Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2806/20 (F. M.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2806/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-2806/20, rješavajući apelaciju Fadila Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Mušića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 036363 20 Gž 2 od 10. juna 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadil Mušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. avgusta 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 036363 20 Gž 2 od 10. juna 2020. godine.
2. Apelant je dopunom apelacije od 18. decembra 2020. godine zatražio od Ustavnog suda hitno postupanje u predmetnoj apelaciji, jer je drugotuženi u predmetnom parničnom postupku (,,HP INVESTING“ d.o.o. Mostar) protiv apelanta pokrenuo izvršni postupak radi prinudnog namirenja troškova iz predmetnog parničnog postupka, a kao predmet izvršenja predložena je prodaja apelantovog stana.
3. Apelant je 8. jula 2011. godine Općinskom sudu u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu, protiv tuženih, radi naknade štete. Općinski sud rješenjem od 29. februara 2016. godine zakazao da će se nastavak ročišta za glavnu raspravu održati 28. aprila 2016. godine. Nadalje proizilazi da je apelant poziv za zakazano ročište zaprimio 3. marta 2016. godine, a njegov punomoćnik 5. marta 2016. godine. Apelant je putem faxa 27. aprila 2016. godine obavijestio Općinski sud da mu je punomoćnik iznenada 26. aprila 2016. godine otkazao punomoć, zatražio je odgodu ročišta, te nije pristupio na ročište koje je bilo zakazano za 28. april 2016. godine.
4. Općinski sud je donio Rješenje broj 56 0 P 036363 11 P od 28. aprila 2016. godine kojim se smatra da je tužba povučena, te je obavezao apelanta da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
5. Protiv navedenog rješenja apelant je 16. maja 2016. godine podnio žalbu.
6. Općinski sud je donio Rješenje broj 56 0 I 030114 14 P od 31. avgusta 2016. godine kojim se apelantova žalba od 16. maja 2016. godine izjavljena protiv rješenja tog suda od 28. aprila 2016. godine smatra prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, a dopuna žalbe od 24. maja 2016. godine dopunom prijedloga za povrat u prijašnje stanje. Prijedlog za povrat u prijašnje stanje je odbio kao neosnovan, te je održao na snazi rješenje od 28. aprila 2016. godine.
7. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu.
8. Odlučujući u drugom stepenu, Kantonalni sud je Rješenjem broj 56 0 P 036363 16 Gž od 6. marta 2019. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje jer je prvostepeni sud o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje odlučio bez održavanja restitucijskog ročišta i bez provođenja dokaza.
9. Općinski sud je u ponovnom postupku, nakon održanog ročišta za raspravljanje prijedloga za povrat u prijašnje stanje, Rješenjem broj 56 OP 036363 11 P od 31. oktobra 2019. godine, Stavom I apelantovu žalbu od 16. maja 2016. godine izjavljenu protiv Rješenja tog suda broj 56 0 036363 11 P od 28. aprila 2016. godine smatrao prijedlogom za povrat u prijašnje stanje zbog apelantovog propuštanja da pristupi na nastavak ročišta za glavnu raspravu, a dopunu žalbe od 24. maja 2016. godine smatrao je dopunom prijedloga za povrat u prijašnje stanje zbog apelantovog propuštanja da pristupi na nastavak ročišta za glavnu raspravu. Stavom II apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje je odbio kao neosnovan. Stavom III održao je na snazi Rješenje tog suda broj 56 0 036363 11 P od 28. aprila 2016. godine, te je Stavom IV obavezao apelanta da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
10. U obrazloženju je navedeno da je sud termin održavanja nastavka ročišta za glavnu raspravu od 28. aprila 2016. godine odredio 29. februara 2016. godine, a pozive za ročište apelant je zaprimio 3. marta 2016. godine, a njegov punomoćnik 5. marta 2016. godine. Navedeno je da su i apelant i njegov punomoćnik o terminu održavanja ročišta bili uredno i blagovremeno obaviješteni. Citiran je član 328. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je da je apelant kao dokaz da je blagovremeno podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje dostavio potvrdu faksa o predaji prijedloga za odgodu zakazanog ročišta, priznanicu od 24. maja 2016. godine, te da se iz CMS-a vidi da je faks kojim se traži odgoda ročišta zaprimljen u sud 27. aprila 2016. godine u 11:50 h. Navedeno je da je kao razlog propuštanja dolaska na zakazano ročište apelant ukazao na iznenadni otkaz punomoći njegovog ranijeg punomoćnika (E. K.) koji mu je otkaz punomoći saopštio telefonskim putem 26. aprila 2016. godine, dva dana prije nastavka ročišta. Navedeno je da u spisu nema otkaza punomoći, nije je priložen telefonski listing razgovora, te da apelant nije predložio da se advokat E. K., sekretar iz njegove kancelarije, niti advokat S. N. saslušaju na okolnosti otkaza punomoći i kontakata sa apelantom radi zastupanja u ovom predmetu. Nadalje je citiran član 310. st. (1), (2) i (4), te član 328. ZPP. Navedeno je da iz dokaza sud nije mogao zaključiti da je došlo do otkaza punomoći na način na koji to apelant ističe, a i da jeste, otkaz punomoći nije razlog za odlaganje zakazanog ročišta, niti se može posmatrati kao opravdan razlog za nepristupanje na ročište ili kao razlog zbog kojeg sud ne bi trebao održati ročište o kojem su i apelant i njegov punomoćnik uredno obaviješteni. Opoziv ili otkaz punomoći, bez obzira kada se dese, nisu razlozi propisani odredbama čl. 111. i 112. ZPP za odlaganje ili odgađanje ročišta. Ukazano je da se u praksi sudova posljedica iznenadnog otkaza punomoći rješava na način da stranka angažuje novog advokata, koji sudu dostavlja punomoć i traži odlaganje ročišta jer se nije upoznao s predmetom ili ima od ranije zakazane predmete, a što je u ovom predmetu izostalo.
11. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu, te je Kantonalni sud Rješenjem broj 56 0 P 036363 20 Gž 2 od 10. juna 2020. apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, te je ukazao da u skladu sa članom 10. stav (2) ZPP sud mora voditi računa da se postupak vodi ekonomično i efikasno, te je dalje citirao član 111. stav (1) ZPP. Ukazao je da otkaz ili opoziv punomoći nije zakonom propisana smetnja za održavanje glavne rasprave. Sve i da se prekid odnosa zastupanja prihvati kao opravdan razlog za odgodu ročišta, o tome je potrebno blagovremeno obavijestiti sud, jer je prema članu 111. stav (2) ZPP-a sud dužan najkasnije osam dana prije održavanja ročišta provjeriti da li su ispunjeni uslovi za njegovo održavanje. Navedeno je da apelant odgodu ročišta nije zatražio iz zakonskih razloga, niti blagovremeno, te da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio da apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbije kao neosnovan. Apelant je protiv rješenja Kantonalnog suda izjavio reviziju.
12. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 036363 20 Rev od 24. novembra 2020. godine apelantova revizija je odbačena.
13. U obrazloženju je navedeno da odluka o odbijanju prijedloga za povrat u prijašnje stanje, prema odredbi člana 398.ZPP ima karakter rješenja, koje se u smislu odredbe člana 254. ZPP ne smatra rješenjem kojim se postupak pravosnažno završava. Odredba člana 237. stav (3) ZPP ne može derogirati odredbu člana 254. stav (1) ZPP koja je prinudne naravi, pa ovaj sud reviziju ne bih mogao dopustiti ni izuzetno, u kom smislu i nije bilo prijedloga u reviziji već je revizija napisana kao redovna.
Apelacioni navodi
14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su u predmetnom postupku pogrešno utvrđene činjenice koje se odnose na iznenadni otkaz punomoći. Apelant ističe da je blagovremeno obavijestio Općinski sud o iznenadnom otkazu punomoći, koji je apelantu saopšten telefonskim putem, te da je blagovremeno, putem faxa zatražio odgodu zakazanog nastavka ročišta za glavnu raspravu. Apelant ističe da se u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalnog suda ponavljaju navodi prvostepenog suda, bez ozbiljne analize i provjere.
15. Dopunom apelacije apelant je zatražio hitno postupanje Ustavnog suda u predmetnoj apelaciji, jer je drugotuženi protiv apelanta pokrenuo prinudno izvršenje u cilju namirenja dosuđenih troškova iz predmetnog parničnog postupka, te je kao predmet izvršenja predložio prodaju apelantovog stana.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose na rješenje Kantonalnog suda od 10. juna 2020. godine, kojim se u konačnici odlučilo isključivo o ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli povrat u prijašnje stanje. S tim u vezi, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, odnosno prijedlogu da se dozvoli za povrat u prijašnje stanje, u principu, nije postupak u kome se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. ne raspravlja se o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivične optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponavljanje postupka (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stavak 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja u predmetnom postupku, ne odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučuje o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka za koji se smatralo da je okončan rješenjem Općinskog suda od 28. aprila 2016. godine, kojim se smatra da je tužba povučena. Dakle, u konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, već se isključivo odlučivalo o njegovom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević