Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4538/20 (H.Đ.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4538/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4538/20, rješavajući apelaciju H. Đ., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. Đ.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062169 17 Rsž od 5. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062169 16 Rs od 16. prosinca 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. H. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan odvjetnik iz Mostara, podnio je 16. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062169 20 Rev od 9. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062169 17 Rsž od 5. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 062169 16 Rs od 16. prosinca 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1169/20 od 22. travnja 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 5. veljače 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu na ime posebnih uvjeta rada tuženi (Grad Mostar) za određeno razdoblje isplati određene novčane iznose.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je rješenjem gradonačelnika tuženog od 18. lipnja 2012. godine, apelant postavljen na radno mjesto - šef Službe za inspekcijske poslove, te je imao pravo na dodatak u visini od 10 % njegove osnovne plaće (koji mu je u utuženom periodu isplaćivan). Kantonalni sud je naveo da je apelant u prizivu naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o inspekcijama u F BiH i Zakona o plaćama i naknadama u organima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), ali nije ukazao ni na jednu konkretno pogrešno primijenjenu odredbu. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da Zakon o inspekcijama u F BiH nema odredbe o plaćama i naknadama inspektora. Međutim, istakao je da je apelant državni službenik, a rješenjem Gradonačelnika tuženog od 18. lipnja 2012.godine apelantu je utvrđen dodatak u visini 10% od osnovne plaće zbog posebnih ovlasti i uvjeta rada. U pogledu toga, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 21. Zakona o državnoj službi u F BiH propisano da o pravima i obavezama državnih službenika odlučuje rukovoditelj organa državne službe (stavak 1.), da o pravima odlučuje rješenjem (stavak 2.) te da protiv rješenje iz stavka 2. ovog člana državni službenik ima pravo u roku od 15 dana od dana prijema istog izjaviti žalbu Odboru državne službe za žalbe (stav 4.). Imajući u vidu te odredbe, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je na rješenje od 18. lipnja 2012.godine ulagao priziv, te je rješenje konačno. Dalje je ukazao da je odredbom članka 23. stavak 3. Zakona o plaćama i naknadama propisano da se visina dodatka na plaću po osnovu posebnih uvjeta rada iz stava 1. ovog člana utvrđuje u pravilniku o plaćama i naknadama organa državne službe, u skladu sa kriterijima utvrđenim u kolektivnom ugovoru, dok prema članku 62. stavak 2. Zakona o plaćama i naknadama visinu i način ostvarivanja prava na naknade i dodatke na plaću za kantone utvrdit će vlada kantona, a za općinu i grad općinsko, odnosno gradsko vijeće. S obzirom na to, naveo je da odredbe Zakona o plaćama i naknadama u odnosu na tuženog ukazuju da dodatak na plaću za posebne uvjete rada za grad donosi Gradsko vijeće tuženog, kao nadležno tijelo, pri tom poštujući odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organ uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Pri tome, ukazao je da je odredbom članka 26. Kolektivnog ugovora propisano da službeniku koji radi na poslovima s posebnim uvjetima rada, utvrđenim pravilnikom o radnim odnosima, pripada pravo na poseban dodatak uz plaću u visini do 20%. Kako je tuženi svojim rješenjem apelantu utvrdio visinu dodatka na plaću po osnovu posebnih uvjeta od 10% od osnovne plaće, u skladu sa kriterijima utvrđenim Kolektivnim ugovorom, Kantonalni sud je naveo da ne postoji povreda odredbi materijalnog prava sadržanog u odredbama Zakona o plaćama i naknadama. Nadalje, naveo je da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da apelant činjenicom da ima uvećanje plaća po osnovu uvjeta rada 10% nije diskriminiran u odnosu zaposlenike tuženog koji obavljanju matičnu službu i imaju uvećanje po osnovu privremene odluke tuženog u visini od 15%. Naime, to uvećanje je u skladu sa odredbom člana 26. Kolektivnog ugovora, budući da je utvrđeno u visini do 20%, jer je to razlikovanje zasnovano na legitimnom osnovu. Dakle, dok je na snazi rješenje tuženog o plaći apelanta od 18. lipnja 2012.godine, pravilno mu je isplaćivana uvećana plaća po osnovu uvjeta rada u visini 10%, a diskrecijsko je pravo tuženog da odlučuje o eventualnom povećanju po navedenom osnovu.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi trebali direktno primijeniti članak 26. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da službeniku koji radi s posebnim rada uvjetima (što je u konkretnom slučaju apelant) pripada pravo na dodatak na plaću u maksimalnom iznosu od 20%. Također, apelant je istakao da je diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženog.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević