Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3967/19 (B. A.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kazna
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3967/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3967/19, rješavajući apelaciju Branislava Amidžića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Amidžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020892 19 Kž 4 od 30. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branislav Amidžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Krupe na Vrbasu, kojeg zastupa Slobodan Bulatović, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020892 19 Kž 4 od 30. maja 2019. godine. Apelant je takođe podnio i zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po osporenoj presudi do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 15. oktobra 2020. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Republičko tužilaštvo i Okružno tužilaštvo su u periodu od 21. do 27. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 020892 17 K od 29. januara 2018. godine apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio produženo krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: stari KZRS) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 62a) starog KZRS, apelantu je izrečena mjera bezbjednosti.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 K020892 18 Kž od 25. oktobra 2018. godine usvojena je apelantova žalba, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje.

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 020892 17 K 2 od 22. novembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio produženo krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi sa stavom 1 starog KZRS i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 62a) starog KZRS, apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane približavanja i komunikacije sa oštećenom N. A. u trajanju do tri godine računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja mjere. Apelant je ujedno oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su se u ponovljenom postupku stranke usaglasile da se ranije izvedeni dokazi prihvate i da se ponovo ne izvode, a shodno članu 289 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te je detaljno pobrojao izvedene dokaze (str. 3 i 4 presude). Okružni sud je dalje naveo da je u ponovljenom postupku prihvatio dokaze odbrane subjektivne prirode: iskaz svjedoka M. A. i N. A., te materijalnu dokumentaciju (detaljno pobrojanu na str. 4 i 5 presude), kao i da je odbrana ponovo predložila da se u svojstvu svjedoka saslušaju M. P. i L. A. na okolnost da li je u spornom periodu oštećena bila u strahu od apelanta, ali da je takav prijedlog ponovo odbio, te je naveo da ti svjedoci nemaju bilo kakvih saznanja o predmetnom događaju. U vezi s tim, Okružni sud je detaljno analizirao sadržaj provedenih dokaza, naveo je da je provedene dokaze cijenio pojedinačno, u međusobnoj povezanosti, te da ih je doveo u vezu s navodima odbrane, a na osnovu čega je donio odluku o apelantovoj krivici.

9. Nadalje, Okružni sud je detaljno prepričao sadržaj iskaza vještaka psihijatra, pa je, između ostalog, naveo da je vještak utvrdio da je apelant „mentalno retardiran“, da ima oboljenje srca, te da mu je sposobnost da shvati i kontroliše svoje postupke smanjena. Međutim, Okružni sud je naveo da vještak jeste utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne i bitno, zbog čega sud nije našao nijednu činjenicu, niti okolnost koje bi dovele u pitanje mogućnost apelanta da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima. Okružni sud je naveo da je utvrdio da je apelant krivično djelo izvršio s direktnim umišljajem koji obuhvata svijest da polne radnje preduzima prema djetetu, u rodbinskom svojstvu, koje živi u neposrednoj blizini, starosti deset i po godina. Okružni sud je dalje naveo da se, odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, rukovodio pravilima o odmjeravanju kazne koje propisuju odredbe člana 37 starog KZRS. Dakle, Okružni sud je naveo da je pri odmjeravanju kazne cijenio stepen apelantove krivice u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pobude iz kojih je djelo izvršio, stepen ugroženosti zaštićenog dobra, njegove lične, porodične i imovinske prilike. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na apelantovoj strani od olakšavajućih okolnosti cijenio njegovu neosuđivanost, smanjenu uračunljivost, slabije zdravstveno stanje, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio okolnosti da oštećena traži njegovo gonjenje i kažnjavanje, upornost pri vršenju djela, drskost, traume koje je maloljetna oštećena doživjela s obzirom na starosnu dob, da je djelo izvršeno prema maloljetnom licu starom deset i po godina, da je apelant iskoristio povjerenje oštećene (oštećena i apelant su rođaci i komšije), te kontinuitet, budući da je djelo učinjeno u dva navrata. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je zaključio da konkretne otežavajuće okolnosti u svojoj ukupnosti prevazilaze standard otežavajućih okolnosti, te je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina jer je smatrao da takva kazna odgovara apelantovoj ličnosti, težini izvršenog djela, te da se njom može postići svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne tako i u pogledu generalne prevencije, opravdano vjerujući da će izrečena kazna uticati na apelanta da više ne vrši takva ili slična krivična djela.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 020892 19 Kž 4 od 30. maja 2019. godine djelimično je usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena u pogledu pravne ocjene djela, kazne i mjere bezbjednosti. Prvostepena presuda je preinačena na način da su apelantove radnje, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, pravno kvalifikovane kao produženo krivično djelo obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 7 u vezi sa st. 3 i 1 i u vezi sa članom 57 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: novi KZRS), za koje je apelant, primjenom odredbi člana 46 stav 1 i člana 52 st. 1 i 2 novog KZRS, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Osim toga, prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantu izrečena mjera bezbjednosti zabrane približavanja i komunikacije sa oštećenom u trajanju do dvije godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja mjere. U preostalom dijelu, koji se odnosi na odluku o troškovima krivičnog postupka, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani argumenti iz žalbe kojima se ukazuje na povredu prava na odbranu. Naime, Vrhovni sud je naveo da su prihvaćeni dokazni prijedlozi odbrane i da su na glavnom pretresu saslušani svjedoci M. A., N. A. i apelant u svojstvu svjedoka, te da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju (po prijedlogu odbrane). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da prvostepeni sud nije uvažio sve dokazne prijedloge odbrane, budući da je odbio prijedlog da se kao svjedoci saslušaju M. P. i L. A. (komšije apelanta i oštećene), ne daje osnov za zaključak da je time povrijeđen princip jednakosti, sadržan u odredbi člana 14 ZKPRS, i pravo na odbranu. Vrhovni sud je istakao da je pravo suda da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban sadržano u odredbi člana 278 stav 2 ZKPRS, te je naveo da je, u skladu s citiranom zakonskom odredbom, predsjednik vijeća na glavnom pretresu odbio izvođenje predloženih dokaza dajući obrazložene razloge kojima se rukovodio za takvu odluku.

12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su, u skladu s obavezom iz odredbe člana 304 stav 7 ZKPRS, u pobijanoj presudi dati razlozi u ocjeni protivrječnih iskaza, s jedne strane oštećene i svjedoka S. A., V. A., R. Č. i S. V., te s druge strane iskaza apelanta i svjedoka M. A. i N. A. Vrhovni sud je naveo da se argumentima iz žalbe ne može osporiti pravilnost ocjene dokaza na kojima je zasnovan zaključak pobijane presude da je apelant učinio radnje opisane u izreci pobijane presude, kao i da je takav zaključak rezultat pravilne ocjene dokaza, upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, i to ocjene svakog dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Vrhovni sud je takođe naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra (na koji odbrana nije imala prigovora), koji je od odlučnog značaja s aspekta datog apelantovog psihičkog profila (na granici mentalnog deficita) i njegovih sposobnosti da shvati značaj djela, u okviru očuvane sposobnosti da shvati zabrane, pa i one postavljene u sferi zaštite polnog integriteta djece, kao i smanjene sposobnosti (ali ne i bitno) da upravlja svojim postupcima.

13. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su osnovani argumenti iz žalbe kojima se osporava pravilnost primjene krivičnog zakona jer je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, izmijenjen zakon, zbog čega je prvostepena presuda preinačena u pravnoj kvalifikaciji djela. Naime, Vrhovni sud je naveo da su, prema novom zakonu, radnjama koje je apelant preduzeo ispunjeni bitni elementi krivičnog djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 7 u vezi sa st. 3 i 1 i u vezi sa članom 57 novog KZRS, koji je blaži u odnosu na primijenjeni zakon u prvostepenoj presudi, jer je za to krivično djelo propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, u odnosu na krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195 stav 4 u vezi stavom 1 starog KZRS, koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina.

14. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne cijenio sve pravilno utvrđene okolnosti koje su od značaja za visinu kazne. Vrhovni sud je naveo da je prihvatio pravilno utvrđene olakšavajuće okolnosti na strani apelanta (nije osuđivan, teškog zdravstvenog stanja, da je djelo učinio u stanju smanjene uračunljivosti), kao i otežavajuće okolnosti (iskazana upornost i kontinuitet u izvršenju, posljedice koje je djelo ostavilo na oštećenu, korišćenje povjerenja koje je oštećena imala prema apelantu kao rođaku), te je zaključio da otežavajuće okolnosti prevazilaze bitne elemente konkretnog krivičnog djela, zbog čega je zaključio da je kazna zatvora u trajanju od četiri godine potrebna mjera kazne za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz člana 43 novog KZRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

16. Apelant navodi da Vrhovni sud prilikom odmjeravanja kazne nije ispravno ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, odnosno da nije cijenio sve olakšavajuće okolnosti, dok je otežavajućim okolnostima dao prevelik značaj. Apelant posebno ukazuje na svoje mentalno zdravlje i intelektualni razvoj, navodi da nije bio u mogućnosti da u potpunosti shvati da je njegovo ponašanje nedozvoljeno, kao i da nije mogao da upravlja svojim postupcima na način kako se očekuje od zrele i normalne osobe. U vezi s tim, apelant smatra da redovni sudovi nisu na ispravan način ocijenili i dali značaj nalazu i mišljenju vještaka koji je sproveo psihijatrijsko vještačenje apelanta, navodi da je vještak utvrdio da apelant ima mentalnu retardaciju, da je u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno uračunljiv i da mu svijest i volja nisu bili na nivou koji se očekuje od prosječne zrele osobe njegovih godina. Nadalje, apelant navodi da je Vrhovni sud odbio određen broj dokaznih prijedloga odbrane – saslušanje svjedoka na okolnost kontakta apelanta s oštećenom, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i da je odbijanje njegovih dokaznih prijedloga uticalo na ocjenu dokaza tužilaštva. S obzirom na sve navedeno, apelant smatra da je u predmetu izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza. U vezi s izrečenom kaznom, apelant ukazuje da Vrhovni sud u svojoj praksi inače ima blažu politiku kažnjavanja, te u prilogu apelacije dostavlja „manji broj presuda koje se mogu naći na zvaničnom sajtu Vrhovnog suda“, iz kojih se vidi da je Vrhovni sud izricao blaže kazne za krivična djela iz grupe istovrsnih krivičnih djela za koja su zaprijećene znatno strože kazne, zbog čega smatra da je osporena odluka „krajnje diskriminišuća“. Osim toga, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na navode iz apelacije u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje na koje se poziva, da smatra da apelantu nisu povrijeđena prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

18. Okružni sud je naveo da se apelacijom osporava presuda Vrhovnog suda, a ne osporava presuda Okružnog suda.

19. Republičko tužilaštvo je navelo da u postupku nije došlo do povrede apelantovih prava, da mu je omogućeno „fer i korektno suđenje“, da je u cijelosti ispoštovana pravičnost krivičnog postupka i da nije bilo proizvoljnosti u ocjeni olakšavajućih i otežavajućih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.

20. Okružno tužilaštvo je navelo da apelacija nije osnovana, pogotovo imajući u vidu da je apelantu kazna zatvora presudom Vrhovnog suda smanjena sa šest na četiri godine, te ističe da apelantova odbrana sa svog aspekta tumači i cijeni olakšavajuće i otežavajuće okolnosti potpuno neosnovano i u prekomjernoj mjeri. Okružno tužilaštvo je navelo da su, suprotno navodima apelacije, i Vrhovni i Okružni sud dali obrazloženu ocjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 – odluka US) u relevantnom dijelu glasi:

Svrha kažnjavanja Član 43.

U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija (član 41. stav 3) svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da ubuduće čini krivična djela i njegovo prevaspitanje, te uticaj na druge da ne čine krivična djela, 2) izražavanje društvene osude za krivično djelo, razvijanje i jačanje odgovornosti i svijesti kod građana o opasnosti i štetnosti krivičnih djela i opravdanosti kažnjavanja, te neophodnosti poštovanja zakona.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 52. st. (1) i (2) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne.

(2) Okolnost koja je obilježje krivičnog djela ne može se uzeti u obzir i kao otežavajuća, odnosno olakšavajuća okolnost, izuzev ako prelazi mjeru koja je potrebna za postojanje krivičnog djela ili određenog oblika krivičnog djela ili ako postoje dvije ili više ovakvih okolnosti, a samo jedna je dovoljna za postojanje težeg, odnosno lakšeg oblika krivičnog djela.

Produženo krivično djelo Član 57. stav (1) (1) Produženo krivično djelo čini više istih ili istovrsnih umišljajnih krivičnih djela učinjenih u vremenskoj povezanosti, koja zbog načina njihovog izvršenja, istovjetnosti oštećenog, prostorne povezanosti, korištenja iste prilike ili trajnijeg odnosa ili drugih sličnih okolnosti koje ih povezuju, predstavljaju jedinstvenu krivičnopravnu cjelinu.

Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172. st. (1), (3) i (7) (1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.

(3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.

(7) Ako je pod uslovima iz st. 1. ili 2. ovog člana izvršena neka druga polna radnja, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina, a ako je neka druga polna radnja izvršena pod uslovima iz stava 3. ovog člana, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 30. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. avgusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 st. 1 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] (...)

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(…)

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

30. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku jer mu je sud odbio prijedlog za izvođenje dokaza, da je proizvoljno utvrđeno da je apelant bio u mogućnosti da shvati da su radnje koje je preduzeo zabranjene, kao i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Apelant, takođe, smatra da Vrhovni sud nije ispravno cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivično-pravne sankcije, kao i da je izrečena kazna previsoka i diskriminišuća.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

34. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

35. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i na jednakost stranaka u postupku budući da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za izvođenje dokaza odbrane saslušanjem svjedoka, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34 i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Ustavni sud, takođe, podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan elemenat pravičnog suđenja, posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da u ovom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno analizirao sadržaj provedenih dokaza, koje je ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, doveo ih u vezu s navodima odbrane i na osnovu takve analize donio odluku o apelantovoj krivici. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prilikom razmatranja žalbe na prvostepenu presudu, zaključio da su, u skladu s obavezom iz odredbe člana 304 stav 7 ZKPRS, u prvostepenoj presudi dati razlozi u ocjeni protivrječnih iskaza svjedoka i da se argumentima iz žalbe ne može osporiti pravilnost ocjene dokaza koja je sprovedena upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Nadalje, u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka i mogućnosti apelanta da shvati da su radnje koje je preduzeo zabranjene, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da vještak jeste utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, ali ne i bitno, zbog čega nije našao nijednu činjenicu, niti okolnost koje bi dovele u pitanje mogućnost apelanta da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, kao i da je Vrhovni sud naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je sud odbio prijedlog za izvođenja dokaza odbrane saslušanjem svjedoka, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaista odbio da se saslušaju dva svjedoka odbrane, ali je naveo da, prema ocjeni suda, ti svjedoci nemaju saznanja o predmetnom događaju. Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud podržao ovakvu odluku prvostepenog suda budući da, u skladu sa odredbom člana 278 stav 2 ZKPRS, sud ima pravo da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban i kada to obrazloži. S obzirom na izneseno, te kako apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud ističe da ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama redovnih sudova.

37. Nadalje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost ni u načinu na koji su u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjeni relevantni propisi prilikom donošenja odluke o visini kazne. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je prvostepenu presudu preinačio na način da je primijenio krivični zakon koji je blaži po apelanta u pogledu pravne kvalifikacije djela i odluke o kazni, pa je tako apelant, umjesto na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. U odnosu na apelantove navode u pogledu ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud cijenio sve pravilno utvrđene okolnosti koje su od značaja za visinu kazne, da je prihvatio pravilno utvrđene olakšavajuće, kao i otežavajuće okolnosti na strani apelanta (kako je to navedeno pod tačkom 14 ove odluke), te je ocijenio da otežavajuće okolnosti prevazilaze bitne elemente konkretnog krivičnog djela, zbog čega je zaključio da je kazna zatvora u trajanju od četiri godine potrebna mjera kazne za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz člana 43 novog KZRS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda u pogledu izrečene kazne.

38. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

39. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da Vrhovni sud, u svojoj praksi, inače ima blažu politiku kažnjavanja za teže inkriminacije sličnih krivičnih djela, da je u prilogu apelacije dostavio određene presude Vrhovnog suda, te da smatra da je zbog konkretne odluke o kazni diskriminisan.

40. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultuje različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere i ukoliko taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o različitoj sudskoj praksi u pogledu odluke o krivično-pravnoj sankciji, zbog specifičnih okolnosti svakog pojedinog predmeta, ne mogu biti dokaz da je on diskriminisan. Čak i slučaju da je isti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne bi predstavljalo diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Naime, apelantu je sankcija izrečena u zakonitom postupku, za djelo u nadležnosti suda i u skladu s okvirima za kažnjavanje predviđenim materijalnim zakonom, pri čemu sankcija zavisi od niza okolnosti koje u postupku cijeni sud, a u čemu Ustavni sud nije našao proizvoljnost, kako je to obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije kada iz obrazloženja presuda redovnih sudova ne proizilazi da u postupku nije izvršena brižljiva i savjesna ocjena dokaza na osnovu kojih je izveden zaključak da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i da je bio sposoban da shvati da su radnje koje je preduzeo zabranjene, odnosno kada redovni sudovi odbiju prijedlog za izvođenje dokaza odbrane, ali za to daju obrazloženje koje nije u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje, odnosno principom ravnopravnosti stranaka, kao i kada detaljno i argumentovano obrazlože ocjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.

42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3967/19 (B. A.) | Sudska praksa | Aktio