Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4741/20 (M. B.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4741/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4741/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Muharem Begić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Begić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23. novembra 2020.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 28. decembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010450 17 Uvp od 23. novembra 2020. godine.
2. Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) je rješenjem broj UP-II-07/1-41-49/15 od 10. juna 2015. godine odbilo apelantovu žalbu protiv rješenja broj od 7. aprila 2015. godine.
3. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je rješenjem broj 01 0 U 010450 15 U od 18. maja 2016. godine odbacio apelantovu tužbu od 4. septembra 2015. godine zbog šutnje administracije, odnosno zbog ne postupanja po presudi Kantonalnog suda broj 01 0 U 010148 15 U od 5. augusta 2015. godine (prema kojoj je tuženi trebao donijeti rješenje u roku od 30 dana od dana prijema presude, a po žalbi apelanta protiv rješenja Grupe za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze od 7. aprila 2015. godine), jer je tuženi postupio po presudi suda i donio rješenje, kao i zbog toga što se apelant nije obratio nadležnoj upravnoj inspekciji.
4. Kantonalni sud je rješenjem broj 01 0 U 010450 16 Uvi od 5. septembra 2016. godine odbacio apelantovu tužbu za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 18. maja 2016. godine, jer nije podnio nikakve nove dokaze niti učinio vjerovatnim da bi rješenje bilo povoljnije za njega da su ti dokazi bili upotrijebljeni.
5. Apelant je protiv rješenja od 5. septembra 2016. godine podnio tužbu za ponavljanje postupka.
6. Kantonalni sud je rješenjem broj 01 0 U 010450 16 Uvi od 22. februara 2017. godine odbacio apelantovu tužbu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.
7. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv rješenja Kantonalnog suda od 22. februara 2017. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 23. novembra 2020. godine kojom je odbio predmetni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant protiv rješenja od 5. septembra 2016. godine podnio tužbu za ponavljanje, te istovremeno i u tom podnesku istakao i da podnosi novi „zahtjev“ za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 18. maja 2016. godine. S obzirom da je apelant ponovo podnio tužbu za ponavljanje postupka okončanog rješenjem od 18. maja 2016. godine, to predmetna tužba nije dopuštena, jer je već jednom odlučeno o istoj upravnoj stvari. Saznanje za nove činjenice i sticanje mogućnosti upotrebe novih dokaza mogu biti razlog za ponavljanje postupka samo onda ako je sud sam utvrđivao činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješio upravni spor (član 47. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima). Ako sud nije sam utvrđivao činjenično stanje, nego je upravni spor riješio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, u tom slučaju nove činjenice i novi dokazi mogu se eventualno koristiti samo kao razlog za obnovu upravnog postupka (uz ispunjenje zakonom propisanih uslova), kod organa čijim je upravnim aktom okončan upravni postupak. Budući da Kantonalni sud nije utvrđivao činjenično stanje u upravnom sporu, to apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka iz člana 47. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbačaju tužbe, pa je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o tužbi za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP- 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud smatra da postupak u kojem je donesena presuda Vrhovnog suda od 23. novembra 2020. godine ne pokreće pitanje prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao ni iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te su, stoga, i ovi navodi apelanta ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević