Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3619/20 (L. B.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekid postupka
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Likvidacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neovlašteno lice
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3619/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-3619/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Ljupko Ban, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljupko Ban protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 034689 20 Pž 2 od 1. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljupko Ban zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj 65 0 Ps 034689 20 Pž 2 koji je prekinut Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 03468912 Ps 2 od 17. februara 2014. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljupko Ban (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Adil Lozo i drugi" iz Travnika, podnio je 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 034689 20 Pž 2 od 1. jula 2020. godine, te zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 65 0 Ps 034689 20 Pž 2 koji je prekinut Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ps 03468912 Ps 2 od 17. februara 2014. godine.
2. MBD-EUROTRG d.o.o. za trgovinu i prijevoz Zagreb, R. Hrvatska (u daljnjem tekstu: tužilac) je 17. maja 2000. godine podnio tužbu protiv tuženih (Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine-Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine) radi predaje u posjed vozila (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) i naknade štete zbog nezakonitog zadržavanja vozila. Tužilac je uređenom tužbom od 18. februara 2008. godine tužbeni zahtjev usmjerio samo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti u iznosu od 1.762.753,45 KM, tvrdeći da mu je šteta prouzrokovana nezakonitim zadržavanjem vozila, koji je vlasništvo tužioca, od strane Carinarnice Bihać 29. decembra 1998. godine.
3. Apelant je 27. aprila 2011. godine podnio zahtjev za miješanje u parnicu na strani tužioca, navodeći da ima interes za miješanje, jer je tužilac apelantu kao vlasniku Ban obrta prodao predmetno vozilo 31. oktobra 1997. godine.
4. Općinski sud je rješenjem od 17. februara 2014. godine prekinuo ovaj postupak, jer je nakon podnošenja tužbe nad tužiocem otvoren likvidacioni postupak i jer je tužilac nakon provedenog likvidacionog postupka brisan iz sudskog registra 10. februara 2004. godine.
5. Apelant je 2. oktobra 2019. godine podnio prijedlog za nastavak postupka u kojem se legitimisao kao tužilac u predmetnoj pravnoj stvari na osnovu presude na osnovu priznanja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 30-P-80/2019-7 od 16. aprila 2019. godine.
6. Općinski sud je rješenjem broj 65 Ps 034689 12 Ps 2 od 13. januara 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 1. jula 2020. godine, odbio apelantov prijedlog za nastavak postupka i promjenu tužioca u ovoj pravnoj stvari.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant u prijedlogu za nastavak postupka naveo da je u postupku likvidacije nad tužiocem utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnog vozila, te da s tim u vezi na apelanta prelaze sva prava koja su u vezi sa predmetnim vozilom, pa predlaže da prvostepeni sud nastavi prekinuti postupak i da apelant stupi na mjesto tužioca. Zatim da je Općinski građanski sud u Zagrebu presudom broj 30-P-80/2019-7 od 16. aprila 2019. godine (u pravnoj stvari apelanta protiv likvidacione mase tužioca) utvrdio da je apelant stekao pravo vlasništva predmetnog vozila osnovom računa tužioca od 31. oktobra 1997. godine, te je naloženo tužiocu da predmetno vozilo preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantu. Budući da su se tuženi protivili da apelant stupi u parnicu umjesto tužioca, a cijeneći i činjenicu da pravni slijednik tužioca nije preuzeo parnicu kako bi se mogao izjasniti o istom, to je neosnovan apelantov zahtjev da stupi u parnicu na mjesto tužioca, jer prema članu 371. stav
5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) to može učiniti tek nakon pristanka svih parničnih stranaka. Prekid postupka je nastupio 10. februara 2004. godine, jer je tužilac rješenjem od 10. februara 2004. godine brisan iz sudskog registra, bez obzira što je rješenje o prekidu doneseno tek 17. februara 2014. godine, čime su i rokovi prestali teći. Imajući u vidu da je apelant prijedlog za miješanje u parnicu podnio 27. aprila 2011. godine, to je upitan apelantov položaj umješača, jer radnje preduzete nakon brisanja tužioca iz sudskog registra nemaju pravni učinak prema tuženim (člana 380. ZPP-a). Apelant sticanjem prava vlasništva na predmetnom vozilu nije postao pravni slijednik tužioca (koji je prestao postojati), pa u tom smislu nije ni ovlašten za podnošenje prijedloga za nastavak postupka (član 381. ZPP). Tužilac je prestao postojati brisanjem iz sudskog registra i nema pravnog slijednika tužioca, a ni osnivači tužioca nemaju nakon prestanka tužioca položaj pravnog slijednika, već mogu imati samo ona prava prema povjeriocima ili dužnicima tužioca, koja bi proizlazila za njih iz sudske odluke u postupku likvidacije. Odgovor na pitanje da li apelant (koji nije osnivač tužioca) ima pravni osnov za predaju u posjed predmetnog vozila ili eventualno pravni osnov za prijenos potraživanja na ime naknade štete (tužbeni zahtjev tužioca) osnovom presude na koju se u prijedlogu poziva, čime i osnov za postojanje materijalno-pravne legitimacije, ne utiče na pitanje da li apelant ima aktivnu procesnu legitimaciju da zahtijeva nastavak postupka prema članu 381. stav 1. ZPP-a, jer apelant nije pravni slijednik tužioca. Apelant, koji tvrdi da je kupovinom stekao pravo vlasništva nad predmetnim vozilom 1997. godine i na tu okolnost prilaže utvrđujuću presudu, ne može s uspjehom istovremeno isticati i da je postao titular prava na istoj imovini tek nakon provedene likvidacije nad imovinom tužioca. Također iz utvrđujuće presude, niti iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 31. jula 2018. godine (kojim je imenovan likvidator brisanom tužiocu) ne proizlazi da je na apelanta preneseno potraživanje naknade štete koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari. S obzirom da apelant nije dokazao da su bili ispunjeni uslovi za nastavak postupka prekinutog iz osnova propisanog članom 378. tačka 3. ZPP-a, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi „da je tužba u navedenom predmetu pred Općinskim sudom pokrenuta još 2000. godine, da se apelant kao zainteresovana osoba umiješao u postupak, da je upućen da dokaže vlasništvo nad predmetnoj pokretnoj stvari i da je dokazao da je vlasnik predmetne pokretne stvari, ali da je nakon toga Općinski sud nastavio sa osporavanjem prava apelantu na način da je odbio apelantov prijedlog za nastavak postupka ali i promjenu tužioca u tom privrednom sporu, te da se takvim radnjama od strane suda direktno uticalo i na dugotrajnost postupka“. Dalje ističe da je „lice kojem imovina pripadne, tj. kojem pripadne vlasništvo i raspolaganje slijednik likvidiranog društva na imovini na način da kao novi titular preuzima sva prava i obaveze na toj imovini“. Apelant traži i naknadu nematerijalne štete.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost prima facie - u odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 1. jula 2020. godine
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, u odnosu na navode apelanta kojim se žali na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant 2. oktobra 2019. godine podnio prijedlog za nastavak postupka i promjenu tužioca u predmetnoj pravnoj stvari, te da je donošenja osporene odluke Kantonalnog suda od 1. jula 2020. godine, prošlo osam mjeseci, za koje vrijeme su sudovi donijeli dvije odluke na dvije instance. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka koji je vođen po prijedlogu apelanta se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Neovlašteno lice
13. Nadalje, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka koji je pokrenuo tužilac MBD-EUROTRG d.o.o. za trgovinu i prijevoz Zagreb, R. Hrvatska protiv tuženih Federacija Bosne i Hercegovine i Bosna i Hercegovina-Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, koji je prekinut rješenjem Općinskog suda od 17. februara 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da apelant nije učestvovao u predmetnom postupku kao stranka, niti mu je bilo priznato svojstvo umješača u tom postupku. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant, u ovom dijelu, nije ovlašteno lice za podnošenje apelacije.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević