Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2106/19 (N. Š.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Ništavost
- Nekretnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2106/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2106/19, rješavajući apelaciju Nurije Šabanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimočno se usvaja apelacija Nurije Šabanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 190868 17 Rev od 19. veljače 2019. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Nuriji Šabanoviću, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati Nuriji Šabanoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, sukladno članku 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nurije Šabanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 190868 17 Rev od 19. veljače 2019. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurije Šabanovića podnesena zbog duljine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-6- Rev-08-001619 od 23. veljače 2010. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nurija Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Ilidže, podnio je 17. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 190868 17 Rev od 19. veljače 2019. godine. U obrazloženju apelacije apelant ukazuje i na duljinu trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj 070-6-Rev-08-001619 od 23. veljače 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Hikmeta Letuke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 4. kolovoza 2020. godine do 5. siječnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. kolovoza do 4. rujna 2020. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 2. prosinca 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju, a Vrhovni sud 15. siječnja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Parnični postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-6-Rev-08-001619 od 23. veljače 2010. godine
6. Presudom Općinskog suda broj P-3854/05 od 10. studenog 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000180 od 19. ožujka 2008. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da apelantu isplati 15.000,00 KM sa zateznom kamatom. Ukoliko tuženi ne pristane isplatiti navedeni dug, apelant je predložio sudu da se „usvoji kako su se ugovorne strane ugovorom obvezale, te da se raskine ugovor“ zaključen 12. travnja 2004. godine i da se utvrdi da ne proizvodi više pravna djejstva u pogledu ugovornih strana, te da se obveže tuženi da preda apelantu nekretninu opisanu izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) i naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je dalje odbijen u cijelosti protutužbeni zahtjev tuženog da se apelant obveže tuženom isplatiti iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom kamatom i naknaditi mu troškove parničnog postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-6-Rev-08-001619 od 23. veljače 2010. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostupanjske presude.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbe članka 9. st. 2. i 3. Zakona o prometu nepokretnosti i članka 462. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te ukazao da pismeni ugovor o prometu nekretnina u kome bitni elementi nisu odraz suglasne volje stranaka ne proizvodi pravno djejstvo. Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke 12. travnja 2004. godine zaključile pismeni ugovor o prodaji predmetne nekretnine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) na kome su potpisi ugovornih strana ovjereni od suda i da su u tom ugovoru kupoprodajnu cijenu ugovorne strane označile u manjem iznosu, jer je stvarno ugovorena cijena 65.000,00 KM, a cijena označena u pismenom ugovoru 28.000,00 KM. Dalje je naveo da je, prema apelantovim tvrdnjama, tuženi na ime stvarno ugovorene cijene isplatio apelantu ukupno 50.000,00 KM (40.000,00 KM, odnosno u građevinskom materijalu još 10.000,00 KM), a da je odbio isplatiti razliku od 15.000,00 KM. Kako, prema navedenom, sporazum stranaka o cijeni predmetne nekretnine ne odgovara cijeni izraženoj u punovažnom obliku ugovora (cijena izražena u predmetnom ugovoru je neistinita), Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak drugostupanjskog suda da predmetni ugovor nije pravno valjan, te da stoga ne proizvodi pravno djejstvo, pa dosljedno tome, tuženi po osnovi tog ugovora ne može biti obvezan na izvršenje usmeno ugovorene činidbe. Parnični postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 190868 17 Rev od 19. veljače 2019. godine
9. Apelant je 28. ožujka 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog Općinskom sudu koju je 30. listopada 2012. godine konačno opredijelio.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 190868 11 P od 1. veljače 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da predmetni ugovor između apelanta, kao prodavca, i tuženog, kao kupca, nije pravno valjan i da je kao takav ništavan, da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na temelju ove presude izvrši brisanje tuženog sa 1/1 koji je upisan u C listu određenog zemljišnoknjižnog uloška, i to pravo korištenja radi legalizacije dva poslovna objekta na zemljištu označenom u A listu navedenog uloška, te da će umjesto tuženog Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u C listu navedenog zemljišnoknjižnog uloška upisati apelanta sa 1/1 prava korištenja radi legalizacije dva poslovna objekta u A listu ovog uloška, da se obveže tuženi da preda apelantu u posjed predmetnu nekretninu upisanu u navedeni zemljišnoknjižni uložak i objekt koji je izgrađen na navedenoj parceli-zemljištu, da se obveže apelant da tuženom isplati iznos od 50.000,00 KM nakon predaje predmetne nekretnine i nakon upisa u zemljišnim knjigama Općinskog suda sukladno ovoj presudi, te da se obveže tuženi da snosi troškove ovog postupka. Presudom je dalje obvezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocijenio neutemeljenim prigovor presuđene stvari, budući da se postupak u predmetu broj P 3854/05, koji je pravomoćno okončan, vodio radi ispunjenja ugovora, odnosno isplate novčanog iznosa kupoprodajne cijene, odnosno raskida ugovora zbog neispunjenja, tj. po drugoj osnovi. Dalje je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelant, kao prodavač, i tuženi, kao kupac, zaključili pravni posao kupoprodaje predmetne nekretnine, te da su u ovom pravnom poslu usmeno dogovorili kupoprodajnu cijenu od 60.000,00 ili 65.000,00 KM, kako to navodi tuženi. Istaknuo je da je tuženi u nekoliko navrata apelantu isplatio od kupoprodajne cijene iznose, i to 20.000,00 KM danom zaključenja predugovora, 20.000.00 KM danom zaključenja ugovora i 10.000,00 KM u građevinskom materijalu potrebnom za izgradnju apelantove kuće, te da nakon ovoga nije bilo drugih plaćanja na ime kupoprodajne cijene. Općinski sud je ukazao i da iz predmetnog ugovora proizlazi da je predmet prodaje predmetna nekretnina, koju je apelant kao isključivo vlasništvo prodao tuženom za kupoprodajnu cijenu od 28.000,00 KM od koje je danom zaključenja ugovora tuženi isplatio 3.000,00 KM, a ostatak od 25.000,00 KM preuzeo obvezu isplatiti do 30. lipnja 2004. godine. Također je ukazao da je zaključenjem predmetnog ugovora tuženi uveden u posjed predmetne nekretnine, a ugovorne strane su ugovorile postupanje i za slučaj neispunjenja ugovornih obveza.
12. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora sa posljedicama ništavosti. S tim u svezi, ukazao je na odredbe članka 103, te čl. od 458. do 474. ZOO, kao i na odredbu članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Po mišljenju Općinskog suda, sukladno citiranim zakonskim odredbama, predmetni ugovor ispunjava zakonom propisane formalne uvjete (pismena forma i ovjera), te sadrži sve zakonom propisane bitne elemente ugovora o prodaji a to su predmet, cijena i predaja. Budući da se radi o strogo formalnom pravnom poslu kakav je ugovor o kupoprodaji nekretnina koji sadrži sve propisane elemente, zaključeno je da predmetni ugovor nije u suprotnosti sa prinudnim propisima, pa, dakle, nije ništav. Općinski sud je naveo da nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda činjenice da apelant razloge za ništavost kupoprodajnog ugovora vidi u ugovornim odredbama za slučaj neplaćanja kupoprodajne cijene i nesuglasnosti u toj kupoprodajnoj cijeni između navedene i stvarne (stanje spisa upućuje da je kupoprodajna ugovorena cijena iznosila 28.000,00 KM, isplaćena 50.000,00 KM, a dogovorena 65.000,00 KM). S tim u svezi, obrazložio je da je, u pogledu ocjene ništavosti ugovora o prometu nekretnina kao strogo formalnog pravnog posla, zaključio da predmetni ugovor ispunjava uvjete forme i da sadrži sve bitne elemente, dakle i kupoprodajnu cijenu koju je prihvatio kako je i ugovorena i kao odraz slobodnih volja ugovornih strana, pa svaki eventualni nesklad u pogledu navedene cijene u ugovoru i usmeno dogovorene cijene predstavlja slobodni odraz volja ugovornih strana. Dakle, u postupku ocjene ništavosti predmetnog ugovora Općinski sud nije prihvatio da među strankama nije postojala suglasnost volja u pogledu bitnog elementa, tj. cijene, jer svi eventualni usmeni dogovori među parničnim strankama u pogledu stvarne i ugovorene cijene koji su eventualno imali cilj ostvarivanje pogodnosti pri plaćanju poreznih obveza ne mogu se prihvatiti kao nesuglasnost volja ugovornih stranaka kod zaključenja ugovora za koji bi mogli tražiti sudsku zaštitu. Kako Općinski sud nije našao da je predmetni ugovor ništav, to ni preostali dio tužbenog zahtjeva nije utemeljen u smislu odredbe članka 104. ZOO.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 190868 13 Gž od 21. lipnja 2016. godine apelantov priziv je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je apelant obvezan tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplatiti manji iznos, dok je u preostalom dijelu priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve dokaze provedene tijekom postupka, postupajući sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dajući za svoju ocjenu jasne i valjane razloge na način koji propisuje odredba članka 191. točka 4. ZPP, što je imalo kao posljedicu potpuno i pravilno utvrđenje svih činjenica relevantnih za odluku suda u ovoj pravnoj stvari. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da predmetni ugovor proizvodi pravno djejstvo, te da se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu članka 103. ZOO. S tim u svezi, ukazao je da je predmetni ugovor zadovoljio sve zahtjeve propisane forme iz članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti, a pored toga, sadrži sve bitne elemente ugovora o prodaji, odnosno odredbe o predmetu ugovora, kupoprodajnoj cijeni i predaji nekretnine, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je kupoprodajna cijena u ovom ugovoru utvrđena sukladno odredbi članka 462. ZOO. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da usmeni dogovori među parničnim strankama u pogledu stvarne i ugovorene cijene ne mogu imati kao posljedicu apsolutnu ništavost ugovora. S tim u svezi, obrazložio je da iz spisa proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora nije bilo mana volje pri njegovom zaključenju u smislu članka 111. ZOO obzirom na to da nijedna strana nije nikada tražila poništenje predmetnog ugovora kao rušljivog. Dalje je naveo da usmeni dogovori ugovarača u pogledu stvarne visine cijene mogu imati eventualno kao posljedicu samo obligacijskopravni zahtjev prema ugovornoj strani koja takav dogovor nije ispoštovala.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 190868 17 Rev od 19. veljače 2019. godine apelantova revizija je djelomično usvojena i drugostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je apelant obvezan tuženom isplatiti manji iznos na ime naknade troškova parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Presudom je, također, odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, a time i dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na posljedice takve ništavosti. Dalje je naveo da nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da je apelantovo pogrešno istrajavanje na tvrdnji da između ugovornih strana u predmetnom ugovoru nije bila postignuta suglasnost volja. S tim u svezi, obrazložio je da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su apelant i tuženi sporazumno dogovorili cijenu od 65.000,00 KM, te da su, isto tako, sporazumno dogovorili da u ugovor sačinjen u pismenoj formi unesu nižu cijenu radi smanjenja obveze plaćanja poreza na promet nekretnina. U tom smislu istaknuo je da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da sam pismeni ugovor sadrži sve bitne elemente ugovora o kupoprodaji, da su apelant i tuženi kao ugovorne strane postigli suglasnost volja o svim bitnim sastojcima ugovora, kao i da ugovor ispunjava uvjete forme, što tijekom postupka nije ni bilo sporno. Zbog toga je, po mišljenju Vrhovnog suda, bez osnove apelantovo pozivanje na odredbu članka 26. ZOO. Vrhovni sud je istaknuo da sama okolnost da su ugovorne strane usmeno dogovorile veći iznos cijene od onog navedenog u pismenom ugovoru ne može utjecati na valjanost ovog pravnog posla. Ocjenjujući da je apelant svojom voljom, u suglasnosti sa tuženim, zaključio predmetni ugovor u kojem je navedena niža cijena od one koju su ugovorne strane stvarno dogovorile, Vrhovni sud je ocijenio da bi usvajanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora upravo iz tog razloga bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 12. ZOO.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. U svezi s tim, apelant opisuje postupke koje je vodio povodom predmetnog ugovora i stavove sudova u donesenim presudama, te smatra da postupanje sudova ne doprinosi pravnoj sigurnosti, niti povjerenju stranaka u sud. Dalje navodi da su redoviti sudovi u prethodnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda iz 2010. godine na bazi istih dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku donijeli zaključak da je upitna pravna valjanost predmetnog ugovora zbog nedostatka suglasne volje stranaka u pogledu cijene, te da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi jedino o ništavom ugovoru koji bi kao posljedicu imao restituciju međusobnih davanja. Međutim, kada je tužbeni zahtjev postavljen sukladno donesenim presudama, ukazuje da su se stavovi sudova promijenili. Obzirom na to da sada isti sudovi u pogledu iste pravne stvari donose kontradiktorne zaključke, za apelanta znači poigravanje s njegovim pravima, uloženim vremenom, kao i povjerenjem u pravosuđe, te nesporno povredu prava na pravično suđenje. Apelant se pita kako je moguće da se u jednom postupku na temelju istih činjenica i dokaza zaključi da se radi o ništavom ugovoru zbog nesuglasnosti volja u pogledu bitnih elemenata, a drugi put da je ugovor pravno valjan obzirom na to da ispunjava sve zakonom propisane formalne uvjete (pismena forma i ovjera), te da svaki eventualni nesklad u pogledu navedene cijene u ugovoru i usmeno dogovorene predstavlja slobodni izraz volje ugovornih strana.
18. Apelant navodi da redoviti sudovi prilikom donošenja svojih presuda nisu vodili računa o članku 26. ZOO, koji propisuje da je ugovor zaključen kada su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Dalje, ukazuje da su u tijeku postupka, pored iznesenih dokaza, saslušani svjedoci, kao i stranke, te da je bez sumnje utvrđeno da ne postoji suglasnost volja u pogledu cijene, te da svjedoci potvrđuju apelantove navode, koji je ovakvim postupcima tuženog i sudova jedini oštećeni. Apelant smatra da su sudovi pogrešno i proizvoljno primjenjivali materijalno pravo, ne pridajući dužnu pozornost materijalnim dokazima i iskazima svjedoka, čime se dovelo do povrede apelantovog prava, donoseći kontradiktorne presude utemeljene na istom dokaznom materijalu i istim iskazima svjedoka i stranaka, te odugovlačeći postupak. Također, smatra i da sudovi zakonske odredbe tumače svaki put drugačije. Apelant navodi da postupke pred pravosuđem u pogledu ove pravne stvari vodi još od 2005. godine. Također, povodom povrede prava na suđenje u razumnom roku predlaže da mu se dosudi naknada nematerijalne štete na temelju pravednosti zbog toga što je postupak trajao ukupno 14 godina pred pravosuđem povodom iste pravne stvari, te navodi datume podnošenja tužbi i donošenja presuda u oba postupka.
b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud navodi da tijekom postupka kod ovog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, te da smatra apelantove navode neutemeljenim. Ističe da je osporena presuda donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je detaljno obrazloženo u presudi.
20. Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava, jer je drugostupanjska presuda donesena na zakonit način uz davanje jasnog obrazloženja.
21. U pogledu postupka broj 65 0 P 190868 11 P (vezanog za utvrđivanje ništavosti ugovora), Općinski sud smatra neutemeljenim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također, smatra neutemeljenim i navode o nerazumnom trajanju postupka, koji je pred ovim sudom završen za manje od dvije godine. Imajući u vidu količinu dokazne građe u ovom predmetu, te generalno opterećenost sudova parničnim predmetima, Općinski sud ocjenjuje da se duljina trajanja prvostupanjskog postupka može ocijeniti razumnim. U pogledu postupka broj P-3854/05, Općinski sud smatra neutemeljenim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, kao i navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, budući da je postupak pred ovim sudom završen za 12 mjeseci.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
23. Zakon o prometu nepokretnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94) i Uredbe sa zakonskom snagom o primjenjivanju Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 21/92 i 17/93) glasi:
Član 9.
(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.
(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Ništavost Član 103. stav (1).
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
VI.Dopustivost
25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na parnični postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-6-Rev-08- 001619 od 23. veljače 2010. godine
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacijske navode o duljini trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda broj 070-6-Rev-08-001619 od 23. veljače 2010. godine Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda, koje glase:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
28. Ustavni sud ukazuje da je apelant 24. travnja 2010. godine primio Presudu Vrhovnog suda broj 070-6-Rev-08-001619 od 23. veljače 2010. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 17. svibnja 2019. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Sukladno navedenom, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedenu presudu Vrhovnog suda.
29. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na parnični postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 190868 17 Rev od 19. veljače 2019. godine
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 190868 17 Rev od 19. veljače 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. ožujka 2019. godine a apelacija je podnesena 17. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz. ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i posljedice takve ništavosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
36. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev.
37. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati je li osporena presuda Vrhovnog suda od 19. veljače 2019. godine zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
39. Dovodeći navedene stavove u svezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, na temelju izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, na tri sudske instance, bili jedinstveni u stajalištu da predmetni ugovor ispunjava uvjete forme i da sadrži sve bitne elemente predviđene relevantnim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO, te da se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu članka 103. ZOO. Također su ukazali da eventualni usmeni dogovori među parničnim strankama u pogledu stvarne i ugovorene cijene koji su eventualno imali cilj ostvarivanje pogodnosti pri plaćanju poreznih obveza ne mogu se prihvatiti kao nesuglasnost volja ugovornih stranaka kod zaključenja ugovora za koji bi mogli tražiti sudsku zaštitu. Dovodeći u svezu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO sa odlučenjem redovitih sudova i obrazloženjem koje su u svezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnosti u odlučenju Vrhovnog suda, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravoj stvari, da su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen.
40. U pogledu apelantovog ukazivanja na stavove iz odluka redovitih sudova u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-6-Rev-08-001619 od 23. veljače 2010. godine, Ustavni sud u prvom redu napominje da navedeni postupak nije prethodno bio predmet apelacijskog postupka pred Ustavnim sudom, pa Ustavni sud, dakle, nije bio u poziciji da ispita dano tumačenje redovitih sudova u svezi sa primjenom materijalnog prava u tom predmetu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim točkama ove odluke ocijenio da je predmetna apelacija u odnosu na navedeni parnični postupak podnesena nepravodobno (vidi točku 29. Odluke), pa ne može ispitivati stavove redovitih sudova iznesene u odlukama donesenim u tom postupku. Međutim, neovisno o tome, Ustavni sud podsjeća da redoviti sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, da primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i da nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava (članak 2. ZPP). Dakle, redoviti sudovi su, postupajući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva u predmetnom postupku, zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen, ocjenjujući da predmetni ugovor ispunjava uvjete forme i da sadrži sve bitne elemente predviđene relevantnim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO, zbog čega se u takvoj situaciji, kad u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, pokazuje irelevantnim apelantovo pozivanje na stajališta iz postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda iz 2010. godine. Imajući u vidu da Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti u postupanju redovitih sudova prilikom primjene materijalnog prava u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
41. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stajališta Europskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.
42. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporenu presudu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na duljinu trajanja postupka a)Relevantni principi
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
44. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
c)Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 28. ožujka 2011. godine i da je okončan 19. veljače 2019. godine donošenjem presude Vrhovnog suda. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste oko sedam godina i 11 mjeseci.
d)Analiza duljine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora i posljedica takve ništavosti. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, da je izveden uvid u materijalnu dokumentaciju i da su saslušane parnične stranke i dva svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom predmetu. Ustavni sud smatra postupak značajnim za apelanta, jer se radi o zahtjevu za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora koji se odnosi na predmetnu nekretninu.
47. Analizirajući tijek postupka, Ustavni sud uočava da su u relevantnom periodu redoviti sudovi na tri instance donijeli tri presude. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao oko jedne godine i deset mjeseci od dana podnošenja tužbe, drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom oko tri godine i četiri mjeseca a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom oko dvije godine i osam mjeseci (sve računajući od dana donošenja prethodne odluke). Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, kao i sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim, jer je predmetni postupak trajao oko sedam godina i 11 mjeseci, pri čemu najveću odgovornost snose Kantonalni sud, kojem su trebale oko tri godine i četiri mjeseca da donese odluku kojom je potvrđena prvostupanjska odluka u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva i koja je donesena na sjednici vijeća, kao i Vrhovni sud, kojem su trebale oko dvije godine i osam mjeseci da donese revizionu odluku kojom je odbijena revizija u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva. Pri tome Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu dali bilo kakvo objašnjenje u svezi s apelacionim navodima o duljini trajanja predmetnog postupka, niti razloge za tako dugo trajanje prizivnog, odnosno revizionog postupka.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
50. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
51. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, obzirom na sjedište Kantonalnog suda pred kojim je najdulje vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak trajao oko sedam godina i 11 mjeseci, za što najveću odgovornost snose Kantonalni sud i Vrhovni sud koji za navedeno nisu dali nikakve razloge.
53. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su Vrhovni sud, kao i nižestupanjski sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da predmetni ugovor ispunjava uvjete forme i da sadrži sve bitne elemente predviđene relevantnim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i ZOO, te da se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu članka 103. ZOO, koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.
54. Na temelju članka 18 stavak (3) točka c), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević