Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4472/20 (O. A. K. i M.H.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4472/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4472/20, rješavajući apelaciju Osmana Abdulaziz Kekića i M. H., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Osman Abdulaziz Kekić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 021198 20 Kž 5 od 30. listopada 2020.
godine;
M. H. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 Pr 029721 20 Pžp 3 od 22. listopada 2020. godine;
zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4472/20
1. Osman Abdulaziz Kekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 10. prosinca 2020. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH sud) broj S1 2 K 021198 20 Kž 5 od 30. listopada 2020. godine.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 021198 20 Kvl 3 od 19. listopada 2020. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Suda BiH od 30. listopada 2020. godine, odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog pred Sudom BiH u predmetu pod brojem S1 2 K 021198 18 Kžž.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je ukazao da se sukladno članku 297. stavak 1. točka a) Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), kazneni postupak završen pravomoćnom presudom može ponoviti u korist osuđenog ako se dokaže da je presuda zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača, koja činjenica se prema stavku 2. iste zakonske odredbe dokazuje pravomoćnom presudom da su navedene osobe, oglašene krivim za lažno svjedočenje. Dalje je ukazao da je točkom c) stavka 1. istog članka propisana mogućnost ponavljanja postupka ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi s ranijim dokazima podobni prouzročiti oslobađanje osobe koja je bila osuđena ili njegovu osudu po blažem kaznenom zakonu. Osim toga, ukazao je da je člankom 331. ZKP BiH u stavku 1. regulirano pitanje postupaka odlučivanja po zahtjevu, te je tako navedeno da će Sud rješenjem zahtjev odbaciti ako na osnovu samog zahtjeva i spisa ranijeg postupka utvrdi da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba ili da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka ili da su činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva već bili izneseni u ranijem zahtjevu za ponavljanje postupka koji je odbijen pravomoćnim rješenjem Suda ili da činjenice i dokazi očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dopusti ponavljanje ili da podnositelj zahtjeva nije postupio po članku 330. stavak 2. ZKP BiH. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Sud BiH je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se apelant ponovo poziva na određene dokaze, koji su bili predmet razmatranja po prethodnom zahtjevu za ponavljanje postupka (izjave osoba J.T., A.D. i S.H., kao i prijedlog za saslušanje u svojstvu svjedoka I.Ć, E.A., S.K., M.S. i njegove supruge i sina), a da drugi „novi dokazi“ (saslušanje svjedoka H.E. i njegove supruge, Z.R., E.D. i H.K.) očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dopusti ponavljanje. Kako nije dopustivo kontinuirano podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka po osnovu isticanja istih dokaza i činjenica, Sud BiH je naveo da je ispravna odluka prvostupanjskog suda da predmetni zahtjev odbaci. Nadalje, Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud dao detaljan osvrt i analizu, u pogledu dokaza na koje se apelant ranije nije pozivao. Naime, naveo je da bi svjedoci H.E. i njegova supruga, svjedočili u pogledu toga da apelant nikada nije s njima telefonski komunicirao, dok bi svjedoci Z.R., E.D. i H.K. svjedočili o boravku apelanta dana 20. i 21. ožujka 2015. godine u Beču, Republika Austrija. S tim u svezi, Sud BiH je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ovi dokazi očigledno nisu podobni da bi se na osnovu njih dopustilo ponavljanje postupka, niti bi njihovi iskazi, u pogledu odlučnih činjenica, doveli do utvrđenja drugačijeg činjeničnog stanja od onog iznesenog u pravomoćnoj presudi. Osim toga, s obzirom na okolnosti na koje se predlaže saslušanje navedenih svjedoka, prema mišljenju Suda BiH, nije se radilo o dokazima koji pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti pribavljeni ranije, te ne predstavljaju novi dokaz u smislu odredbe člana 327. stav 1. tačka c) ZKP BiH. Također, naveo je da apelant nije dokazao da se drugostupanjska i trećestupanjska presuda zasnivaju na dokazima na kojima se shodno odredbama zakona o krivičnom postupku, presuda nije mogla zasnovati, niti je donesena pravomoćna presuda protiv svjedoka A.Dž. zbog kaznenog djela lažnog svjedočenja, što bi eventualno moglo predstavljati razlog za ponavljanje postupka. Konačno, naveo je da dokazi koje apelant navodi u zahtjevu za ponavljanje postupka, ne dokazuju niti jednu novu činjenicu koja bi mogla biti relevantna za drugačije činjenično utvrđenje, te se samo nastoje osnažiti teze odbrane iz prvostupanjskog postupka.
2. AP-4541/20
4. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, podnio je 16. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 Pr 029721 20 Pžp 3 od 22. listopada 2020. godine.
5. Rješenjem Općinskog suda u Žepču broj 44 0 Pr 029721 20 Pvlp od 1. listopada 2020. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 22. listopada 2020. godine, odbačen je zahtjev apelanta za ponavljanje prekršajnog postupka.
6. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov prizivni prigovor da je prvostupanjski sud donošenjem pobijanog rješenja počinio bitne povrede prekršajnog postupka (zanemarivanjem nezakonitosti prekršajnog postupka protiv apelanta koji je kažnjen na osnovu lažnog iskaza svjedoka S.Ž.) i da se vijeće trebalo upustilo u analizu može li se iskaz svjedoka S.Ž. okarakterizirati kao lažni iskaz. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u potpunosti cijenio navode iz apelantovog zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka o čemu je donio zakonitu odluku pravilnom i potpunom primjenom odredbe iz članka 98. stavak 3. u svezi s člankom 96. točka 1. i 4. Zakona o prekršajima. Naime, naveo je da je apelant u prizivu osporavao razloge prvostupanjskog suda iznesene u pogledu točke 1. članka 96. Zakona o prekršajima (kojim je propisano da kažnjeni koji je rješenjem o prekršaju oglašen odgovornim može sudu podnijeti zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka ako se dokaže da je odluka zasnovana na lažnoj ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka). U pogledu toga naveo je da je prvostupanjski sud precizno i jasno obrazložio da apelant nije ponudio sudu dokaze da se radilo o lažnom svjedočenju svjedoka S.Ž., a što je bio dužan učiniti. Imajući to u vidu, naveo je da je zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, jer apelant u zahtjevu za ponavljanje, kao i u prizivu nije nudio nikakve dokaze u prilog tvrdnje o postojanju lažnog iskaza svjedoka na kojem je zasnovano rješenje o prekršaju. Nadalje, naveo je da je iskaz svjedoka S.Ž. uz izvedene dokaze prvostupanjski sud ocijenio prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja u postupku koji je okončan rješenjem o prekršaju i o tome u rješenju iznio određene razloge što je u skladu s odredbom iz članka 74. točka 4. Zakona o prekršajima. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda apelant nije ponudio nove činjenice i nove dokaze koji bi doveli do drugačije odluke da su bili poznati u ranijem postupku, nego su njegove tvrdnje usmjerene na osporavanje pravilnosti sudske ocjene izvedenog dokaza što nije osnova za ponavljanje prekršajnog postupka. Također, naveo je da su neosnovani prizivni prigovor o kažnjavanju na osnovu nepostojećeg dokaza „audio snimka“, koji je svjedok spomenuo u svom iskazu. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo „audio snimak“ nikada nije predložen od strana u postupku, niti je izveden i cijenjen pred prvostupanjskim sudom prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i na takvom eventualnom dokazu nije zasnovano rješenje o prekršaju. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4472/20. Apelacioni navodi
8. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), dok apelant u apelaciji AP-4472/20 smatra da je došlo i do povrede zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o zahtjevima apelanata za ponavljanje pravomoćno okončanih postupaka.
11. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „osnovanosti kaznene optužbe“ protiv apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti kaznene optužbe“ protiv apelanata (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP 1206/10 od 15. lipnja 2010. godine i AP 781/11 od 20. travnja 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta u predmetu AP-4472/20 o povredi zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević