Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3419/19 (H. B.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Kleveta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Legitiman cilj
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Internet
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3419/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3419/19, rješavajući apelaciju Haruna Bošnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Haruna Bošnjaka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 148420 19 Gž od 13. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 OP 148420 17 P od 10. januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Harun Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 28. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 148420 19 Gž od 13. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 OP 148420 17 P od 10. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fuada Kasumovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 18. novembra 2020. godine, Općinski sud 23. novembra 2020. godine, a tuženi 26. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 43 OP 148420 17 P od 10. januara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi: da je tuženi svojim radnjama iznošenja neistinitih tvrdnji 30. marta 2017. godine u 17.00 sati u holu gradske sale Grada Zenica, u toku pauze zasjedanja Gradskog vijeća, povrijedio čast i ugled apelanta (tačka 1. tužbenog zahtjeva); da je tuženi svojim radnjama iznošenja neistinitih tvrdnji u svojoj izjavi datoj dopisniku portala „digital.avaz.ba“, a koja je i objavljena na tom portalu 30. marta 2017. godine u članku „Kasumović: Nema govora o verbalnom napadu“, povrijedio čast i ugled apelanta (tačka 2. tužbenog zahtjeva); da je tuženi svojim radnjama iznošenja neistinitih tvrdnji u svojoj izjavi datoj 10. aprila 2017. godine na Federalnoj televiziji u emisiji „Pošteno“ povrijedio čast i ugled apelanta (tačka 3. tužbenog zahtjeva) te da se naloži tuženom da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplati ukupan iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. juna 2017. godine pa do isplate i da u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti te presude, kao ispriku apelantu zbog klevete, njen uvod i izreku o svom trošku objavi na Federalnoj televiziji u emisiji „Pošteno“, te na portalu Avaz.ba., da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Presudom je obavezan apelant da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi.

6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete zbog klevete navodeći da pravni osnov tužbenog zahtjeva nalazi u odredbi člana 6. Zakona o zaštiti od klevete FBiH ( u daljnjem tekstu: Zakon) te odredbi člana 154. stav 1, čl. 158. i 200. Zakona o obligacionim odnosima FBiH (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da su 30. marta 2017. godine u 17.00 sati u holu gradske sale Općine Zenica, u toku pauze zasjedanja Gradskog vijeća, apelant kao novinar zaposlen u BHRT i novinarka Gordana Ristović-Muslija od tuženog zatražili intervju tako što je apelant pitao tuženog da mu da izjavu i komentar na pisanje portala „Žurnal info” o budućoj poslovnoj zoni Zenica-Jug, a koja bi bila građena na zemljištu, vlasništvo supruge tuženog, na što je tuženi odgovorio: „Boli me k... što oni pišu, i šta vi objavljujete, ja vama više nikad neću dati izjavu, jer ste vi kupljeni od strane kladioničarskog lobija za male pare, i vi i vaše kuće“, te udaljavajući se od njih također je izjavio: ,,Kupili su vas Hercegovci za sitne pare, ja sve znam, i mene i vas prate, znam s kim se viđate, jer ja imam svoje izvore u OSI.“ Navedeno je i da je u tužbi apelant istakao i da je u spornom momentu bio prisutan i svjedok, a inače tehničko lice (kamerman) Zijad Ahmetkadić, a da je nakon tog događaja na mnogim portalima prenesena vijest da je tuženi – gradonačelnik napao novinare, a konkretno se radi o sljedećim portalima: Zenicablog.ba na kojem je 30. marta 2017. godine objavljen članak pod nazivom „Kasumović napao novinare BHT i FTV – optužio ih da rade u korist kladioničara?! Kasumović: nikakav napad na novinare nije bio!”, te portalu Avaz.ba na kojem je 30. marta 2017. godine objavljen članak „Kasumović: Nema govora o verbalnom napadu”. Navedeno je i da je tuženi sve ove apelantove tvrdnje odbacio kao netačne.

7. U vezi s tim Općinski sud je istakao da shodno preciziranom tužbenom zahtjevu taj sud neće cijeniti riječi navedene u tužbi „Boli me k... što oni pišu, i šta vi objavljujete (...)“ jer te riječi, prema mišljenju Općinskog suda, ne predstavljaju „iznošenje neistinitih tvrdnji“ kako se to preciziranim tužbenim zahtjevom traži, te sud neće ni cijeniti navedeno izražavanje pošto ono ne predstavlja iznošenje činjenica, već su po svojoj suštini izrečene psovke.

8. Općinski sud je dalje obrazložio da je tuženi u odnosu na tužbeni zahtjev pod tačkom 2. istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer se on odnosi na izjavu koju je, prema navodima iz tužbe, tuženi dao dopisniku portala „Digital.avaz.ba“, a koja je i objavljena na tom portalu 30. marta 2017. godine u članku „Kasumović: Nema govora o verbalnom napadu“. Prema obrazloženju tog suda, uvidom u navedeni članak utvrđeno je da je 30. marta 2017. godine taj članak objavljen na navedenom portalu, te je u njemu navedeno da je „umjesto odgovora gradonačelnik verbalno napao novinarku FTV-a Gordanu Ristović-Muslija i novinara BHRT-a Haruna Bošnjaka, optuživši ih da oni i njihove medijske kuće rade u korist kladioničarskog lobija i da je izjavio da nikakvog napada na novinare nije bilo osim što im nije htio dati izjavu, da već dugo vremena izjave koje oni uzimaju idu protiv Zenice i zbog toga im nije htio dati intervju. Općinski sud je obrazložio i da tuženi osporava da je dao intervju ovom portalu, odnosno izjavljuje da se ne sjeća, ali da to nije sigurno njegov stil i da nije autorizirao tekst.

9. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je odredbom člana 6. stav 2. Zakona propisano da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač i svako lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, Općinski sud je istakao da na osnovu izvedenih dokaza preciziranih u presudi apelant nije dokazao da je tuženi autor spornog članka, da je tuženi autorizirao intervju, odnosno da je tuženi potvrdio autentičnost intervjua, te da apelant nije dokazao da je novinar, koji je sačinio navedeni članak, upoznao tuženog s konačnim sadržajem članka, niti je apelant dokazao da je takav sadržaj tuženi odobrio, odnosno saglasio se s njim. Stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog za objavljeni članak na portalu Digital.avaz.ba jer su za objavljeni tekst odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač i svako lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. S obzirom na dato obrazloženje, Općinski sud je istakao da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev pod tačkom 2.

10. Općinski sud je dalje istakao da će kod daljnjeg obrazloženja za tužbeni zahtjev pod tač. 1. i 3. dati jedinstveno obrazloženje. U vezi s tim je istaknuto da apelant preciziranim tužbenim zahtjevom u tački 1. traži da sud utvrdi da je tuženi, iznošenjem neistinitih tvrdnji, 30. marta 2017. godine u holu gradske sale Grada Zenica, u toku pauze zasjedanja Gradskog vijeća, povrijedio čast i ugled tužioca. Općinski sud je istakao da su na navedene okolnosti iznošenja neistinitih tvrdnji od strane tuženog provedeni brojni dokazi, uključujući iskaze samog apelanta, tuženog, te svjedoka poimenično navedenih u presudi. Općinski sud je obrazložio da je u pogledu prigovora tuženog o nepodobnosti svjedoka Mensuda Kelešture, a zbog toga što se vodi nekoliko sporova između njega i tuženog kao suprotstavljenih stranaka, uzeo kao vjerodostojan iskaz navedenog svjedoka jer taj iskaz nije u suprotnosti s iskazima apelanta i svjedoka kojim je taj sud poklonio vjeru. Prilikom ocjene dokaza u vezi s iznesenim tvrdnjama tuženog (tuženi je tvrdio da je izjavio: „[...] ne želim vam dati odgovor jer ste pravili nekorektne priloge o kladionicama“, Općinski sud je zaključio da iskazu tuženog i iskazima poimenično navedenih svjedoka koje je predložio tuženi nije poklonio vjeru, osim u dijelu u kojem su govorili da je tuženi odbio dati intervju jer su oni svojim iskazima pogodovali ishodu spora u korist tuženog.

11. Općinski sud je dalje istakao da apelant pod tačkom 3. tužbenog zahtjeva traži da sud utvrdi da je tuženi, iznošenjem neistinitih tvrdnji u svojoj izjavi datoj 10. aprila 2017. godine na Federalnoj televiziji u emisiji „Pošteno” povrijedio čast i ugled apelanta. I na te okolnosti su, kako je obrazložio taj sud, izvedeni brojni dokazi, uključujući i saslušanja apelanta i tuženog, te poimenično navedenih svjedoka. Općinski sud je istakao da je tuženi u svom iskazu izjavio da je u navedenoj emisiji rekao da u ovoj državi ima možda 15 pravih novinara, sve ostalo su naručeni, da mnogi novinari rade samo naručene tekstove, te da mu je prišao novinar – apelant na pauzi Gradskog vijeća i tražio od njega izjavu, na što je on izjavio da ne želi dati intervju zato što je apelant pravio prilog za kladioničare, jer je sjedio s kladioničarima, da su to novinari koji rade naručene tekstove, kriju se iza udruženja novinara, iza medijskih kuća. U vezi s tim Općinski sud je obrazložio da su i apelant i poimenično navedeni svjedoci, a koji su gledali spornu emisiju „Pošteno”, svojim iskazima potvrdili da je tuženi izjavio kao što je naprijed navedeno.

12. Općinski sud je obrazložio da je odredbom člana 1. Zakona propisano da se ovim zakonom uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica prema trećem licu, a odredbom člana 4. tačka d) istog zakona je propisano da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Obrazloženo je i da je odredbom člana 6. stav 1. Zakona propisano da je svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno za klevetu, a odredbom člana 7. istog zakona je propisano da ne postoji odgovornost za klevetu, između ostalog, ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. U konkretnom slučaju naprijed navedene izrečene riječi tuženog, prema mišljenju Općinskog suda, ne predstavljaju iznošenje i prenošenje činjenica koje se mogu dokazivati, već se radi o iznesenom mišljenju tuženog o radu apelanta kao novinara, te o razlozima zbog kojih mu ne želi dati intervju. Tuženi je spornim izražavanjem, kako u holu gradske sale tako i emisiji „Pošteno“ na Federalnoj televiziji, prema mišljenju Općinskog suda, iznosio svoje mišljenje o novinarima općenito, pa i o apelantu. Prema obrazloženju tog suda, izjava tuženog u emisiji „Pošteno” da u državi postoji samo 15 pravih novinara, njegov je stav, njegov vrijednosni sud o novinarskoj profesiji općenito, u sklopu kojeg izlaganja je govorio i o apelantu i njegovom radu, te o razlozima odbijanja davanja intervjua. Također, izjava tuženog data u holu gradske sale, prema obrazloženju tog suda, izražavanje je njegovog stava, vrijednosnog suda o radu novinara, pa i apelanta, jer u tom obraćanju apelantu tuženi govori u množini – da neće nikad dati izjavu njima i njihovim kućama.

13. Općinski sud je obrazložio da je općepoznata činjenica da se tuženi kao gradonačelnik Grada Zenica u svom radu u programskoj orijentaciji opredijelio za uvođenje većih taksi za kladionice, pa su aktivnosti, kao pisanje novinara o temi kladionica u kojim su izneseni protivni stavovi, za tuženog neprihvatljivi, protivni njegovom ubjeđenju i njegovim aktivnostima kao gradonačelnika. U konkretnim situacijama, prema mišljenju tog suda, tuženi nije iznio mišljenje o ličnosti apelanta, već je izneseno mišljenje o novinaru, te je tuženi izražavao samo mišljenje o veoma aktuelnoj temi u društvu, iznoseći mišljenje o novinarskoj profesiji općenito. Tuženi je, prema mišljenju tog suda, imao saznanja od svoje službe informiranja koja ga je obavijestila o prilogu koji je pripremio apelant, kojim je apelant iznosio negativan stav u pogledu aktivnosti za kladionice, a tuženi u svom iskazu navodi da se radilo o tome da je apelant pravio prilog i gdje je po njemu gledaocima BHT dao lažnu sliku jer od četiri intervjuisana čovjeka u gradu dva su bila da se kladionicama ne uvede taksa, a dva i jesu i nisu, što ne odgovara stanju tog grada, da su dvoje bili zaposlenici kladionice u Zenici. Kako je obrazložio taj sud, kada se uzme u obzir sve navedeno, u svom obraćanju apelantu tuženi je iznio svoj vrijednosni sud za koji je imao podlogu u radu tužioca kao novinara. Istaknuto je i da je tuženi izjavio da je odnos apelanta kao novinara prema njemu i njegovoj aktivnosti vezan za odluku o kladionicama, pored navedenog, jasan pošto apelant vodi portal Direktno.ba, te da je i sam apelant u tužbi naveo da je prilog o kladionicama objavio u BHT I u januaru 2017. godine. U vezi s tim Općinski sud je istakao da je mišljenja da je tuženi, koristeći pravo na slobodu izražavanja, iznio svoj stav, te nije na navedeni način, takvim izražavanjem, oklevetao apelanta. Prema obrazloženju Općinskog suda, apelant nije u toku postupka dokazao da nije pisao tekstove u vezi s kladionicama, a tuženi je dokazao da je navedene informacije o apelantovom radu po pitanju pisanja o kladionicama dobio od nadležnih službi za informiranje.

14. Općinski sud je obrazložio da odbijanje tuženog da da intervju novinaru, čije je pisanje protivno njegovim aktivnostima u vezi s kladionicama, predstavlja njegovu slobodu mišljenja, izražavanja, te slobodu izbora kome će dati intervju. Iz izvedenih dokaza, prema mišljenju tog suda, ne može se zaključiti da je tuženi imao namjeru da okleveta tužioca, da ga uvrijedi, da nanese štetu njegovom ugledu, već se radi o iznesenom mišljenju u skladu sa stavom tuženog kao gradonačelnika u vezi s radom kladionica i pisanjem u vezi s tim. Općinski sud je naveo da se iz izvedenih dokaza ne može zaključiti ni da je tuženi ranije bio u nekom sukobu s apelantom, pa da ga je imao namjeru uvrijediti prilikom odbijanja davanja intervjua. Prema mišljenju tog suda, apelant je po profesiji novinar koji mora imati veći stepen tolerancije na reakcije sagovornika, pa i kada mu odbiju dati intervju uz dato mišljenje o njegovom radu, kao što je bio konkretan slučaj. Prema mišljenju tog suda, apelantu kao novinaru treba biti poznato da su različite reakcije sagovornika, a posebno u situaciji kada novinari postavljaju često i provokativna pitanja na koja sagovornici mogu različito reagirati, pa i burno. U vezi s tim Općinski sud je obrazložio da apelantove tvrdnje da je odbijanje tuženog da mu da intervju bilo izrečeno na glasan način ne može biti od utjecaja na ocjenu same suštine izražavanja tuženog, sve kada se uzme i da je tačno da je to izrečeno na glasan način. S obzirom na to da je na osnovu datog obrazloženja taj sud zaključio da sporno izražavanje tuženog, kako je precizirano u tužbenom zahtjevu pod tač. 1. i 3, predstavlja izražavanje mišljenja tuženog, to prema članu 7. Zakona, prema zaključku tog suda, ne postoji odgovornost tuženog za klevetu u konkretnom slučaju. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu.

15. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 148420 19 Gž od 13. juna 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je sve odlučne činjenice, kako one na kojima je apelant zasnovao tužbeni zahtjev, tako i one na kojima je tuženi zasnovao odgovor na tužbu, prvostepeni sud, prema mišljenju tog suda, potpuno i pravilno utvrdio i pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, kako iskaze parničnih stranaka tako i iskaze svjedoka, te materijalne dokaze navedene u osporenoj presudi, pa je na osnovu tako pravilne ocjene izvedenih dokaza utvrdio da tužbeni zahtjev tužioca nije osnovan. Kantonalni sud je naveo da smatra da su, suprotno apelantovim žalbenim navodima, odlučne činjenice u konkretnom slučaju utvrđene na potpun i pravilan način, saglasno dokazima koji su predloženi, a koje je prvostepeni sud ocijenio na savjestan i brižljiv način u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zbog navedenog se, prema mišljenju tog suda, ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da u osporenoj presudi nije izvršena pravilna primjena navedene odredbe, a to što se apelant ne slaže s ocjenom dokaza od strane prvostepenog suda ne znači da je prvostepeni sud povrijedio navedenu zakonsku odredbu. Prema mišljenju tog suda, nema pravnog uporišta ni prigovor da osporena presuda ne sadrži razloge na kojima je zasnovana, odnosno da se obrazloženje osporene presude ne može ispitati zbog nepravilne ocjene izvedenih dokaza. Prema ocjeni tog suda, obrazloženje prvostepene presude sadrži sve elemente predviđene članom 191. stav 4. ZPP, a što korespondira i sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i nije u suprotnosti sa sadržajem iz spisa i izvedenim dokazima.

16. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, neosnovan je i žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostepeni sud tokom postupka proveo sve predložene dokaze, te na osnovu pravilne ocjene provedenih dokaza raspravio i utvrdio sve relevantne činjenice, a činjenično utvrđenje na kojem je zasnovana prvostepena presuda u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je dao iscrpne razloge, koje kao pravilne prihvaća i taj sud, zašto je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog za objavljeni članak na portalu Digital.avaz.ba. Zaključak prvostepenog suda da tuženi nije pasivno legitimiran za objavljeni članak na portalu Digital.avaz.ba, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije arbitraran jer mu je prethodila ocjena svih izvedenih dokaza, a prije svega iskaza poimenično navedenog svjedoka, tuženog datog u svojstvu stranke, te sadržaja navedenog članka od 30. marta 2017. godine, na način propisan odredbom člana 8. ZPP. I prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije dokazao da je tuženi autor spornog članka, da je tuženi autorizirao intervju, dakle da je tuženi potvrdio autentičnost intervjua, nije dokazao da je novinar upoznao tuženog s konačnim sadržajem članka, niti je dokazao da je takav sadržaj tuženi odobrio, odnosno saglasio se s njim. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da su za objavljeni tekst odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač i svako lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja, međutim u konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti da bi tuženi odgovarao za sporni članak.

17. Kantonalni sud je istakao da se apelant neosnovano poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 5582/10 od 29. maja 2014. godine jer se ne radi o identičnom činjeničnom stanju kao u ovom postupku, a kako je naprijed rečeno nisu ostvareni uvjeti iz člana 6. stav 2. Zakona da bi tuženi odgovarao za sporni članak koji je objavljen na portalu Digital.avaz.ba. To što tuženi nije objavio demanti na navedeni članak ni u kojem slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi, ne znači da se saglasio s njim, a u situaciji kada novinar nije upoznao tuženog s konačnim sadržajem članka, a niti je takav sadržaj tuženi odobrio. Navedeno je i da u prvostepenom postupku nije bila sporna činjenica da je apelant novinar zaposlen u BHRT, a da je tuženi gradonačelnik grada Zenica. Nije ni sporno da je 30. marta 2017. godine održana sjednica Gradskog vijeća Grada Zenica, kada su novinari Gordana Ristović-Muslija i apelant od tuženog, prilikom izlaska iz sale Gradskog vijeća, zatražili intervju, kao i da je tuženi 10. aprila 2017. godine gostovao na Federalnoj televiziji u emisiji ,,Pošteno“. Prema mišljenju tog suda, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što prvostepeni sud smatra da u konkretnom slučaju izrečene riječi tuženog ne predstavljaju iznošenje i prenošenje činjenica koje se mogu dokazivati, već se radi o iznesenom mišljenju tuženog o radu apelanta kao novinara, te o razlozima zbog kojih mu ne želi dati intervju. U vezi s tim istaknuto je da taj sud podsjeća da su Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s pitanjem činjenica i vrijednosne ocjene ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud i Evropski sud, prema obrazloženju Kantonalnog suda, dosljedno naglašavaju potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Ustavni sud i Evropski sud ukazuju, kako je obrazloženo, da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju mišljenja, a nikako o iznošenju informacija (činjenica) o tome, kako je to i ispravno zaključio prvostepeni sud, odnosno da je prvostepeni sud dao jasne činjenične i pravne razloge za svoj zaključak da se u ovom slučaju radi o iznošenju vrijednosne ocjene (mišljenja). Sve te razloge koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju presude, kako je istakao Kantonalni sud, kao pravilne prihvaća i taj sud, pa nema potrebe da se ponavljaju i u ovoj presudi.

18. Prema mišljenu tog suda, da bi došao do ovakvog zaključka prvostepeni sud je cijenio sve okolnosti u datom slučaja kako je to utvrđeno u praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, a pod tim okolnostima se, prije svega, podrazumijeva da li je izražavanje upućeno određenom ili neodređenom krugu lica, okolnosti koje se tiču statusa apelanta i tuženog, cilj i kontekst neke informacije, postojanja potrebe da se javnost informira o nekoj važnoj temi u širem kontekstu, doprinosa debati od općeg društvenog interesa. Kantonalni sud je obrazložio da se kontekst u kojem su izjave date odnose na činjenicu da je u to vrijeme na područja Grada Zenica, pa i BiH, vođena šira javna rasprava oko uvođenja većih taksi za kladionice, a općepoznata je činjenica da se tuženi kao gradonačelnik Grada Zenica u svom radu u programskoj orijentaciji opredijelio za uvođenje većih taksi za kladionice. Pored navedenog, kako je obrazloženo, određeni broj vijećnika u Gradskom vijeću Grada Zenica zatražio je od Gradskog pravobranilaštva Zenica da preduzme radnje na sprečavanju nastanka štetnih posljedica po imovinu i imovinske interese Grada Zenica povodom donošenja Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnim taksama. Prema mišljenju Kantonalnog suda, sve ove okolnosti u kojima su sporne izjave date nikako ne mogu biti zanemarene jer se radilo o pitanjima od javnog interesa, a i u situaciji kada se zna da apelant vodi portal Direktno.ba, da je sam u tužbi naveo da je prilog o kladionicama objavio u BHT1 u januaru 2017. godine. Konkretna izjava tuženog se, prema mišljenju tog suda, u suštini, odnosi na neodređeni krug lica (novinare), a ne na apelanta lično, bez obzira na to što je njemu saopćena, a, osim toga, vrijednosni sud u konkretnom slučaju nije zasnovan na glasinama ili pričama koje kruže u javnosti, nego na informacijama o radu tužioca po pitanju pisanja o kladionicama, a koje je dobio od nadležnih službi za informiranje Grada Zenica. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je nesporno da redovni sudovi nisu izvršili pravilnu ocjenu provedenih dokaza te da u presudama samo taksativno navode dokaze bez ikakvog obrazloženja u vezi s njihovim prihvatanjem ili ne. Smatra da je nesporno dokazao da je tuženi izjavio sve navedeno, a što su potvrdili i poimenično navedeni svjedoci, te da navedene izjave, koje su ponovljene i u emisiji „Pošteno“ i portalu „digitalavaz.ba“, nesporno predstavljaju klevetu. Apelant navodi da je tuženi imao pravo da odbije da mu da intervju, ali da pri tome nije imao pravo da ga okleveta tvrdeći da ga plaća hercegovačka kladioničarska mafija, a da ne priloži niti jedan dokaz za svoje tvrdnje. Apelant smatra da su redovni sudovi pogriješili kada su navedena izražavanja tuženog okarakterizirali kao njegov vrijednosni sud jer se radi o činjenicama koje je je tuženi bio dužan i mogao dokazati. Također smatra da se u konkretnom slučaju, u vezi s pasivnom legitimacijom tuženog u odnosu na izražavanje preneseno na internatskom portalu, može primijeniti stav Ustavnog suda iskazan u njegovoj Odluci broj AP 5582/10. Apelant navodi i da mu je prekršeno pravo na imovinu jer je nesporno da je zbog takvog izražavanja tuženog mogao i može očekivati novčanu naknadu za nematerijalnu štetu. Apelant smatra da nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek jer pravni lijekovi moraju biti djelotvorni na način da se njihovim korištenjem isprave učinjene pogreške u toku postupka, a da je u njegovom slučaju redovni sud samo formalno rješavao njegovu žalbu ne odlučujući efektivno i djelotvorno o njoj.

b)Odgovori na apelaciju

20. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da apelant u apelaciji, osim paušalnog pozivanja na odluke Evropskog suda i Ustavnog suda, ne nudi obrazloženje u čemu se sastoji nesaglasnost odluke Kantonalnog suda u odnosu na praksu navedenih sudova.

21. Općinski sud je naveo sadržaj svoje presude, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

22. Tuženi je u naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da on nikada nije izjavio da je apelant korumpiran, već je neodređeno izjavio da je većina novinara korumpirana. Navodi i da je sam apelant u toku postupka pred redovnim sudovima istakao da mu do sada nije nastupila nikakva šteta zbog navodnih izjava tuženog.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 53. st. 3. i 4.

(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

25. U Zakonu o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 148420 19 Gž od 13. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud prvenstveno ima u vidu da je presudom Općinskog suda, koje je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže na naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda.

32. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

34. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom

8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da je, u suštini, tražio da se radi zaštite njegovog ugleda i časti ograniči pravo tuženog na slobodu izražavanja koje je garantirano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled i čast, koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, i pravu tuženog na slobodu izražavanja, koje je zaštićeno članom

10. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno njegovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, predmetni postupak se odnosio na kršenje apelantovog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje navodnim izjavama tuženog datim u pauzi zasjedanja Općinskog vijeća Zenica i u emisiji „Pošteno“, te u članku objavljenom na internetskom portalu, iz kojih navodno proizlazi da je tuženi narušio ugled i čast apelanta govoreći da ga plaća kladioničarska mafija i da piše naručene tekstove. Ustavni sud smatra da navedena izražavanja ulaze u sferu apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.

38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li osporene presude redovnih sudova predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu naknadi nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti.

39. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su relevantne odredbe Zakona bile dostupne jer su objavljene u Službenim novinama FBiH i predvidive, odnosno da su formulirane s dovoljno preciznosti (vidi Evropski sud Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, stav 28). Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant, a kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, nije provedenim dokazima, shodno odredbama čl. 8. i 123. ZPP, dokazao tvrdnje, odnosno davanje saglasnosti tuženog na članak objavljen na internetskom portalu, a koje, kao ni ostale apelantove tužbene tvrdnje, nisu potvrdili ni poimenično navedeni svjedoci niti materijalni dokazi. Pored navedenog, redovni sudovi su obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija, pozvali se na standarde Evropske konvencije, te su zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica, odnosno da se ne radi o kleveti, već o iznošenju vrijednosnog suda, odnosno mišljenja tuženog ne samo o apelantu kao novinaru već o novinarima općenito. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da su na osnovu navedenog redovni sudovi ocijenili da u smislu čl. 6. i 7. Zakona i člana 8. ZPP nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog u smislu odredbi člana 200. ZOO, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

40. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi zaključili da apelant u toku postupka nije dokazao niti učinio vjerovatnim da je tuženi iznio sporna izražavanja, niti da se ta, eventualna, izražavanja odnose na apelanta. Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima nije ni bilo potrebe da redovni sudovi analiziraju sporna, navodna izražavanja s aspekta da li se radi o činjenicama ili o vrijednosnim sudovima. Međutim, kako su redovni sudovi izvršili analizu u tom smislu, Ustavni sud će, ipak, navedenu analizu preispitati s aspekta standarda Evropske konvencije. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, pri čemu se bitna razlika povlači između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova. Stoga redovni sudovi imaju obavezu da na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom u okolnostima svakog konkretnog slučaja naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer, u suprotnom, može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

41. Dovodeći navedene standarde u kontekst s konkretnim predmetom i imajući vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi sporna izražavanja sagledali iz više uglova upravo kako to propisuju relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te član 8. Evropske konvencije i da su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o subjektivnoj procjeni i mišljenju tuženog o radu novinara uopće, kao i o izražavanju mišljenja o apelantovom radu kao novinaru. U vezi s tim Ustavni sud smatra da izneseno, odnosno (navodno) preneseno izražavanje ima karakter vrijednosnih sudova, kako su to i zaključili redovni sudovi. Stoga, u takvim okolnostima Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene Zakona o zaštiti od klevete.

42. Ustavni sud ukazuje i da se u konkretnom slučaju radi o situaciji u kojoj apelant kao profesionalni novinar, također kao i tuženi koji je političar, spada u javne ličnosti i da, s obzirom na svoju profesiju, mora imati veći prag tolerancije u odnosu na obične građane. Takav prag tolerancije je prisutan i u vezi s načinom komuniciranja kakvo je bilo i u konkretnom slučaju, a koje se, u suštini, kako su to i obrazložili redovni sudovi, odnosilo na iznošenje vrijednosnog suda, odnosno ličnog mišljenja tuženog o radu apelanta i novinara općenito i kakvo bi moglo imati utjecaja samo u odnosu na subjektivni osjećaj apelanta. Ustavni sud u vezi s navedenim stavom podsjeća i na predmet Evropskog suda Karman protiv Rusije (vidi odluku Evropskog suda u predmetu Karman protiv Rusije, aplikacija broj 29372/02, presuda od 14. decembra 2006. godine) u kojem je tužilac u postupku klevete bio glavni urednik novina koji je organizirao javni skup na kojem je govorio o svojim idejama i na taj način za njih „zagovarao podršku javnosti” i u vezi kojeg je Evropski sud zauzeo stav da „budući da je tužilac bio aktivan na ovaj način u javnom domenu, trebalo je da ima i veći stepen tolerancije prema kritici” (paragraf 35. presude). Kako je i u konkretnom slučaju apelant učesnik u javnom životu tako što se kao novinar bavi pitanjima od javnog interesa, to se navedeni stav može primijeniti i na apelanta. S obzirom na navedeno, nesporno je da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo bilo zakonito.

43. Ustavni sud, također, smatra da u okolnostima predmetnog slučaja nije sporno da je miješanje u konkretnom slučaju imalo legitiman cilj, odnosno da je težilo jednom od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije, tj. miješanje je imalo za cilj „zaštititi prava i slobode drugih“, u konkretnom slučaju tuženog, te da je u okolnostima konkretnog slučaja, odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva, zadovoljeno načelo proporcionalnosti. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

45. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedovoljnog obrazloženja osporenih presuda, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

50. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

51. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i razumno obrazložili osporene odluke kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelant u apelaciji. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, te cijeneći svaki provedeni dokaz ponaosob i sve dokaze u međusobnoj vezi izveli jasan zaključak da u konkretnom slučaju nema odgovornosti tuženog za klevetu, zbog čega je i odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Naime, činjenica da je apelant u konkretnom slučaju nezadovoljan ishodom predmetnog postupka ne može voditi ka zaključku da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

52. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud, u vezi sa u prethodnim tačkama ove odluke parafraziranom, navodnom izjavom tuženog koja se odnosi na psovke, zaključio (a takav zaključak je prihvatio i Kantonalni sud) da se njom neće baviti s obzirom na to da se ne odnosi na iznošenje činjenica niti vrijednosnog suda, u kojem pravcu je postavljen apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 53. st. 3. i 4. ZPP propisano da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva i da će sud postupiti po tužbi i kada tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Dakle, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, sud je imao mogućnost preispitati i navedeno izražavanje u kontekstu odredbi člana 200. ZOO. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje npr. u Odluci broj AP 1659/06 od 18. oktobra 2007. godine (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

53. Navedenom odlukom Ustavni sud je usvojio apelaciju apelanata u tom predmetu jer redovni sudovi nisu postupili shodno odredbama član 53. st. 3. i 4. ZPP. U odluci je navedeno: „Prilikom odlučivanja da li se u konkretnom slučaju radilo o kleveti ili uvredi Vrhovni sud nije ocijenio svaki od upotrijebljenih izraza, dajući pri tome jasne i precizne razloge zbog čega smatra da upotrijebljeni izraz predstavlja uvredu, a ne klevetu. Posebno, Ustavni sud skreće pažnju na izraze kao što su 'dezerteri, zlostavljači i napadači'. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud u svojoj odluci nije naveo razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, a na osnovu kojih bi se mogao izvući jasan i nedvosmislen zaključak o tome da je u konkretnom slučaju u pitanju uvreda, a ne kleveta. (...) Dalje, Ustavni sud konstatira da, ukoliko se čak i prihvati da se u konkretnom slučaju radi o uvredi, postavlja se pitanje zašto Vrhovni sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu apelanata, posebno imajući u vidu da su apelanti svojim tužbenim zahtjevom izričito tražili naknadu štete zbog klevete i uvrede. Ustavni sud konstatira da su apelanti kao pravni osnov svoje tužbe naveli čl. 6. i 10. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, uzimajući u obzir član 53. stav 3. ZPP, proizlazi da sud prilikom odlučivanja o tužbi nije vezan za pravni osnov tužbe, te da je stavom 4. navedenog člana propisano da će sud postupiti po tužbi i kada tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Stoga, proizlazi da Vrhovni sud nije primijenio odredbu člana 53. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku, već je odbio tužbeni zahtjev apelanata iako je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o uvredi.“

54. Međutim, Ustavni sud smatra da su, za razliku od predmeta broj AP 1659/06 u kojem je izostalo adekvatno obrazloženje zaključaka i utvrđenja, odnosno razloga za donošenje odluka, redovni sudovi u konkretnom slučaju za svoje zaključke dali jasna i argumentirana obrazloženja, a u situaciji kada apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazao da je tuženi izrekao i navedeno prilikom odbijanja davanja intervjua apelantu (kao uostalom, u suštini, ni preostali dio izražavanja, kako to proizlazi iz činjenica predmeta) to se na konkretan slučaj ne može primijeniti navedeni stav iz Odluke broj AP 1659/06.

55. Osim toga, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 5582/10 od 29. maja 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u vezi s pasivnom legitimacijom tuženog u odnosu na navodnu izjavu datu internetskim portalima budući da se u tom predmetu ne radi o istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji. Naime, u toj odluci kojom je usvojena apelantova apelacija u tom predmetu i utvrđeno kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nesporno je dokazano i utvrđeno da je tuženi u tom predmetu dao izjavu koja je prenesena u sredstvima javnog informiranja. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, istakao: „Ustavni sud primjećuje da je stav Vrhovnog suda u konkretnom slučaju da tuženi ne odgovara za svoju izjavu jer je izjava objavljena u sredstvima javnog informiranja, bez obzira na to što je tuženi nesporno iznio određeni sadržaj i ne spori da je sadržaj izjave, kao takav, objavljen u novinama. Ustavni sud smatra da bi se na ovakav način potpuno isključila smisao samog zakona da za iznošenje ili pronošenje neistinitih informacija odgovara svako lice (iz stava 1. člana 6). (…) Ustavni sud primjećuje da kada se st. 1. i 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete tumače i primjenjuju u svojoj međusobnoj povezanosti proizlazi da lice koje da izjavu novinama iznosi ili pronosi određeni klevetnički sadržaj, a novinar (odnosno novine) izjavu kao takvu može da objavi, ali može i dalje da iznosi klevetnički sadržaj. Ovo 'dalje' iznošenje od strane autora i ostalih nabrojanih lica iz člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete ogledalo bi se u njihovom odnosu prema 'osnovnom' izražavanju, odnosno izjavi lica, kako ga tretiraju u novinama, koliko ga obrađuju i dorađuju, kakvi su naslovi i podnaslovi koji prate 'osnovno izražavanje', a koji su 'djelo' novinara (a ne sadržaj konkretne izjave), kao i druge elemente koji su inače od važnosti kada je u pitanju odgovornost novinara i ostalih lica za iznošenje određenog klevetničkog sadržaja. U vezi s tim, u skladu s odredbama ZPP, svako lice iz stava 1. i lica iz stava 2. člana 6. Zakona o zaštiti od klevete za izjavu koja se izjavi/objavi u sredstvima javnog informiranja bi mogli biti tretirani kao suparničari. (…) U kontekstu svega navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, pozivajući se na član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, odbio apelantov tužbeni zahtjev za izjavu koju je nesporno dao, a koja je objavljena u sredstvima javnog informiranja, nalazeći da tuženi nije pasivno legitimiran, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“

56. Međutim, navedeni stav se, suprotno apelantovom shvaćanju, ne može primijeniti na konkretan slučaj. Ovo stoga jer je u navedenom predmetu broj AP 5582/10 dokazano da je tuženi iznio sporna izražavanja, dok u konkretnom slučaju, kako je to već rečeno, apelant nije dokazao sporna izražavanja tuženog data preciziranim internetskim portalima, a što je suštinska razlika između ova dva predmeta. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

57. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Ostali navodi

58. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Ustavni sud, također, zapaža i da iz stanja spisa proizlazi da je apelant koristio pravne lijekove koje je imao na raspolaganju, te da činjenica da navedeni pravni lijek nije rezultirao odlukom u apelantovu korist, suprotno apelantovom mišljenju, ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Ovo stoga jer pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva garanciju da će korišteni pravni lijekovi dovesti do povoljnog rezultata po lice koje ga koristi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

59. Nema kršenja prava na ugled iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da navodno izražavanje tuženog ne predstavlja klevetu već vrijednosni sud, odnosno mišljenje tuženog o radu apelanta kao novinara i novinara općenito i kada apelant nije dokazao da je tuženi dao sporne iskaze internetskom portalu, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog klevete, pri čemu je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno.

60. Nema kršenja prava na pravično suđenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i kada su cijenili svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno, te na osnovu njih zaključili da je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog klevete neosnovan.

61. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Također, nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom u korist apelanta ne vodi ka kršenju prava na djelotvoran pravni lijek jer ovo pravo ne garantira donošenje odluke u korist lica koje je koristilo pravni lijek.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3419/19 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio