broj U-16/18 od 26. veljače 2020. godine. Apelant nije postupio u skladu sa člankom 9. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, tj. apelant u roku od 30 dana računajući od dana stupanja na snagu izmjena ZOR-a nije podnio zahtjev tuženom za isplatu (taj zahtjev podnosi tek 13. siječnja 2020. godine, tj. po proteku skoro 14 mjeseci) i tuženi pravilno odlučuje kada donosi odluku kojom odlučuje da je zahtjev neblagovremen (iz sadržaja ove odluke nedvosmisleno se da zaključiti, da iako je zahtjev odbijen da se ne radi o odluci u meritumu, već o procesnoj odluci). Prizivne navode apelanta kojima se ukazuje na primjenu članka 114. ZOR-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka potraživanja apelanta Kantonalni sud je ocijenio irelevantnim, s obzirom da je apelant propustio rokove za zaštitu prava iz radnog odnosa. Naime, apelant se sudu nije obratio za zaštitu povrijeđenog prava - uspostavu ravnopravnog statusa (nesporno da je odjavljen sa 30. lipnja 2017. godine i da nije radio), a tužbu za isplatu plaća podnio je 11. veljače 2020. godine pri čemu nije tražio poništenje odluke tuženog kojom je njegov zahtjev odbačen kao neblagovremen.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da odbacivanje tužbe pozivom na odredbu članka 114. ZOR-a iz 2018, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje i njegovog segmenta koji se odnosi na pristup sudu radi naplate nezastarjelih potraživanja. S tim u svezi, apelant se pozvao na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U- 16/18 od 26. veljače 2020. godine kojom je utvrđeno da je članak 9. ZOR-a 2018 neustavan. U pogledu primjenjivosti te presude, apelant se pozvao na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-48/19 od 21. travnja 2020. godine (koja je objavljena 22. svibnja 2020. godine u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 31/20), kojom je u stavku I. izreke odlučeno da „U odnosu na postavljeno ustavno pitanje, djelovanje Presude broj U-16/18, je, da se članak 9. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 89/18) ne primjenjuje u započetim, a nezavršenim predmetima pred redovnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, te se isti imaju okončati sukladno članku 114. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16)“.
Relevantni propisi:
5. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 26/16, 89/18, 23/20 - OUS FBiH i
31/20 - OUS FBiH)
6. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Zaštita prava iz radnog odnosa Članak 114.
(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku 30 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje toga prava.
(2) Ako poslodavac u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz članka 116.
stavak 1. ovoga zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred mjerodavnim sudom.
(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1.
ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za nadoknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa.
7. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 89/18) Članak 9.
U članku 114. stavak (1), riječ „može", zamjenjuje se riječima: "dužan je".
U stavku (3) riječi: "osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa", zamjenjuju se riječima: "osim u slučaju otkaza ugovora o radu sukladno ovom zakonu".
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukom, kojom je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojemu je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski je sud ukazao da ovo pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski je sud ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. U tomu pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije ukoliko ne teži legitimnome cilju i ukoliko ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnome parničnome postupku nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević