Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4662/20 („ARDH – ALJAZEERA“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4662/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4662/20, rješavajući apelaciju „ARDH – ALJAZEERA“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točke c) i h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14)

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ARDH – ALJAZEERA“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032507 19 U od 4. kolovoza 2020.

godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ARDH – ALJAZEERA“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032507 20 Uvl od 20. listopada 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „ARDH – ALJAZEERA“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ahmed Žilić odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 22. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH sud) broj S1 3 U 032507 19 U od 4. kolovoza 2020. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 U 032507 20 Uvl od 20. listopada 2020. godine.

2. Rješenjem Grupe za reviziju i kontrolu Odsjeka za poreze u Regionalnom centru Sarajevo broj 04/5-2/II-17-UP-673-2/17 od 16. lipnja 2017. godine, odbijena je kao neosnovana primjedba apelanta podnesena protiv zapisnika o kontroli od 31. svibnja 2017. godine, te je apelantu utvrđen razrez neizravnih poreza.

3. Rješenjem Odsjeka za poreze Regionalnog centra Sarajevo broj 04/5/II-17-UP-673-4/17 od 7. kolovoza 2017. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov priziv protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu Odsjeka za poreze u Regionalnom centru Sarajevo broj 04/5-2/II-17-UP-673- 2/17 od 16. lipnja 2017. godine.

4. Rješenjem Uprave za neizravno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tuženi organ) broj 01/4-2-UP/II-282/17 od 4. ožujka 2019. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov priziv protiv rješenja Odsjeka za poreze Regionalnog centra Sarajevo broj 04/5/II-17-UP-673-4/17 od 7. kolovoza 2017. godine

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 032507 19 U od 4. kolovoza 2020. godine odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog organa od 4. ožujka 2019. godine.

6. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 032507 20 Uvl Sarajevo od 20. listopada 2020. godine odbačen je apelantov „prijedlog“ za ponavljanje postupka. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da se apelant u „prijedlogu“ za ponavljanje postupka, pozvao na odredbu članka 42. stavak 1., članka 44. i članka 45. Zakona o upravnim sporovima BiH. U pogledu toga apelant je naveo da je u periodu od izjavljivanja priziva na rješenje tuženog organa od 4. ožujka 2019.godine do donošenja presude od 4. kolovoza 2020. godine, saznao za nove dokaze na osnovu kojih bi upravni spor bio povoljnije riješen za apelanta, da su ti dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku. S tim u svezi, Sud BiH je naveo da nisu postojale procesno-pravne pretpostavke za meritorno rješavanje apelantovog „prijedloga“ u skladu s člankom 45. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima BiH. Naime, Sud BiH je naveo da su nove činjenice i novi dokazi predviđeni kao mogući razlog za ponavljanje postupka odredbom člankom 42. stavak 1. točka 1) Zakona o upravnim sporovima BiH (zahtjev za ponavljanje može podnijeti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze, na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem sudskom postupku). Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da se nove činjenice kao razlog za ponavljanje postupka mogu koristiti samo ako se radi o činjenicama koje su postojale i u vrijeme vođenja sudskog postupka u kome je upravni spor okončan, ali se za njih nije znalo, već se do saznanja o njima došlo tek po okončanju upravno-sudskog postupka. Dakle, naveo je da se ovaj razlog za ponavljanje može koristiti ako je sud sam utvrđivao činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješio spor. Ako sud nije sam utvrđivao činjenice u sporu pune jurisdikcije, već je upravni spor riješio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, nove činjenice i novi dokazi se mogu koristiti samo kao razlog za ponavljanje upravnog postupka. Budući da u konkretnoj upravnoj stvari sud nije odlučivao u sporu pune jurusdikcije, nego je sudska odluka donesena na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, Sud BiH je naveo da nije ovlašten cijeniti ovu eventualnu novu činjenicu ili novi dokaz. Konačno, naveo je da iz razloga što apelant nije učinio vjerojatnim postojanje osnova za ponavljanje postupka u smislu članka 42. stavak 1. točka 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, zahtjev je odbačen primjenom članka 45. stavak 1. istog Zakona.

Apelacioni navodi

7. Apelantica u apelacijama smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točke c) i h)Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

a)Protek roka (u odnosu na Presudu Suda BiH broj S1 3 U 032507 19 U od 4.

kolovoza 2020. godine)

9. S obzirom na to da iz dostavnice o uručenju presude Suda BiH broj S1 3 U 032507 19 U od 4. kolovoza 2020. godine proizlazi da je presuda uručena zakonskom zastupniku apelanta 10. kolovoza 2020. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 22. prosinca 2020. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Suda BiH.

b)Dopustivost ratione materiae (u odnosu na Rješenje Suda BiH broj S1 3 U 032507 20 Uvl Sarajevo od 20. listopada 2020. godine)

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozivao u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku povodom zahtjeva za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome jesu li ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenom odlukom odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa navedenim pravima, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) toč. c) i h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4662/20 („ARDH – ALJAZEERA“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio