Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2271/19 (E. F.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2271/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-2271/19, rješavajući apelaciju Ekrema Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Filipovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 097095 17 Rev od 7. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 097095 16 Gž od 8.

novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 24. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 097095 17 Rev od 7. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 097095 16 Gž od 8. novembra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 097095 13 P od 12. aprila 2016. godine, stavom I izreke, obavezan je tuženi “Procredit bank” d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 200.285,17 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude. Presudom je dalje, stavom II izreke, apelant odbijen s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.179,27 KM, kao neosnovanim, te s viškom zahtjeva za isplatu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su se apelant, kao zakupodavac i tuženi kao zakupoprimac, počev od 1. jula 2008. godine nalazili u obligaciono-pravnom odnosu na osnovu Ugovora o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu apelanta od 23. jula 2008. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji je zaključen na određeno vrijeme u trajanju od 10 godina, s tim da po isteku prvih pet godina trajanja zakupa zakupoprimac može jednostranom izjavom volje pismenim putem obavijestiti zakupodavca o raskidu predmetnog ugovora uz otkazni rok. Zatim je ukazao da je tuženi kao zakupoprimac to i ispoštovao dostavljanjem apelantu obavijest o raskidu predmetnog ugovora sa 1. julom 2013. godine, da bi istog dana ugovorne strane sačinile zapisnik o primopredaji poslovnog prostora koji su potpisali apelant i predstavnici tuženog, a u kojem su taksativno pobrojani i opisani nedostaci zatečeni u prostoru, te je sadržana konstatacija da će ostale primjedbe tuženom biti dostavljene u pisanoj formi i da prostor nije spreman za primopredaju, a koji je nakon toga apelant preuzeo u posjed. Općinski sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da su prilikom iseljenja tuženog, demontaže i izvlačenja ugrađene opreme i uređaja u vlasništvu tuženog u poslovnom prostoru apelanta ostala brojna mehanička i funkcionalna oštećenja, te da se radilo o ozbiljnim i značajnim oštećenjima koja su poslovni prostor činili nepodobnim za zasnivanje novog zakupnog odnosa. Dalje je istakao da su nastala oštećenja opisana u nalazu i mišljenu vještaka građevinske i vještaka elektrostruke.

4. Općinski sud je ukazao da proizilazi da tuženi nije postupao u skladu sa odredbama ZOO-a i Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija odnosno nije vratio poslovni objekat apelantu u neoštećenom stanju, pa kako između njegovog postupanja i štete koja je nastupila na imovini apelanta postoji uzročna veza to je isti odgovoran za štetu nastalu apelantu na objektu nakon njegovog iseljenja. Nadalje, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je tuženi na fasadi objekta postavio reklamni pano, te ukazao i na sadržaj odredbe člana 5.3 predmetnog ugovora koji upućuje na zaključak da je volja ugovornih strana bila da se zakupcu dozvoli isključivo postavljanje znaka banke i ništa više, pa kako je tuženi bez ovlaštenja i saglasnosti apelanta njegov objekat koristio za isticanje svog reklamnog panoa to je u smislu člana 219. ZOO-a dužan apelantu isplatiti naknadu. Također, Općinski sud je u odnosu na zahtjev apelanta za naknadu štete koju je pretrpio nakon poplave ukazao da je primopredaja vršena u ljetnom periodu, dakle van sezone grijanja i da apelant nije učestvovao u poslovima demontaže i preseljenja grijnih tijela iz poslovnog prostora, te da apelant nije znao niti je mogao znati da tuženi nije postupio po čl. 203. i 205. Općinskih uslova za isporuku i preuzimanje toplotne energije zbog čega je prilikom puštanja probnog grijanja u gradu Zenica, došlo do poplave u poslovnom prostoru apelanta. Općinski sud je također ukazao na odredbu člana 189. st. 1. i 3. ZOO-a, te naveo da među strankama nije sporno da je apelant sa "Mitex" d.o.o Sarajevo 20. i 21. maja 2013. godine zaključio predugovor i anex tog predugovora koji su notarski obrađeni, kojim se apelant obavezao da će 1. jula 2013. godine ustupiti u zakup poslovni prostor, što apelant nije izvršio u ugovorenom roku, a ni u naknadno ostavljenim rokovima od strane novog zakupca, te kako tu obavezu nije ispunio ni do 2. septembra 2013. godine to je "Mitex" d.o.o. Sarajevo jednostrano raskinuo zaključeni "ugovor o zakupu". Zatim je naveo da iz navedenog slijedi da "Mitex" d.o.o. Sarajevo ne bi imao osnova raskinuti predugovor da nije bilo radnji tuženog učinjenih prilikom iseljenja iz apelantovog prostora usljed čega je isti postao nepodoban za zasnivanje novog zakupnog odnosa, da je stoga apelant osnovano mogao očekivati dobitak u vidu ugovorne mjesečne zakupnine, te da apelantu pripada pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 097095 16 Gž od 8. novembra 2016. godine, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete, umjesto iznosa od 200.285,17 KM isplati iznos od 18.666,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa u visini od "181.588,95 KM" apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom izreci presude.

6. Kantonalni sud je naveo da cijeneći ponovo izvedene dokaze (iskaz apelanta, svjedoka L. M., te nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i elektrostruke) i imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda, te polazeći od člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) istakao da prvostepeni sud nije utvrdio koja su sva oštećenja postojala prilikom predaje i da li postoji obaveza tuženog da ih otkloni. Kantonalni sud je naveo da ako je zapisnikom o primopredaji poslovnog prostora, pored uočenih oštećenja, konstatovano da će ostale primjedbe biti dostavljene naknadno u pismenoj formi i da prostor nije spreman za primopredaju tada jasnim proizilazi da apelant nije imao osnova da preuzme poslovni prostor u posjed. Dalje je naveo da je u cilju utvrđivanja konkretnih oštećenja (elektro instalacije i dr.) apelant bio u obavezi da uz prisustvo tuženog utvrdi eventualna oštećenja na ovim instalacijama odnosno da "stavi prijedlog za osiguranje dokaza" uz prisustvo vještaka građevinske struke i elektrostruke upravo zbog činjenice da se dokazi u vezi nastale štete u momentu primopredaje predmeta zakupa neće moći izvesti ili da će njihovo kasnije izvođenje biti otežano, što se u konkretnom slučaju upravo i potvrdilo. Umjesto toga, apelant je tuženom dostavio ponudu - predračun za sanaciju radova sačinjenu od strane društva ,,Zengradnja“ d.o.o. Zenica, a što ne može predstavljati dokaz o visini štete. Stoga je Kantonalni sud naveo da žalba osnovano smatra da je sa pravne strane za utvrđivanje stanja poslovnog objekta u momentu primopredaje jedino relevantan zapisnik o primopredaji i oštećenja koja su u njemu navedena, koji je potpisan od strane apelanta i tuženog. Nadalje, Kantonalni sud je u odnosu na naknadu štete nastale zbog poplave ukazao da još kod preuzimanja poslovnog prostora apelant bio u obavezi da provjeri da li su ventili grijanja ostali u zatvorenom ili otvorenom položaju jer su radijatori demontirani, a primopredaja se desila u periodu kada grijanje nije bilo u funkciji. Zatim je naveo da kako nije utvrđeno da li je ventil za grijanje ostao u otvorenom ili zatvorenom položaju kod primopredaje, te imajući u vidu odredbe čl. 12. i 192. ZOO-a, postoji doprinos apelanta nastanku poplave u poslovnom prostoru u procentu od 50 %, pri čemu je Kantonalni sud u pogledu visine štete cijenio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i elektrostruke. Stoga je Kantonalni sud u odnosu na navedena potraživanja preinačio presudu prvostepenog suda i odlučio kao u izreci.

7. Kantonalni sud je u odnosu na potraživanu naknadu (član 219. ZOO-a) na osnovu korištenja fasade zakupljene zgrade istakao da ukoliko je apelant smatrao da to nije ugovoreno predmetnim ugovorom bio je u obavezi da zahtijeva izmjenu ugovora i to u pisanoj formi s obzirom da je između parničnih stranaka u tom periodu bio zaključen ugovor o zakupu za čiju je valjanost, pa i sve intervencije u njegov sadržaj, potrebna pismena forma, a ne usmena, kao i da prvostepeni sud pogrešno tumači odredbu člana 5.3. predmetnog ugovora, te je u ovom dijelu žalbu tuženog uvažio i tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio. Također, u odnosu na apelantovo potraživanje po osnovu izgubljene dobiti, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije utvrdio ili je pogrešno utvrdio sve bitne činjenice te zaključio da su neotklonjena oštećenja od strane tuženog razlog nezaključivanja ugovora o zakupu sa "Mitex" d.o.o. Sarajevo. Kantonalni sud je ukazao da je apelantova zakonska obaveza bila da učini sve što je u njegovoj moći da izbjegne nastanak štete odnosno da ona bude što manja tj. da dođe do konačnog zaključenja ugovora o zakupu prostora. Zatim je naveo da kada je u pitanju ispunjenje obaveze, a u vezi zaključenog predugovora, jasnim proizilazi da je tu obavezu trebao da ispuni apelant, a ne tuženi, jer tuženi na sebe momentom predaje poslovnog prostora apelantu nije preuzeo obavezu prema "Mitex" d.o.o. Sarajevo da sanira uočene nedostatke i da mu preda prostor. Dalje je ukazao da apelant nije pružio dokaz da nije mogao sanirati oštećenja za dva mjeseca odnosno da se radi o takvim oštećenjima koja se nisu mogla sanirati za dva mjeseca, te da je apelantu od strane "Mitex" d.o.o. Sarajevo dva puta ostavljan rok od po 30 dana za otklanjanje nedostataka pa proizilazi da je bilo za očekivati da se u tom roku nedostaci otklone, pri čemu je i vještak građevinske struke na ročištu glavne rasprave pred drugostepenim sudom istakao da je bilo potrebno 15 dana da bi se sanirali građevinski radovi. Također je ukazao da kada bi bilo osnovano potraživanje apelanta iz osnova izgubljene dobiti, a nije, prvostepeni sud je visinu zakupnine utvrdio isključivo na osnovu predugovora, dok je po vještaku finansijske struke utvrđen daleko niži iznos zakupnine, a koji nalaz prvostepeni sud uopće ne koristi u svojoj presudi. Nadalje je naveo da prvostepeni sud apelantu nije dosudio ono što bi ušlo u imovinu apelanta nego daleko više od toga, te sve i da apelant ima pravo na izgubljenu dobit, a nema, apelant je bio u obavezi da dokaže koliko šteta iznosi, na koje okolnosti apelant nije predložio dokaze, kao i da je bio u obavezi da dokaže da je pokušao da izda poslovni prostor u zakup i da ga je doveo u stanje da bi ga mogao izdati. Kantonalni sud je u skladu sa naprijed iznesenim, žalbu tuženog u ovom dijelu potraživanja uvažio, i tužbeni zahtjevu ovom dijelu odbio. Kantonalni sud je naveo da je prvostepenu odluku preinačio i u dijelu odluke o troškovima postupka u skladu sa odredbom člana 397. stav 2. ZPP-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio ukupan iznos troškova postupka koji pripadaju apelantu po istaknutom troškovniku, te naveo da iznos sudske takse na tužbu i presudu nije dosuđen, jer prema stanju spisa proizilazi da ovaj trošak apelantu nije nastupio, jer u spis suda nisu uložene uplatnice koje potvrđuju da je apelant platio iznos sudske takse na tužbu i presudu. Zatim je utvrdio ukupan iznos troškova postupka koji pripadaju tuženom po istaknutom troškovniku, te uzeo u obzir kako uspjeh apelanta, tako i uspjeh tuženog pa primjenom pravila o procesnom prebijanju parničnih troškova odlučio kao u izreci.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 097095 17 Rev od 7. marta 2019. godine revizija apelanta je djelimično uvažena i drugostepena presuda u stavu II je preinačena tako što je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa u visini od 181.618,95 KM umjesto iznosa od "181.588,95 KM" apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. Presudom je dalje "revizija u ostalom dijelu odbijena", te je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava revizije u iznosu bliže označenom u izreci presude.

9. Vrhovni sud je naveo da neosnovano apelant u reviziji tvrdi da za utvrđivanje nastale štete na izdatom predmetnom poslovnom prostoru ne može biti odlučujući zapisnik o primopredaji i da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da su pobrojani nedostaci u zapisniku zatečeni u prostoru prilikom primopredaje, što nije ni bilo sporno. Dalje je naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio koji je ukupan iznos potreban za sanaciju konstatovanih oštećenja ovim zapisnikom prihvatajući u ovom dijelu tužbenog zahtijeva nalaz i mišljenje vještaka ekonomske, građevinske i elektronske struke i kada nije utvrdio iznos na ime štete za oštećenja za koja vještačenjem nije utvrđen iznos koštanja. Zatim je naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je tuženi odgovoran u cijelosti za štetu nastalu zbog poplave u poslovnom prostoru i ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da postoji i doprinos apelanta nastanku poplave u poslovnom prostoru, u procentu od 50%. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, u odnosu na potraživanu naknadu po osnovu korištenja fasade zakupljene zgrade, pravilno izveo zaključak i ocijenio da su ugovorne strane prihvatile da postavljanje tog panoa predstavlja sastavni dio zakupa i da je apelant bio je u obavezi da zahtijeva izmjenu ugovora u pisanoj formi ukoliko je smatrao da to nije ugovoreno predmetnim ugovorom, te da prvostepeni sud i apelant pogrešno tumače odredbu člana 5.3. predmetnog ugovora. Vrhovni sud je također naveo da apelant neosnovano smatra da mu po osnovu izgubljene dobiti zbog nezaključivanja ugovora o zakupu sa "Mitex" d.o.o. Sarajevo pripada potraživani iznos. S tim u vezi je ukazao da je drugostepeni sud pravilno izveo zaključak da je zakonska obaveza apelanta bila da učini sve što je u njegovoj moći da izbjegne nastanak štete odnosno da ona bude što manja tj. da dođe do konačnog zaključenja ugovora o zakupu prostora, kao i da je obavezu, u vezi zaključenog predugovora, trebao da ispuni apelant, a ne tuženi, te da apelant nije pružio bilo kakav dokaz da oštećenja nije mogao sanirati u ostavljanom roku za otklanjanje nedostataka. Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje da nisu cijenjeni njegovi navodi odgovora na žalbu, jer je drugostepeni sud obrazlažući sve navode stranaka, koji su od odlučnog značaja za rješenje spora, dao pravilnu analizu i analitičko mišljenje, te da je drugostepena presuda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju sa jasnom i pravilno datom pravnom argumentacijom za rješenje spora, kao i naknade troškova postupka, uz pravilnu primjenu odredaba procesnog i materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao da apelantu nije dosuđen trošak sastava revizije u određenom iznosu, jer nije uspio u revizionom postupku (član 397. stav 1. ZPP, u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP).

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljnom ocjenom dokaza i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant detaljno navodi sadržaj i zaključke drugostepene presude, te da sve upućuje na zaključak da je Kantonalni sud, u postupku po žalbi, ušao u odlučivanje s predubjeđenjem o osnovanosti žalbe, a neosnovanosti pretežnog dijela tužbenog zahtjeva. Pored navedenog, apelant je istakao da Kantonalni i Vrhovni sud nisu dali odgovore i obrazloženje na veći broj navoda iz odgovora na žalbu odnosno revizionih navoda, pa da takva obrazloženja ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Apelant je također naveo da je drugostepeni sud, izvan žalbenih razloga, preinačio prvostepenu presudu i u odnosu na dosuđene troškove postupke i utvrdio da apelantu ne pripadaju troškovi na ime sudske takse, te da Vrhovni sud ne daje ocjenu ovih revizionih razloga, kao i da mu je "nejasno pozivanje revizionog suda na odredbu člana 397. stav 1. ZPP-a kada je odbio zahtjev za plaćanje troškova sastava revizije, jer je u konkretnom slučaju revizija djelimično uvažena".

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu "obrazložene odluke". Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelanta, Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da su Kantonalni i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u osporenim odlukama dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a budući da mu je "nejasno pozivanje revizionog suda na odredbu člana 397. stav 1. ZPP-a kada je odbio zahtjev za plaćanje troškova sastava revizije, jer je u konkretnom slučaju revizija djelimično uvažena, Ustavni sud, zapaža da je presudom Vrhovnog suda "revizija apelanta djelimično uvažena i drugostepena presuda u stavu II preinačena tako što je apelant u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa u visini od 181.618,95 KM umjesto iznosa od 181.588,95 KM odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, dok je revizija u ostalom dijelu odbijena (između ostalog, tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete, umjesto iznosa od 200.285,17 KM isplati iznos od 18.666,22 KM), te je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava revizije" (uz obrazloženje da apelantu nije dosuđen trošak sastava revizije, jer nije uspio u revizionom postupku pozivajući se član 397. stav 1. ZPP, u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP). Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u izreci presude samo izvršio ispravku iznosa koji se odbija (181.618,95 KM umjesto iznosa od 181.588,95 KM), tako da to što je navedeno u presudi Vrhovnog suda „revizija apelanta djelimično uvažena“ ne može voditi osnovanosti ovih apelantovih navoda. Pored toga, u odnosu na apelantove navode da Kantonalni i Vrhovni sud nisu dali odgovore na veći broj navoda iz odgovora na žalbu odnosno revizionih navoda, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantove navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što su u konkretnom slučaju i učinili. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2271/19 (E. F.) | Sudska praksa | Aktio