Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4743/20 (Rulmo d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4743/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4743/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Rulmo d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rulmo d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 071597 20 Pž od 15. oktobra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rulmo d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 071597 20 Pž od 15. oktobra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rulmo d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Semir Kajtaz advokat iz Mostara, podnio je 29. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 071597 20 Pž od 15. oktobra 2020. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ip 071597 od 23. decembra 2010. godine, u izvršnom postupku tražioca izvršenja (Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo, podružnica Mostar) protiv apelanta kao izvršenika, određeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave, sporazuma zaključenog 23. marta 2007. godine između tražioca izvršenja i apelanta pred Općinskim sudom. Predmetnim rješenjem obavezan je apelant da tražiocu izvršenja namiri potraživanje u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove izvršenja određene od strane suda u roku od osam dana od dana prijema predmetnog rješenja, te, ukoliko apelant ne postupi shodno predmetnom rješenju određeno je izvršenje na založenim nekretninama apelanta pobliže označenim predmetnim rješenjem.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 Ip 071597 19 Ip 2 od 22. maja 2020. godine izmijenjeno je rješenje o izvršenju Općinskog suda od 23. decembra 2010. godine u pogledu označavanja tražioca izvršenja, novi naziv „HETA“ d.o.o. Sarajevo, tako da se, umjesto prvobitno označenog tražioca izvršenja, kao tražilac izvršenja označava „BORA“ d.o.o. Banjaluka.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 22. maja 2020. godine, Kantonalni sud je osporenim Rješenjem broj 58 0 Ip 071597 20 Pž od 15. oktobra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano prigovara nedostatku aktivne legitimacije na strani društva „HETA“ d.o.o. Sarajevo jer iz istorijskog izvoda iz sudskog registra Općinskog suda u Sarajevu od 18. maja 2020. godine proizlazi da je rješenjem tog suda od 14. septembra 2011. godine, za subjekt upisa „pod brojem MBS-a 65-010380-11“, kod subjekta upisa pod nazivom Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo upisana promjena adrese osnivača društva, promjena naziva društva, promjena adrese sjedišta društva, dopuna djelatnosti društva u unutrašnjem prometu, brisanje djelatnosti društva - finansijski zakup (leasing) iz unutrašnje i vanjske trgovine, pa je novi naziv subjekta upisa „HETA“ društvo sa ograničenom odgovornošću Sarajevo, sa novim sjedištem u Sarajevu sa potpunim naznačenjem osnivača istog. Kantonalni sud je naveo da je, dakle, pobijanim prvostepenim rješenjem u prednjem smislu dato pravilno obrazloženje da „HETA“ d.o.o. Sarajevo nije nikakav pravni sljednik prvooznačenog tražioca izvršenja Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo u smislu da se radi o novom društvu, nego je to samo novi naziv tog istog društva, pa su stoga neosnovani navodi apelanta da je „HETA“ d.o.o. Sarajevo u svojoj registraciji brisala djelatnost lizinga, promijenila ime, ali nastavila sve poslove Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo po istim ugovorima i sa svim svojim klijentima, čime obavlja nezakonito poslovanje kojim se stiču obilježja krivičnog djela. Kantonalni sud je ukazao da navedeno i iz razloga što to društvo, nakon rješenja Agencije za bankarstvo Federacije BiH od 23. juna 2011. godine, više ne obavlja poslove lizinga, ali ima sva svoja prava i obaveze po pitanju ranije zaključenih ugovora u tom smislu, pa i po osnovu predmetnog ugovora prema apelantu, zbog čega nije osnovan prigovor apelanta o nedostatku aktivne legitimacije na strani „HETA“ d.o.o. Sarajevo. Kantonalni sud je takođe naveo da navodi žalbe da je prigovor aktivne legitimacije istaknut u predmetnom izvršnom postupku materijalno-pravni prigovor, pa se o istom treba odlučiti u parničnom postupku, nisu osnovani, jer je u konkretnom slučaju o tom prigovoru trebao odlučiti izvršni sud u toku izvršnog postupka, shodno odredbama člana 30. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je naveo da, dakle, aktivna legitimacija društva „HETA“ d.o.o. Sarajevo proizlazi iz javne isprave, „rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 18. novembra 2014. godine“, a novooznačenog tražioca izvršenja („BORA“ d.o.o. Banjaluka) takođe iz javne isprave, notarski obrađenog ugovora o ustupanju potraživanja s prenosom založnog prava od 12. juna 2019. godine.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je u svojoj registraciji „HETA“ d.o.o. Sarajevo „samo pobrisala djelatnost lizinga“, promijenila ime, ali nastavila sve poslove Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo po istim ugovorima i sa svim svojim klijentima, čime obavlja nezakonito poslovanje kojim se stiču obilježja krivičnog djela.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, sporazuma koji je zaključen pred Općinskim sudom 23. marta 2007. godine između tražioca izvršenja i apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević