Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-739/19 (P.G.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-739/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-739/19, rješavajući apelaciju P.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.G podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 043366 18 Gž od 27.

novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 043366 16 P od 25. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. P.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šipova, podnijela je 14. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 043366 18 Gž od 27. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 043366 16 P od 25. maja 2018. godine.

2. Tužiteljica S.P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je 29. decembra 2016. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu radi utvrđivanja bračne tekovine protiv apelantice kao prvotužene te M. P., Lj. P. i Z. T (u daljnjem tekstu: ostale tužene).

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 P 043366 15 P od 29. marta 2018. godine odbijen je apelanticin zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je postupajući sudija, u smislu odredaba člana 359. stav 4. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), dostavio izjavu u kojoj je naveo da tokom postupka nije obavljao nikakve razgore sa strankama niti je komentarisao njihove navode; da nisu tačni navodi da nije dozvolio da se unesu u zapisnik prijedlozi i određene izjave, što su stranke i potvrdile svojim potpisom na zapisniku i nikakve primjedbe u tom pravcu nisu isticale tokom pripremnog ročišta, kao ni tokom glavne rasprave; da su neosnovani navodi da je trebao udaljiti iz sudnice tužiteljicu jer ona nije narušavala red u sudnici, već je starija osoba koja slabije čuje, te se sa njom komunikacija teže odvijala i bio je potreban veći napor da bi se sa njom vodio postupak; da je nejasno na koji način bi ukazivalo da je u pitanju „sređeni sudija“ to što se iz potvrde o prijemu podneska vidi da je podnesak zaprimljen u 00 sati, 00 minuta, 00 sekundi jer podneske ne zaprima sudija, već pisarnica. Zatim je navedeno da su netačni apelanticini navodi da nije dozvolio da se u zapisnik unese njen prijedlog za saslušanje više od tri svjedoka, jer je ona imala tu mogućnost, o čemu bi sud odlučio tokom postupka, ali nije predložila više od tri svjedoka. Konačno, naveo je da u netačni apelanticini navodi da su se stranke tokom postupka ponašale kao da je stvar riješena, a eventualno takvo ponašanje stranaka ne zavisi od postupajućeg sudije, te da je tačno da je njegova majka porijeklom iz Šipova, kao i sve stranke, ali da ta činjenica nema nikakvog uticaja, jer on nikoga od stranaka ne poznaje lično niti je u bilo kakvoj vezi sa njima, niti je postupao u postupku u kojem su bile stranke neke od stranaka koje su stranke i u predmetnom postupku. Na osnovu izvršenog uvida u navedeni predmet, te navode iz zahtjeva za izuzeće i izjašnjenje postupajućeg sudija o zahtjevu, zaključeno jesu da ne postoji nijedan razlog propisan odredbama čl. 357. i 358. ZPP-a o razlozima za izuzeće postupajućeg sudije.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 P 043366 15 P od 15. maja 2018. godine odbijen je i apelanticin zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije koji apelantica temeljila na navodima da je sudija sugerisao strankama i tužiteljici prilikom ulaska u sudnicu na koja mjesta će sjesti, da je omogućavao stranci drugtuženoj da odgovara na pitanja i da govori ispred tužiteljice kao i da vodi cjelokupan postupak, u potpunosti ometa tok suđenja, prekida i ometa saslušanje stranaka.

5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 043366 16 P od 25. maja 2018. godine utvrđeno je da nekretnine i novčana sredstva kod UniCredit Bank ad Banjaluka, pobliže označeni u izreci presude, predstavljaju bračnu tekovinu tužiteljice S. P. i prednika tuženih G. P., sa dijelom od po 1/2, što su tuženi dužni priznati i dozvoliti da se tužiteljica kod RUGIP, PJ Šipovo i ostalih evidencija upiše kao suvlasnik sa navedenim dijelom (stav 1. izreke), a odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na ostale nekretnine kojim je tražila da se utvrdi da predstavljaju bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih G. P.(stav 2. izreke). Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da predmetne nekretnine označene u stavu 1. izreke presude predstavljaju bračnu tekovinu G. P., sa dijelom od 8/10, što su protivtuženi dužni priznati i dozvoliti da se kod RUGIP, PJ Šipovo i ostalih evidencija izvrši upis sa navedenim dijelom (stav 3. izreke).

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužiteljica tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnji da je sa prednikom (ocem) tuženih, sada pok. G. P. zaključila brak 28. avgusta 1957. godine, da je u braku sa njim stekla četvoro djece (tužene), da je G.P. umro 29. marta 2016. godine, nakon čega je pokrenut ostavinski postupak i da je tužiteljica rješenjem prvostepenog suda upućena na pokretanje parničnog postupka radi dokazivanja da imovina obuhvaćena tužbom, koja se vodi na imenu pok. G. sa dijelom 1/1 predstavlja bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih sa suvlasničkim dijelom od po 1/2. Ostale tužene su tokom postupka izjavile da ne osporavaju tužbeni zahtjev tužiteljice, navodeći da smatraju da tužiteljici pripada pravo od 1/2 na zajednički stečenoj imovini sa pok. G., dok je apelantica u pisanom odgovoru na tužbu i tokom postupka osporila tužbeni zahtjev tužiteljice, pa je protivtužbom tražila da se utvrdi da je dio pok. oca G. u sticanju predmetnih nekretnina i novčanih sredstava u odnosu na tužiteljicu veći i odgovara dijelu od 8/10.

7. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene odluke, nakon ocjene provedenih dokaza, Osnovni sud utvrdio da među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica bila u braku sa G. P. u vremenu od 1957. do 2016. godine, kada je isti preminuo, te da nije sporno da se na G. P. vode predmetne nekretnine sa dijelom od 1/1, kao i novčana sredstva kod UniCredit Bank a.d. Banjaluka i novčana sredstva kod PBS Osnovne banke Jajce, ekspozitura Šipovo, što proizlazi i iz materijalnih dokaza. Osnovni sud je dalje utvrdio da iz izjave tužiteljice proizlazi da je njen suprug G. jedan dio nekretnina naslijedio i da su njih dvoje tokom trajanja bračne zajednice kupili nekretnine zvane ,,Luke“ površine oko 1000 m na kojima su izgradili kuću, a da su novčana sredstva koja se vode kod banaka na imenu njenog muža stečena radom tokom trajanja bračne zajednice, da ona nije ostvarivala prihode, već je obavljala kućne poslove i poslove oko podizanja djece i uzgoja stoke. Ostale tužene su svojim izjavama potvrdile navode tužiteljice. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala da je nju tužiteljica zlostavljala i da se nije ponašala roditeljski, da su od stoke njeni roditelji imali samo jednu kravu i konja, da je tužiteljica sabotirala sve radove na način što je oštećivala prozore, zidove i stvari unutar kuće, a zajedničku imovinu otuđivala. Navedeno je da te navode apelantice nisu potvrdili saslušani svjedoci, koji su u svojim izjavama naveli da je tužiteljica obavijala kućne poslove i poslove oko stoke. Konačno, utvrđeno je da su nekretnine opisane u tačci 2. izreke presude upisane na ime apelantice, a rješenjima RUGIP-a od 16. februara 2016. i 16. marta 2018. godine da je izvršena ispravka upisa na način da se te nekretnine brišu sa apelanticinog imena i upišu na ime G. P., a ta rješenja nisu pravosnažna.

8. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je utvrdio da su nekretnine pobliže označene u stavu 1. izreke presude stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i prednika tuženih, u kom periodu su stečena i novčana sredstva koja su obuhvaćena tužbom i da je zakonska pretpostavka da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine, a da apelantica nije dokazala da je doprinos prednika tuženih veći od doprinosa tužiteljice u sticanju ove zajedničke imovine, te je usvojio zahtjev tužiteljice u odnosu na nekretnine opisane u stavu 1. izreke presude. Iz istih razloga je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice, uz obrazloženje da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala da je doprinos prednika tuženih u sticanju zajedničke imovine pobliže označene u stavu 1. izreke presude veći od doprinosa tužiteljice. S obzirom da rješenja RUGIP, PJ Šipovo, kojima je izvršena ispravka upisa na ime prednika tuženih G. P. nisu postala pravosnažna i kako se na takvim rješenjima ne može temeljiti odluka suda, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosio na nekretnine pobliže označene u stavu 2. izreke presude.

9. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 043366 18 Gž od 27. novembra 2018. godine žalba apelantice je odbijena, a presuda Osnovnog suda je potvrđena.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u žalbi navela da ostale tužene nisu dostavile pisani odgovor na tužbu, da je ona u odgovoru na tužbu istakla procesne i materijalno-pravne prigovore (da joj je dostavljena nepotpisana tužba i da je navela činjenice koje ukazuju da je tužbeni zahtjev neosnovan), o kojima sud nije odlučivao, da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka iz razloga što je odbio izvođenje dokaza saslušanjem svih predloženih svjedoka i nije omogućio pravilno i potpuno saslušanje stranaka i svjedoka. Takođe je navedeno da je apelantica u žalbi ukazala da je sud prekidao njeno saslušanje i ostalim strankama omogućavao da ometaju izvođenje dokaza, da su povrijeđene odredbe o suparničarstvu i da je strankama onemogućeno postavljanje svih pravno relevantnih pitanja, te da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

11. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da prema stanju prvostepenog spisa tužba tužiteljice koja je zaprimljena kod prvostepenog suda 23. februara 2017. godine potpisana od strane tužiteljice i dostavljena je tuženima na odgovor, a pisani odgovor na tužbu je dostavila samo apelantica. Međutim, kako se u konkretnom slučaju, zbog prirode pravnog odnosa, na strani tuženih radi o jedinstvenim nužnim suparničarima (član 366. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) i da svi oni ustvari predstavljaju jednu parničnu stranku, to je apelanticin pisani odgovor na tužbu proizveo pravno dejstvo kao da su ga podnijele i ostale tužene, tako da nisu nastupile posljedice koje inače mogu nastupiti u slučaju da se ne dostavi pisani odgovor na tužbu (član 182. ZPP). U obrazloženju presude je dalje navedeno da je apelantica kao stranka saslušana na glavnoj raspravi 26. marta 2018. godine, a prema sadržaju zapisnika sa ove rasprave tužena Lj. P. je ometala rad suda, što je sud konstatovao i upozorio navedenu tuženu da prestane sa takvim ponašanjem, uz upozorenje na novčano kažnjavanje i udaljenje iz sudnice. Navedeno, kako je dalje naveo Okružni sud, predstavlja pravilnu primjenu odredbe člana 407. stav 2. ZPP, nakon čega nije bilo više ometanja rada suda, pa ni udaljenja ove tužene iz sudnice, niti novčanog kažnjavanja, pa su kao neosnovani ocijenjeni apelanticini žalbeni navodi da sud nije omogućio pravilno i potpuno saslušanje stranaka i svjedoka. Takođe je navedeno da je punomoćnik apelantice na pripremnom ročištu predložio da se saslušaju svjedoci M. Š., N.P., koji su i saslušani, te S. S., koja se nije odazvala na poziv suda, pa je umjesto nje predložen svjedok G.L., koji je i saslušan, te su ocijenjeni neosnovanim navodi žalbe da je sud odbio zahtjev apelantice za saslušanje svjedoka.

12. U vezi sa prigovorima materijalno-pravne prirode u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud je pravilno ocijenio dokaze i utvrdio da imovina koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i prednika tuženih, pobliže opisana u tačci 1. izreke prvostepene presude, predstavlja bračnu tekovinu tužiteljice i prednika tuženih sa po ½ dijela na ovoj imovini. Naime, takav zaključak proizlazi iz izjave tužiteljice koju su potvrdile ostale tužene, pa i saslušani svjedoci G. L., N. P. i M. S., s jedne strane i s druge strane, pa kako apelantica izvedenim dokazima nije dokazala da je doprinos prednika tuženih u sticanju ove imovine sa tužiteljicom veći, pravilno je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje primjenio materijalno pravo (čl.270, 272. i 273. Porodičnog zakona Republike Srpske) kada je zahtjev tužiteljice usvojio, a zahtjev apelantice odbio i sudio kao u stavu 1. i 3. izreke presude.

13. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, odnosno proizvoljne primjena člana 8. ZPP-a, te proizvoljne primjene materijalnog prava.

14. U odnosu na pravo na pravično suđenje apelantica navodi da joj je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je od dana podnošenja tužbe protiv nje, 29. decembra 2016.godine, do dana kada joj je dostavljena pravosnažna presuda Okružnog suda, koja je dostavljena dana 17. decembra 2018.godine protekao vremenski period od jedne godine 11 mjeseci i 18 dana. Na odugovlačenje postupka i kršenje navedenog prava najviše je uticalo to što Osnovni sud od uređenja tužbe tužiteljice, 23. februara 2017.godine do poziva na pripremno ročište, koji joj je upućen 29. januara 2018.godine, protekao vremenski period od 11 mjeseci i šest dana, a da sud u tome periodu nije preduzeta nikakvu parničnu radnja.

15. Dalje navodi da joj je onemogućen pristup sudu, s obzirom da joj je onemogućeno izvođenje dokaza saslušanjem 69 svjedoka, jer je u odgovoru na tužbu i protivtužbi predložila saslušanje 72 svjedoka, a sud je odobrio svjedočenje samo tri svjedoka, odnosno sudija je proizvoljno naveo da je njen punomoćnik predložio samo tri svjedoka. Dalje, navodi da zapisnik sa pripremnog ročišta, kao ni dva zapisnika sa glavne rasprave nisu potpisali ni apelantica ni njen punomoćnik, kao ni ostali učesnici strana u postupku što vidljivo iz fotokopije zapisnika, a drugostepeni sud je ignorisao činjenicu da zapisnici nisu potpisani. Takođe, navodi da joj je onemogućen pristup sudu zbog toga što rješenja kojima su odbijeni zahtjevi za izuzeće postupajućeg sudije nisu obrazloženi. Pored navedenog, smatra da joj je onemogućen pristup sudu, jer u zapisnicima sa glavne rasprave, nisu navedena sva pitanja koja je njen punomoćnik postavio njoj i ostalim strankama i svjedocima, kao ni odgovori na osnovu kojih bi sud morao donijeti odluku u njenu korist.

16. Konačno, navodi da je nepristrasnost suda u postupku narušena iz svih razloga za izuzeće sudije, koji su navedeni u zahtjevima za izuzeće sudije.

17. S obzirom na navedeno smatra da joj je prekršeno pravo na imovinu, jer je izgubila dio imovine, koju bi zadržala da se postupak odvijao u skladu sa odredbama Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje odnosno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na dvije sudske instance, bili jedinstveni u stavu da, na osnovu svih provedenih dokaza, imovina pobliže označena u izreci presude (stav 1), predstavlja bračnu tekovinu tužiteljice S. P. i prednika tuženih G. P., sa dijelom od po ½ i usvojili njen tužbeni zahtjev, a odbili protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da predmetna imovina predstavlja bračnu tekovinu G. P., sa dijelom od 8/10. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

22. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda i ostalih dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu ne proizilazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer su provedeni svi dokazi koje apelantica predložila na pripremnom ročištu, odnosno odustala je od provođenja dokaza saslušanjem 69 svjedoka koje je je predložila u odgovoru na tužbu i u protivtužbi. Takođe, iz svega predočenog Ustavnom sudu ne pozilazi da je u postupku narušena nepristrasnost suda, odnosno da je postupajući sudija Osnovnog suda bio pristrasan zbog opterećenosti predrasudama u odnosu na apelanticu. U vezi sa navodima da je tužiteljica dostavljena nepotpisana tužba, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi suprotno. U svakom slučaju, apelantica ničim nije ukazala zbog čega bi ova činjenica posebno uticala na pravičnost postupka u cjelini s obzirom da je apelantica imali mogućnost dati svoj odgovor na tužbu i istaći prigovore, kao što je svoje eventualne prigovore mogla dati i na zapisnike na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi.

23. Konačno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao jednu godine 11 mjeseci. Razumnost trajanja postupka mora se cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koju apelantica u konkretnom slučaju navodi, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, te da je postupak pravosnažno okončan, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.

24. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-739/19 (P.G.) | Sudska praksa | Aktio