Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2522/19 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Kamata
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2522/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-2522/19, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 V 099777 18 Gž 2 od 13. novembra 2018.
godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 V 099777 16 V od 18. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 12. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 V 099777 19 Rev od 9. maja 2019. godine i 96 0 V 099777 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 099777 16 V od 18. septembra 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-242/19 od 27. februara 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 V 099777 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-242/19 od 27. februara 2019. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) jer postupak po reviziji protiv tog rješenja nije bio okončan pred Apelacionim sudom. Nakon donošenja Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 V 099777 19 Rev od 9. maja 2019. godine apelant je podnio predmetnu apelaciju. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Apelacionog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Apelacionog suda od 13. novembra 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 099777 16 V od 6. septembra 2017. godine, tačkom I izreke, određena je naknada u novcu za potpuno eksproprisane nekretnine protivnicima predlagača Đoki Đurić u određenom iznosu, Đoji Nikolić u određenom iznosu, Milanu Nikolić u određenom iznosu i Mirku Gatarević i Gospavi Gatarević u određenom iznosu (u daljnjem tekstu: protivnici predlagača) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. septembra 2017. godine pa do konačne isplate. Tačkom II izreke je određena naknada u novcu za nepotpuno eksproprisane nekretnine – ustanovljenje prava služnosti na neodređeno vrijeme na nekretninama protivnika predlagača Marjani Glišić u određenom iznosu i Radmili Božić (u daljnjem tekstu: protivnici predlagača) u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. septembra 2017. godine pa do konačne isplate. Tačkom III izreke rješenja obavezan je apelant da protivnicima predlagača iznose pobliže navedene u st. I i II izreke tog rješenja isplati u roku od 30 dana po pravosnažnosti rješenja, dok je tačkom IV izreke obavezan apelant da protivnicima predlagača naknadi troškove vanparničnog postupka (sve pobliže navedeno u izreci prvostepenog rješenja).
4. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio, između ostalog, da je djelimičnim rješenjima Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove od 12, 18, 19. i 20. aprila i 24. maja 2016. godine, potpuno eksproprisano zemljište, pobliže označeno u obrazloženju rješenja, vlasnika Đoke Đurića, Đoje Nikolića, Milana Nikolića i suvlasnika Gospave Gatarević i Mirka Gatarevića, dok je nepotpuno eksproprisano zemljište, pobliže označeno u obrazloženju rješenja, u vlasništvu Marjane Glišić i Radmile Božić. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da protivnici predlagača nisu prihvatili naknadu za eksproprisano zemljište koju im je ponudio apelant kao korisnik eksproprijacije i tražili su da Osnovni sud odredi tu naknadu u vanparničnom postupku. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio cijenu eksproprisanog zemljišta, kojem nalazu nisu prigovarale stranke.
5. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja Osnovni sud je primjenom odredba člana 142. Zakona o vanparničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZVP), člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) i čl. 33. stav 1. i 42. Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH (u daljnjem tekstu: ZE) zaključio da navedeni iznos [utvrđen od strane vještaka], predstavlja tržišnu vrijednost potpuno i nepotpuno eksproprisanog zemljišta. Kako se radi o dospjeloj, a neisplaćenoj, novčanoj obavezi apelanta kao predlagača prema protivniku predlagača, Osnovni sud je, na osnovu člana 148. stav 1. ZVP-a, pored iznosa novčane naknade za eksproprisanu nekretninu, protivnicima predlagača dosudio i zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos novčane naknade, počev od 6. septembra 2017.godine, pa do konačne isplate.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 099777 16 V od 18. septembra 2018. godine ispravljena je očigledna pogreška u pisanju, na način da je obavezan apelant da protivnicima predlagača Đoki Đuriću, Đoji Nikoliću, Milanu Nikoliću i Marjani Glišić, isplati zakonske zatezne kamate na iznose naknade koja im je određena za eksproprisane nekretnine, počev od 6. septembra 2017. godine pa do konačne isplate. Prilikom odlučenja, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 304. stav 2. ZPP-a, naglasivši da je, razmatrajući žalbu protivnika predlagača Đoke Đurića, Đoje Nikolića i Milana Nikolića, u kojoj su isticali da im apelant kao korisnik eksproprijacije ne želi isplati zakonsku zateznu kamatu, utvrdio da je odlučio i o zakonskoj zateznoj kamati, ali nije naveo pojedinačno za svakog od protivnika predlagača, već je naveo zbirno za sve protivnike predlagača na kraju tačke I i II izreke rješenja, što je navedeno i u obrazloženju rješenja od 6. septembra 2017. godine.
7. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 099777 18 Gž 2 od 13. novembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje od 18. septembra 2018. godine.
8. Nakon što je opisao hronologiju predmetnog postupka, Apelacioni sud je naveo da je apelant kao predlagač u žalbi naveo da su prilikom donošenja prvostepenog rješenja [od 18. septembra 2018. godine] povrijeđene odredbe čl. 301. i 304. ZVP, jer u rješenju od 6. septembra 2017. godine prvostepeni sud nije odlučio o zakonskoj zateznoj kamati na novčane iznose koje je odredio kao naknadu protivnicima predlagača za njihove eksproprisane nekretnine, odnosno propustio je da odluči o svim zahtjevima koji su stavljeni u postupku zbog čega je prvostepeni sud mogao donijeti dopunsko rješenje, a ne rješenje o ispravci.
9. Apelacioni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepenog rješenja utvrdio da su prigovori neosnovani, te da apelant navodima žalbe nije doveo u pitanje pravilnost prvostepenog rješenja. Naime, Apelacioni sud je naveo da u rješenju Osnovnog suda 6. septembra 2017. godine stoji, na kraju tačke I i II izreke rješenja, (u tačkama I i II navedeni su novčani iznosi koje apelant kao predlagač treba da isplati protivnicima predlagača kao naknadu za njihove potpuno i nepotpuno eksproprisane nekretnine) „sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. septembra 2017. godine pa do konačne isplate“. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud „odlučio o svim zahtjevima postavljenim u postupku“, pa nije bilo mjesta donošenju, od prvostepenog suda, dopunskog rješenja (kako to apelant ukazuje u žalbi) nego je prvostepeni sud jedino i mogao (kod toga da apelant nije isplatio protivnicima predlagača i zakonsku zateznu kamatu na iznose naknade određene rješenjem suda od 6. septembra 2017. godine, koju činjenicu apelant nije ni doveo u pitanje navodima žalbe) pobijanim rješenjem odrediti plaćanje zakonske zatezne kamate na iznos naknade određen za svakog protivnika predlagača počev od 6. septembra 2017. godine do konačne isplate. U tom smislu, Apelacioni sud je pojasnio da se nenavođenje u rješenju od 6. septembra 2017. godine obaveze plaćanja zakonske zatezne kamate svakom protivniku predlagača može smatrati očiglednom greškom u pisanju rješenja. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da rješenjem o ispravci (od 18. septembra 2018. godine) prvostepeni sud nije izmijenio sadržaj izreke rješenja donesenog od prvostepenog suda 6. septembra 2017. godine.
10. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu koji je Rješenjem broj 96 0 V 099777 19 Rev od 9. maja 2019. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu.
11. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je istaknuo da je revizija protiv rješenja donesenog u drugom stepenu dopuštena samo kada se parnični postupak završi nekim od procesnih rješenja u smislu člana 362. ZPP-a. To su rješenja kojima se prema odredbama ZPP-a tužba odbacuje zbog apsolutne nenadležnosti (član 16. stav 2.), zbog neurednosti tužbe kada nedostatak nije uklonjen (član 74. stav 2.), zbog nedostataka u pogledu stranačke sposobnosti i zastupanja kad nedostatak nije uklonjen (član 44. stav 4.), kao i u slučaju drugih procesnih smetnji koji sprečavaju vođenje postupka, a to su rješenja kojim nastupa fikcija povlačenja tužbe (član 74. stav 3.) i rješenja drugostepenog suda kojim se odbacuje neblagovremena, nepotpuna ili nedozvoljena žalba (čl. 334. i 344.), te kojima se ukida prvostepena presuda i tužba odbacuje (član 333. stav 4.). Prema tome, revizija protiv rješenja donesenom u drugom stepenu je dopuštena samo kada se parnični postupak završi nekim od navedenih procesnih rješenja. Međutim, u navedena rješenja, prema ocjeni Apelacionog suda, ne spada rješenje kojim se potvrđuje rješenje prvostepenog suda kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja o ispravci rješenja, budući da njime nije postupak pravosnažno okončan u smislu odredbe člana 362. stav 1. ZPP-a. Dakle, rješenjem drugostepenog suda kojim je potvrđeno rješenje prvostepenog suda o ispravci rješenja kojim je protivnicima predlagača određena naknada za izuzete nekretnine, postupak se pravosnažno ne završava (postupak je pravosnažno završen rješenjem od 6. septembra 2017. godine koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 09977718 Gž od 19. februara 2018. godine). Kako se u konkretnom slučaju revizijom pobija rješenje drugostepenog suda koje se ne odnosi ni na jedno u obrazloženju ovog rješenja navedenih drugostepenih procesnih rješenja kojima se postupak pravosnažno završava i kakvo ima u vidu odredba člana 362. stav 1. ZPP-a protiv kojih je strankama jedino data ovlast da izjave reviziju, Apelacioni sud je zaključio da revizija nije dopuštena, radi čega je u smislu odredbe člana 356. ZPP-a reviziju odbacio kao nedopuštenu.
Apelacioni navodi
12. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
13. Apelant smatra da su Osnovni sud i Apelacioni sud donijeli pobijana rješenja proizvoljno primjenjujući norme procesnog zakona, i to odredbe čl. 301 i 304 ZPP-a, što je za posljedicu imalo povredu načela pravičnog postupka. Ističe da je u rješenju Osnovnog suda od 6. septembra 2017. godine (rješenje kojeg taj isti sud ispravlja), taj sud propustio da odluči o zakonskoj zateznoj kamati na određene novčane iznose (osim protivnicima predlagača Gatarević Mirku i Gatarević Gospavi). Radi toga, a kako nije odlučio o svim zahtjevima, Osnovni sud je morao donijeti dopunsko rješenje kako bi odlučio i o sporednom potraživanju - zakonskoj zateznoj kamati, u skladu sa članom 301. ZPP-a.
Relevantne odredbe
14. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH», br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
f) Dopunska presuda Član 301. stav 1.
(1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od dana prijema presude predložiti sudu da se presuda dopuni.
g) Ispravljanje presude Član 304. st. 1. i 2.
(1) Pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude s izvornikom ispravit će sud u svako doba.
(2) Ispravljanje će se izvršiti posebnim rješenjem i unijeti na kraju izvornika, a strankama će se dostaviti prepis rješenja.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
17. Ustavni sud, prije svega, ističe da je u predmetnom postupku osporenim rješenjima Apelacionog suda od 13. novembra 2018. godine i Osnovnog suda od 18. septembra 2018. godine, usvojen prijedlog protivnika predlagača za ispravku rješenja Osnovnog suda od 6. septembra 2017. godine i ispravljena pogreška u pisanju, te navedeno pojedinačno da svakom protivniku predlagača pripada zakonska zatezna kamata od 6. septembra 2017. godine pa do konačne isplate. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stanovište da, uopćeno govoreći, postupci u kojima se odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ispravku presude (rješenja), izvan djelokruga zaštite člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, budući da apelant u konkretnom slučaju ukazuje da su Osnovni sud i Apelacioni sud povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, jer je osporenim rješenjima obavezan da svim protivnicima predlagača isplati i zakonsku zateznu kamatu, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju radi o sporu ekonomske prirode i u djelokrugu je člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji je primjenjiv u konkretnom predmetu.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni normi procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Apelacioni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Osnovnog suda, koje je kao pravilno potvrdio i Apelacioni sud, ispravljena greška u pisanju i navedeno da svakom od protivnika predlagača pojedinačno pripada zakonska zatezna kamata od 6. septembra 2017. godine pa do konačne isplate. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih rješenja naveli razloge koji su ih opredijelili za donošenje rješenja i ispravljanje očigledne pogreške, a to je da je sud u ranijem rješenju od 6. septembra 2017.godine odlučio i o zakonskoj zateznoj kamati, ali nije naveo pojedinačno za svakog protivnika predlagača, već je naveo zbirno za sve protivnike predlagača na kraju tačke I i II izreke rješenja, a što je navedeno u obrazloženju rješenja od 6. septembra 2017.godine. Naime, iz obrazloženja rješenje Osnovnog suda proizilazi da je sud [...], pored iznosa novčane naknade za eksproprisanu nekretninu, protivnicima predlagača dosudio i zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos novčane naknade, počev od 6. septembra 2017.godine, pa do konačne isplate, što znači da nije dosudio zakonsku zateznu kamatu samo protivnicima predlagača Mirku Gatareviću i Gospavi Gatarević, već svim protivnicima predlagača. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o omaški prilikom izrade rješenja od 6. septembra 2017. godine, kako su to naveli i Osnovni sud i Apelacioni sud u osporenim rješenjima, a ne o kršenju procesnih odredbi koje bi dovele u pitanje pravičnost predmetnog postupka u smislu odredbi član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević