Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3982/19 (D.M.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Dokazni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3982/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3982/19, rješavajući apelaciju D. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. M. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 119008 19 Kž od 23. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 119008 18 K od 14. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, kojeg zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnio je 22. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 119008 19 Kž od 23. jula 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 119008 18 K od 14. marta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 2. novembra do 31. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 119008 18 K od 14. marta 2019. godine apelant je proglašen krivim što je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo prevara iz člana 288 stav 3 Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u periodu od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Oštećeni je upućen da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati u parničnom postupku. Osim toga, apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i paušal za rad suda.

6. Osnovni sud je naveo da su tokom dokaznog postupka, na prijedlog Tužilaštva, saslušani svjedoci Ž. S., D. G. i A. M., kao i da su u spis uloženi materijalni dokazi, a da apelant i njegov branilac nisu imali nikakvih prijedloga za izvođenje dokaza. Osnovni sud je istakao da je nakon sprovedenog dokaznog postupka, ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, u smislu odredbe člana 281 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, u smislu člana 15 ZKP, pouzdano utvrdio da je apelant u vrijeme i na način opisan u izreci presude preduzeo radnje kojima su u potpunosti ostvarena obilježja bića krivičnog djela prevara iz člana 288 stav 3 KZ.

7. Osnovni sud je ukazao na to šta proizilazi iz sadržaja iskaza svjedoka D. G., A. M. i Ž. S. (kako je to pobliže navedeno na str. 3 i 4 presude). Nadalje, ukazao je da je, ocjenjujući iskaze navedenih svjedoka, zaključio da su međusobno saglasni u bitnim dijelovima u pogledu opisa spornog događaja, da su izneseni objektivno i sa dovoljno detalja koje su svjedoci mogli zapamtiti u datim okolnostima a što ukazuje da su svjedočenja autentična i vjerodostojna. Osnovni sud je istakao da je navedena svjedočenja doveo u vezu i sa zapisnicima o saslušanju navedenih svjedoka, kao i sa materijalnim dokazima među kojima je i video-snimak nadzornih kamera tržnog centra „Fis“ u Brčkom (u daljnjem tekstu: tržni centar), čiji su relevantni dijelovi prikazani tokom glavnog pretresa. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na to da se na navedenom snimku, između ostaloga, može vidjeti da se lice koje odgovara apelantovoj konstituciji pojavilo u dva navrata u tržnom centru, kao i na kasi sa različitim artiklima. Nadalje, ukazano je da je utvrđeno da su u oba slučaja cijene na artiklima bile zamijenjene, kako su to istakli i svjedoci. Takođe, navedeno je da se na snimcima jasno vidi da se navedeno lice zadržalo na odjeljenju alata, kao i momenat kada je sa jedne kutije alata skinulo papirni omot i ostavilo ga među policama. U konačnici, Osnovni sud je naveo da se na snimku vidi da je navedeno lice ušlo u automobil a za koji je utvrđeno da je prodat apelantu. Osnovni sud je ukazao na materijalne dokaze iz kojih proizilazi navedena činjenica (sve pobliže navedeno na str. 4 i 5 presude), te je istakao da je bez ikakve sumnje utvrdio da je apelant spornog dana bio u tržnom centru.

8. Osnovni sud je dalje istakao da je, utvrđujući apelantovu krivicu, izvršio uvid i u druge materijalne dokaze (detaljno navedene na stranici 5 presude) a koji prikazuju mjesta u tržnom centru i artikle na kojima su mijenjane cijene. Osnovni sud je naveo da se na osnovu navedenih dokaza, koje je ocijenio kao potkrepljujuće dokaze, dodatno uvjerio da se sporni događaj desio onako kako su to svjedoci opisali, te kako se dinamika samog događaja mogla uočiti na snimku video-nadzora.

9. Osnovni sud je naveo da je u sudskoj praksi utvrđeno pravilo dokazivanja putem indicija na način da indicije moraju djelovati kao čvrsto zatvoreni krug koji dozvoljava samo jedan opravdan i mogući zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno isključuje mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na istu činjenicu. Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju svi analizirani dokazi, svaki za sebe, predstavljaju indiciju da je apelant lice koje je izvršilo predmetno krivično djelo. Osnovni sud je naveo da prvenstveno misli na iskaze svjedoka od kojih je jedan svjedok sa sigurnošću prepoznao apelanta, drugi sa velikom vjerovatnoćom, dok treći svjedok nije mogao prepoznati apelanta. Nadalje, navedeno je da se, kada se svi dokazi dovedu u međusobno povezanu cjelinu, bez ikakve sumnje može utvrditi da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Osnovni sud je naveo da se na video-snimku vidi lice sa kačketom i bradom, koje po konstituciji podsjeća na apelanta, te da je apelant na početku glavnog pretresa imao bradu, dok se kasnije pojavljivao u sudnici uredno obrijan, a što je moglo uticati na percepciju saslušanih svjedoka. Međutim, Osnovni sud je istakao da materijalni dokaz „D20“ (ugovor o kupoprodaji po osnovu komisione prodaje) bez sumnje ukazuje na apelantovo prisustvo kritičnog dana u tržnom centru. Nadalje, istakao je da navedeno u vezi sa svim ostalim dokazima djeluje kao zatvoren i čvrst krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo u vrijeme i na način kako je to opisano u optužnici.

10. Osnovni sud je istakao da je apelant radnike na kasi doveo u zabludu lažno im prikazujući činjenicu da artikli koje je uzeo sa polica tržnog centra imaju niže cijene nego što je bila njihova stvarna cijena, navodeći ih tako da na štetu tuđe imovine nešto učine, odnosno da naplaćuju proizvode po znatno nižim cijenama, a prema bar-kodovima i deklaracijama koje je apelant zamijenio. Nadalje, istakao je da je, čineći navedene radnje, apelant postupao sa očiglednim ciljem pribavljanja sebi protivpravne imovinske koristi male vrijednosti, a čime je ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Osnovni sud je istakao da se apelantova namjera da pribavi protivpravnu imovinsku korist ogleda u samoj činjenici da je apelant u kratkom vremenskom razmaku (do 35 minuta) dva puta ulazio u tržni centar i oba puta mijenjao bar-kodove na proizvodima, tačnije stavljao bar-kodove sa jeftinijih proizvoda na skuplje, što sasvim jasno pokazuje smišljeno i planirano preduzimanje radnje od apelanta. Osnovni sud je zaključio da je apelant radnje izvršenja krivičnog djela učinio sa direktnim umišljajem, potpuno svjestan svog djela i posljedica preduzetih radnji, čije učinjenje je u datom momentu htio.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 119008 19 Kž od 23. jula 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca, te je prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva zbog razloga koje apelantov branilac opisuje u žalbi, te da sadrži nužne podatke propisane članom 285 ZKP na osnovu kojih je nedvosmisleno da je izreka presude jasna. Apelacioni sud je istakao da je apelant izrekom presude proglašen krivim samo za jedno svršeno krivično djelo (prevara iz člana 288 stav 3 KZ), a ne i za pokušaj tog krivičnog djela, na šta ukazuju činjenični opis, pravni opis i pravna kvalifikacija krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim i za koje mu je izrečena krivična sankcija. U odnosu na tvrdnje da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, Apelacioni sud je istakao da je apelant u vrijeme i na mjestu, kako je to opisano u izreci presude, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, izvršio zamjenu cijena i bar-kodova na određenim proizvodima, tako što je na proizvode veće vrijednosti stavio cijenu i bar-kod sa proizvoda slične vrste, ali znatno niže vrijednosti, nakon čega je došao na kasu i D. G. (radnicu na kasi) doveo u zabludu da navedene proizvode naplati po nižoj cijeni, a čime je sebi pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 403,00 KM. Nadalje, istakao je da je istog dana i u istom tržnom centru apelant na isti način izvršio zamjenu cijena i bar-kodova na drugim proizvodima, nakon čega je došao na kasu sa navedenom robom i pokušao prevariti A.M. (radnicu na kasi). Apelacioni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne tvrdi da je kamera video-nadzora u tržnom centru snimila kada je apelant mijenjao cijene i bar-kodove na proizvodima, niti da je neko od svjedoka to vidio. Međutim, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući savjesno sve izvedene dokaze, a shodno odredbi člana 281 ZKP, zaključio da je apelant mijenjao cijene i bar-kodove na proizvodima radi prevare. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama, te da suprotne tvrdnje apelanta i njegovog branioca nisu osnovane, kao i da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKP.

13. U odnosu na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud sve relevantne činjenice utvrdio savjesnom ocjenom izvedenih dokaza i to kako neposrednih, tako i posrednih, ocjenjujući ih i pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je opravdano zaključio da je apelant kritične prilike u tržnom centru izvršio zamjenu cijena i bar-kodova na pojedinim artiklima, a što je bio preduslov za dovođenje u zabludu radnice na kasi, odnosno za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Nadalje, istakao je da to što nadzorna kamera nije registrovala trenutak kada je apelant mijenjao cijene, odnosno bar-kodove na artiklima, ne znači da se to nije dogodilo, jer je apelant mogao da pronađe uglove koje kamera ne pokriva i da izvrši zamjenu cijena, odnosno bar-kodova na proizvodima. Apelacioni sud je, takođe, ukazao na to šta proizilazi iz naredbe za pretres stana i drugih prostorija, te apelantovog vozila od 30. marta 2018. godine, kao i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koji su pronađeni prilikom pretresa u apelantovoj kući, pri čemu je istakao da i navedeni dokazi jasno ukazuju na činjenicu da se nije slučajno desilo da u apelantovoj korpi „završe“ artikli na kojima su niske cijene za proizvode koji vrijede znatno više.

14. Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno tvrdio da je u sudskoj praksi utvrđeno pravilo dokazivanja i putem indicija a na način da indicije moraju djelovati kao čvrsto zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan opravdan i mogući zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, kao što je to u konkretnom slučaju kod utvrđenja da je apelant nesporno imao interes i da je mijenjao cijene i bar-kodove na artiklima radi izvršenja prevare. Osim toga, Apelacioni sud je istakao da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu principa in dubio pro reo, propisanog u članu 3 stav 2 ZKP. U konačnici, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio KZ kada je radnje za koje se apelant tereti, činjenično opisane u izreci presude, pravno okvalifikovao kao krivično djelo prevara iz člana 288 stav 3 KZ, te kada je apelanta proglasio krivim za navedeno krivično djelo. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz člana 7 Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao, niti argumentovao. Apelant, između ostaloga, navodi da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o njegovoj krivici očigledno proizvoljno primijenili zakon. Nadalje, navodi da prvostepeni sud svoju odluku u cijelosti zasniva na indicijama, te da se poziva na sudsku praksu kao izvor prava, a što je neprihvatljivo. Osim toga, apelant smatra da se zanemaruju osnovna pravila dokazivanja propisana ZKP, te da su redovni sudovi bili dužni da primijene pravilo in dubio pro reo. Apelant ističe da ne postoji niti jedan relevantan dokaz koji upućuje na činjenicu da je apelant izvršio bilo koje krivično djelo, kao i da u toku postupka nije utvrđeno i dokazano kako je izvršeno biće predmetnog krivičnog djela. Takođe, apelant smatra da je izreka presude nerazumljiva, čime je učinjena i bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Pri tome ističe da je, pored krivičnog djela prevara, u drugom dijelu optužnice i izreke presude navedeno i krivično djelo prevara koje je ostalo u pokušaju, a koje nije stavljeno na teret apelantu, niti je o njemu odlučeno izrekom presude. Nadalje, tvrdi da svjesno povezivanje radnje koja se desila u periodu od 14.28 do 16.25 časova sa drugom radnjom koja se desila u periodu od 17.05 do 17. 26 časova predstavlja očigledno kršenje osnovnih pravila krivičnog postupka i osnovnih apelantovih prava. Apelant tvrdi da je proglašen krivim za predmetno krivično djelo iako jedini svjedok koji je prisustvovao prvoj radnji nije mogao sa sigurnošću da ga identifikuje kao izvršioca. Apelant, dalje, navodi da se drugostepeni sud nije upustio u razmatranje većine žalbenih navoda, a da je navode koje je razmatrao razmatrao paušalno, bez ulaženja u suštinu, a što ukazuje na to da pravni lijek nije djelotvoran.

b) Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud je naveo da apelant predmetnu apelaciju zasniva na istim prigovorima koji su istaknuti i u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Apelacioni sud ocijenio neosnovanim. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je na str. 6-8 presude jasno obrazložio zašto nije našao da su osnovani navodi koji se ponavljaju u apelaciji, a kojima se ukazuje na to da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te zašto u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu principa in dubio pro reo. Apelacioni sud je istakao da su paušalne i tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Nadalje, istakao je da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je Apelacioni sud naveo jasne, razumljive i detaljne razloge zbog kojih nije našao da su osnovane žalbe apelanta i njegovog branioca. Apelacioni sud je naveo da je žalba protiv prvostepene presude propisana kao redovan pravni lijek, koji je apelantova odbrana koristila, te da sama činjenica da žalbe nisu uvažene ne dovodi u pitanje efikasnost i djelotvornost navedenog pravnog lijeka. Apelacioni sud je istakao da donošenjem osporene presude nije došlo do povrede apelantovih prava zbog čega je apelacija u cijelosti neosnovana, te je predložio da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju.

17. Osnovni sud je naveo da su netačni navodi iz apelacije da su redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek. Nadalje, naveo je da je prvostepeni sud svoju odluku detaljno obrazložio, te da je odluku o krivici donio na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, primjenjujući standarde dokazivanja. Osnovni sud je istakao da nije prekršeno niti jedno apelantovo procesno pravo, a posebno ne pravo na djelotvoran pravni lijek. Osim toga, Osnovni sud je istakao da nije bilo mjesta za primjenu načela in dubio pro reo s obzirom na to da je apelantova krivica adekvatno utvrđena. U konačnici, Osnovni sud je naveo da nije načinio nikakvu povredu bilo kakvog zakona i da je postupao po zakonu, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

18. Tužilaštvo je navelo da se navodi apelacije u najvećem dijelu poklapaju sa navodima iz žalbi koju su apelant i njegov branilac izjavili protiv prvostepene presude. Nadalje, navelo je da je Apelacioni sud razmatrao navedene žalbe, kao i odgovor Tužilaštva na žalbe, te da je, nakon analize kompletnog spisa, donio presudu u kojoj je detaljno obrazloženo zbog čega su navedene žalbe neosnovane. Tužilaštvo je istaklo da je u potpunosti saglasno sa odlukom Apelacionog suda. Dalje, navelo je da smatra da je Osnovni sud, prilikom donošenja prvostepene presude, pravilno utvrdio činjenično stanje, dao valjane razloge o odlučnim činjenicama, pravilno primijenio materijalni propis, te načinio srazmjernu i adekvatnu ocjenu otežavajućih i olakšavajućih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. Tužilaštvo je istaklo da nije došlo do povreda apelantovog prava na pravično suđenje, kao ni do povrede prava na djelotvoran pravni lijek. U konačnici, Tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 - prečišćeni tekst, 47/14 - ispravka, 26/16, 13/17 i 50/18) glasi: Prevara Član 288. st. (1) i (3) (1) Ko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protivpravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kazniće se kaznom zatvora do tri godine.

(3) Ako je šteta male vrijednosti, a učinilac je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

20. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 - prečišćeni tekst i 27/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 285. stav (1) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona,

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe krivičnog zakona primijenjene,

c) kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama krivičnog zakona oslobađa od kazne,

d) odluku o uslovnoj osudi,

e) odluku o mjerama bezbjednosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (član 74) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držaocu,

f) odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne,

g) odluku o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravosnažna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informisanja.

Član 297. stav (1) tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 119008 19 Kž od 23. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 4. septembra 2019. godine (apelant je osporenu presudu primio 5. septembra 2019. godine), a apelacija je podnesena 22. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Budući da apelant nije obrazložio, niti argumentovao navode o povredi prava iz člana 7 Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona), Ustavni sud će uzeti u obzir samo apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

28. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

29. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi, što je dovelo i do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. Nadalje, apelant smatra da su osporene presude utemeljene isključivo na indicijama, te da ne postoji niti jedan relevantan dokaz koji upućuje na činjenicu da je apelant izvršio bilo koje krivično djelo. U pogledu navedenoga, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, sprovedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i da ne predstavljaju zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ). Pri tome problematizovanje postojanja konkretnih dokaza za izvršenje predmetnog krivičnog djela u okolnostima predmetnog slučaja, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće i pitanje povrede načela in dubio pro reo. Navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost.

32. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, a o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to na iskazima svjedoka D. G., A. M. i Ž. S., nalazeći da su saglasni u bitnim dijelovima u pogledu opisa spornog događaja i da su izneseni objektivno i sa dovoljno detalja, kao i na materijalnim dokazima u spisu. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je Osnovni sud, na osnovu izvedenih dokaza, bez ikakve sumnje utvrdio da je apelant kritičnog dana bio u tržnom centru, kao i da se sporni događaj desio na način kako su to svjedoci opisali, odnosno kako se dinamika događaja mogla uočiti na snimku video-nadzora. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da u konkretnom slučaju svi analizirani dokazi, svaki za sebe, predstavljaju indiciju da je apelant lice koje je izvršilo predmetno krivično djelo, te da se, kada se svi dokazi dovedu u međusobno povezanu cjelinu, bez ikakve sumnje može utvrditi da je apelant učinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža, a kako to proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, da je apelant radnike na kasi doveo u zabludu lažno im prikazujući činjenicu da artikli koje je uzeo sa polica tržnog centra imaju niže cijene nego što je bila njihova stvarna cijena, navodeći ih tako da na štetu tuđe imovine naplaćuju proizvode po znatno nižim cijenama, a prema bar-kodovima koje je apelant zamijenio (stavljao bar-kodove sa jeftinijih proizvoda na skuplje). Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Apelacionog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud, ocjenjujući savjesno sve izvedene dokaze, a shodno odredbi člana 281 ZKP, zaključio da je apelant mijenjao cijene i bar-kodove na proizvodima radi prevare. Osim toga, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na to da je izreka presude nerazumljiva, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Apelacionog suda u redovnom postupku. Naime, Apelacioni sud je u obrazloženju drugostepene presude, između ostalog, naveo da presuda sadrži nužne podatke propisane članom 285 ZKP na osnovu kojih je nedvosmisleno da je izreka presude jasna, kao i da je apelant izrekom presude proglašen krivim samo za jedno svršeno krivično djelo prevara iz člana 288 stav 3 KZ, a ne i za pokušaj tog krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, kao i da su jasno naveli vrijednost i uticaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu vezu, pri čemu je izveden zaključak da svi sprovedeni dokazi predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i za koje je osuđen. Stoga, Ustavni sud smatra da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da sudovi i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

34. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, budući da Apelacioni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a koji pravni lijek je Apelacioni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao kao rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

36. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3982/19 (D.M.) | Sudska praksa | Aktio