Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2333/19 (S. Š.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Otkaz
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2333/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2333/19, rješavajući apelaciju Sanje Šahović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sanje Šahović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 333488 18 Rev od 12. marta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 333488 14 Rsž od 27. oktobra 2017.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 333488 13 Rs od 8. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sanja Šahović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijela je 29. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 333488 18 Rev od 12. marta 2019. godine. Takođe, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica osporava i Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 333488 14 Rsž od 27. oktobra 2017. godine i Presudu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 333488 13 Rs od 8. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 29. septembra do 7. novembra 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Efekt zdravlje“ d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. U periodu od 1. oktobra 2020. godine do 10. novembra 2020. godine Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 30. oktobra 2012. godine Općinskom sudu u Mostaru podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja i poništenja odluke o prestanku ugovora o radu, te isplate naknada plaće za određeni period. Navedena tužba proslijeđena je Općinskom sudu 13. marta 2013. godine, kao mjesno nadležnom sudu, te je apelantica na pripremnom ročištu preinačila tužbu (tako što je, pored već istaknutog zahtjeva, postavila i zahtjev za isplatu pripadajućih doprinosa).
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 333488 13 Rs od 8. maja 2014. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku rada tuženog, da se obaveže tuženi da joj uspostavi radnopravni odnos, te da joj na ime neisplaćenih naknada plaće za određeni period isplati određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom uz uplatu doprinosa Federalnom zavodu PIO (sve bliže precizirano u izreci navedene presude). Takođe, navedenom presudom obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi činjenica da je sačinjen ugovor o radu između tuženog, kao poslodavca, i apelantice, kao zaposlenika, u kojem je kao dan otpočinjanja sa radom označen 1. oktobar 2011. godine, te da se zaključuje na neodređeno vrijeme. Zatim je ukazao da na navedenom ugovoru stoji potpis S. G. i J. S. uz čiji potpis je stavljen pečat tuženog, te da apelantica nije dostavila original navedenog ugovora. U vezi s tim je istakao da se, prema nalazu vještaka grafološke struke, na navedenom ugovoru o radu ne nalazi autentičan potpis J. S. Nadalje je ukazao da je u dokumentu bez označenog datuma pod nazivom Rešenje o prestanku rada navedeno: „Šahović Sanja bila je zaposlena u firmi 'Efekt zdravlje' Sarajevo na probnom radu od 1.10.2011. do 31.10.2011. godine, s obzirom da nije zadovoljila određene kriterijume, njen radni odnos je završen“, na kojem dokumentu je potpisana opet J. S. Takođe je istakao da iz obrasca za prijavu/odjavu osiguranja proizlazi činjenica da je apelantica bila prijavljena po osnovu radnog odnosa kao trgovac kod Porezne uprave u periodu od 1. do 31. oktobra 2011. godine i da je obveznik uplate doprinosa bio tuženi.
8. Općinski sud je naveo da je na vanrednoj sjednici Skupštine tuženog 29. avgusta 2011. godine dotadašnji direktor razriješen dužnosti zastupanja subjekta upisa i za novog direktora je imenovana J. S. Takođe, dotadašnji rukovodilac Poslovne jedinice Sarajevo je razriješen dužnosti zastupanja te jedinice i za novog rukovodioca je imenovana J. S. Naime, prema Rješenju o registraciji od 7. septembra 2011. godine, lice ovlašteno za zastupanje subjekta upisa, tuženog i Poslovne jedinice I u Sarajevu je J. S. Zatim je naveo da je svjedok H. Ć. izjavio da je posredstvom Z. Š., koji je, kako je njemu poznato, bio zaposlen kod tuženog, i da je izdao svoj poslovni prostor tuženom, da su u septembru i u oktobru 2011. godine u tom poslovnom prostoru radile dvije zaposlenice od kojih je jedna apelantica, te da je zakup trajao samo dva mjeseca i da je zakupninu Z. Š. platio u gotovom novcu.
9. Općinski sud je ukazao da je svjedok S. O. izjavila da je od 1. do 31. oktobra 2011. godine zajedno sa apelanticom radila kod tuženog, da je prije nego što je dobila taj posao razgovarala sa Z. Š., a da je J. S. upoznala na promociji artikala koje prodaje tuženi. Tom prilikom je njoj i apelantici obećano zaposlenje i zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Svjedok je navela da su prihvaćeni posao, telefoniranje i promociju proizvoda, ona i apelantica obavljale u poslovnoj prostoriji u privatnoj kući H. Ć. na kojoj nije bila istaknuta nikakva firma, te da je nju i apelanticu Z. Š. vodio na obuku u poslovnu jedinicu tuženog u Sarajevu. Nadalje je ukazao da je navedeni svjedok istakao da im je ugovore o radu, koji su već bili potpisani od J. S. i koji su sadržavali pečat tuženog, donio na potpis Z. Š., koji je krajem mjeseca došao i bez ikakvog objašnjenja rekao njoj i apelantici da dođu po rješenja o prestanku radnog odnosa, a koja je donio promotor tuženog iz Sarajeva. Apelanticin izjava, data u svojstvu parnične stranke, bila je u potpunosti saglasna sa izjavom svjedoka S. O. Zatim je ukazao šta je u ime tuženog u svojstvu parnične stranke izjavila zakonska zastupnica tuženog J. S., odnosno da se ne sjeća apelantice, ali da dozvoljava mogućnost da su se upoznale na promociji na kojoj je bilo mnogo ljudi, ali da na toj promociji ona, kao zakonska zastupnica tuženog, nikada nikome nije obećala bilo kakvo zaposlenje. Istaknula je da nije potpisala ugovor o radu za apelanticu, kao ni prijavu i odjavu nadležnom Fondu PIO, te da, takođe, nije potpisala ni rješenje o prestanku rada za apelanticu. Nadalje je navela da je za činjenicu da apelantica radi kod tuženog saznala putem računovodstva. Naime, tuženi do 10. u mjesecu plaća doprinose za zaposlene, a nakon toga ide isplata plaća, pa su za apelanticu i njenu prijateljicu plaćeni doprinosi, a nakon toga je na spisku za plaće vidjela apelanticu i njenu prijateljicu, pa je tako saznala da su one zaposlene. Međutim, s obzirom na to da niko sa njima nije zaključio ugovor o radu, apelantici i njenoj prijateljici nisu isplaćene plaće, a zakonskoj zastupnici nije poznato ko je apelantici i S. O. uručio otkaze ugovora o radu. Konačno, zakonska zastupnica tuženog je izjavila da u Mostaru nikada nije otvorena poslovna jedinica ili podružnica, odnosno da u Mostaru nije postojao bilo kakav oblik organizovanja.
10. Općinski sud je istakao da iz svih provedenih dokaza, a posebno nalaza vještaka grafologa, proizlazi činjenica da sporni ugovor o radu nije potpisala zakonska zastupnica tuženog, koja je za to bila ovlaštena, pa shodno članu 72. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), proizlazi zaključak da ugovor o radu nije zaključen. Naime, ugovor o radu je dvostrano obavezujući, pa budući da bi takvim ugovorom tuženi preuzeo obaveze, morao je biti potpisan od lica ovlaštenog za zastupanje tuženog. Zatim je ukazao da je iz iskaza svjedoka i parničnih stranaka, koji su saglasni, izveo zaključak da je Z. Š. doveo apelanticu u zabludu zbog koje je ona pogrešno smatrala da je ugovor o radu potpisan od ovlaštenog lica tuženog i da je tako zasnovala radni odnos. Naime, ukoliko je apelantica pretrpjela štetu, za nju je odgovoran Z. Š. Takođe je istakao, a vezano za apelantičine navode da je sa tuženim zaključila usmeni ugovor o radu, da je za zaključenje usmenog ugovora u skladu sa članom 26. ZOO potrebna saglasnost o bitnim sastojcima ugovora, a da iz provedenih dokaza jasno proizlazi zaključak da između apelantice i zakonskog zastupnika tužene nije postignuta takva saglasnost, pa ne postoji mogućnost da je zaključen usmeni ugovor o radu, koji Zakon o radu i ne reguliše. Općinski sud je istakao da je apelantica imala ugovor o radu, koji nije pravno valjan (jer nije potpisan od ovlaštenog lica tuženog), pa budući da nije pravno valjan, odnosno da on nije ni postojao, to apelantica nema pravni osnov za potraživanje da se vrati na posao, kao ni za potraživanje naknada plaća za utuženi period.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 333488 14 Rsž od 27. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, polazeći od toga da je svaka stranka dužna da dokaže tačnost činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev, da iznese činjenične tvrdnje i predloži dokaze na osnovu kojih se utvrđuje istinitost navoda i tvrdnji, apelantica je provedenim dokazima isticala kao bitno postojanje zaključenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme i njegovo djejstvo. U vezi s tim je naveo da je tvrdnju o postojanju ugovora dokazivala pismenim ugovorom o radu koji je u ime poslodavca potpisala J. S. Međutim, osporavajući tačnost tvrdnje o zaključenju i postojanju ugovora o radu, tuženi je dokazivao činjenice koje sprečavaju nastanak radnog odnosa, tako što je dokazivao da pismeni ugovor koji je kao dokaz predložila i provela apelantica nije zaključila zakonska zastupnica tuženog (J. S.). Naime, tu spornu i bitnu činjenicu za presuđenje predmetne stvari tuženi je uspio dokazati, odnosno dokazao je da je J. S., prema rješenju Registarskog suda, direktor tuženog, kao i da je rukovodilac Poslovne jedinice I Sarajevo i lice ovlašteno za zastupanje poslovne jedinice, te da kao ovlašteno lice za zastupanje nije potpisala sporni ugovor o radu.
13. Kantonalni sud je pojasnio da, kada postoji ugovor koji je potpisalo neko drugo lice pod imenom i u ime tuženog, bez ovlaštenja lica ovlaštenog za zastupanje poslovne jedinice, ne može se zaključiti da je zaključen valjan, obavezujući ugovor za tuženog, jer tuženi kao neovlašteno zastupani nije odobrio taj ugovor. Zbog ovih razloga, sporni ugovor o radu, saglasno članu 88. stav 3. ZOO, smatra se da nije ni zaključen. Nadalje je istakao da nisu tačni navodi žalbe da tuženi u odgovoru na žalbu i kroz postupak nije osporavao postojanje radnog odnosa, jer je, osporavajući zaključenje ugovora o radu, osporavao i radni odnos. Evidentiranje radnog odnosa kroz prijavu-odjavu kod porezne uprave ne može nadomjestiti propust zaključenog ugovora o radu od neovlaštenog lica, a ta prijava dijeli sudbinu nepostojećeg ugovora o radu. Takođe je istakao da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe Zakona o radu, primjenjivog u vrijeme donošenja presude, a vezano za formu i sadržinu ugovora o radu, pa da sve rezonovanje prvostepenog suda jeste u skladu sa smislom propisa na koje se pozvao.
14. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude drugostepenog suda, pa je predmetni spis 3. aprila 2018. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 333488 18 Rev od 12. marta 2019. godine odbijena je apelantičina revizija.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao šta je propisano odredbom člana 72. stav 1. ZOO, te je istakao da, kad jedna od strana koja se ugovorom obavezuje nije potpisala pismenu ispravu o ugovoru za koji se zahtijeva pisani oblik, ugovor zbog nedostatka forme nije pravno valjan. Zatim je ukazao da u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da je apelantica zaključila ugovor o radu sa tuženim na neodređeno vrijeme, da je ugovor o radu potpisala apelantica, a da je za tuženog ugovor potpisalo neovlašteno lice, što znači da takav ugovor nije zakonit i da on ne proizvodi pravno djejstvo. Nadalje je istakao da je apelantičina obaveza bila da dokaže da njeno stupanje na rad ima sve elemente i karakteristike radnog odnosa, odnosno sva prava, obaveze i odgovornosti koje proizlaze iz radnog odnosa, tj. sve elemente ugovora o radu propisane članom 21. Zakona o radu. Međutim, s obzirom na to da ugovor o radu nije potpisalo ovlašteno lice tuženog, to samim tim apelantica nije dokazala da njen angažman kod tuženog ima sve bitne elemente koji su neophodni za postojanje radnog odnosa, odnosno da uspostavljeni odnos između tuženog i apelantice po svojoj sadržini i kvalitetu ima sve karakteristike radnog odnosa, pa su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili apelantičin tužbeni zahtjev, dajući kroz obrazloženja svojih odluka potpune i pravilne razloge.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelantica je istakla, između ostalog, da iz svih dokaza jasno proizlazi da je obavljala faktički rad kod tuženog, koji u više navrata to nije ni sporio tokom postupka pred nižim sudovima. Naime, tuženi u svom odgovoru na tužbu spori faktički rad, a ne spori zaključenje ugovora sa apelanticom, dok u svom podnesku osporava postojanje ugovora, a ne spori faktički rad apelantice, te na pripremnom ročištu i dalje tvrdi da ugovor o radu nije zaključen. Nadalje je istakla da se iz izjave apelantice, kao i svjedoka S. O. sud mogao uvjeriti da su obje usmeno ugovarale kako i pod kojim uslovima će se obavljati posao, te da je svjedok H. Č. potvrdio da je apelantica obavljala faktički rad kod tuženog, pa iz navedenog proizlazi da su apelantica i tuženi zaključili usmeni ugovor o radu na osnovu kog zakonskog pravnog osnova je apelantica obavljala rad kod tuženog. Apelantica je naglasila da ne bi smjela da snosi „negativne posljedice nekoordinacije i haosa koji očigledno vlada u organizaciji rada i vođenja poslovne politike“ kod tuženog. Takođe je istakla da za nižestepene sudove nije bio dovoljan dokaz o postojanju radnopravnog odnosa ni prijava i odjava Poreznoj upravi FBiH za apelanticu, niti što se i na spornom ugovoru o radu (iako ga nije potpisala zakonska zastupnica tuženog), kao i na svim drugim dokumentima nalazio pečat tuženog. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nisu savjesno i brižljivo ocijenili dokaze.
19. Apelantica je nadalje istakla da su nižestepeni sudovi u konkretnoj pravnoj stvari trebali da primijene odredbe člana 88. stav 1. ZOO, a ne stava 3. na koji se pozivaju. Naime, tuženi je sastavljanjem prijava i odjava Poreznoj upravi FBiH sporni ugovor naknadno odobrio, a i samo rješenje o prestanku rada potvrđuje naknadno odobrenje postojanja ugovora o radu. Nadalje je istakla da su nižestepeni sudovi pogrešno tumačili odredbu člana 21. Zakona o radu, jer ako ne postoji pismeni ugovor o radu (jer je on iz nekih razloga manjkav), ne znači da nije postojao radni odnos između apelantice i tuženog. Naime, tuženi i apelantica su manifestovali svoju volju, ponašajući se kao da se radi o radnom odnosu, i to apelantica obavljanjem svojih poslova i radnih zadataka, a tuženi vršeći prijavu i odjavu apelantice, kao i uručenjem rješenja o otkazu. U vezi s tim je ukazala na stav Vrhovnog suda u Presudi broj 56 0 P 006632 08 Rev od 23. aprila 2009. godine (koju nije dostavila uz apelaciju) da neposjedovanje rješenja o prijemu u radni odnos nema nužno kao posljedicu pravni zaključak da zaposlenik nije zasnovao radni odnos, niti se faktički radni odnos, zbog nedostatka zakonitog osnova zasnivanja, mora nužno uvijek smatrati nezakonito uspostavljenim radnim odnosom po osnovu koga se zaposleniku ne može pružiti pravna zaštita. Zatim je istakla da i smisao odredbe člana 21. Zakona o radu ukazuje na to da, i kada nije zaključen pismeni ugovor o radu, uz činjenicu obavljanja rada, smatra se da je, ipak, zaključen ugovor o radu. Prema tome, sama činjenica obavljanja faktičkog rada kod tuženog apelantici daje pravo da uživa pravnu zaštitu isto kao da je i sklopila punovažan pismeni ugovor o radu.
20. U vezi sa dužinom trajanja postupka, apelantica je istakla, između ostalog, da je od podizanja tužbe pa do presude Vrhovnog suda postupak trajao nedopustivo dugo, čime je prekršeno njeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, radi se o postupku iz radnog odnosa koji se treba provesti hitno u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. Apelantica je predložila da joj se, saglasno ustaljenoj praksi Ustavnog suda, dosudi iznos od 4.809,00 KM na ime duševnih bolova koje je trpjela zbog dugog trajanja postupka.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je istakao da je donio odluku u roku od oko 11 mjeseci nakon prijema predmeta, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantičinih prava, jer je drugostepena odluka donesena na zakonit način, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Općinski sud je ukratko istakao hronologiju predmetnog parničnog postupka.
24. Tuženi je naveo, između ostalog, da se apelacioni navodi svode na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili propise, a da Ustavni sud nije redovni sud četvrtog stepena. Naime, nezadovoljstvo jedne od strana konačnim ishodom predmetnog postupka nije razlog za pokretanje mehanizma apelacione zaštite. S obzirom na navedeno, predložio je da se apelacija odbaci kao prima facia neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredaba, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom djelu glasi:
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Sastavljanje isprave Član 72. stav 1.
(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njim obavezuju.
Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88. st. 1, 2, i 3.
(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.
(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
26. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dIjelu glasi:
Sadržaj zaključenog ugovora o radu Član 21.
Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj ili usmenoj formi.
Ugovor o radu u pismenoj formi sadrži, naročito, podatke o:
1. nazivu i sjedištu poslodavca;
2. imenu i prezimenu, prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika;
3. trajanju ugovora o radu;
4. danu otpočinjanja rada;
5. mjestu rada;
6. radnom mjestu na koje se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova;
7. dužini i rasporedu radnog vremena;
8. plaći, dodacima na plaću, naknadama, te periodima isplate;
9. trajanju godišnjeg odmora;
10. otkaznim rokovima kojih su se dužni pridržavati zaposlenik i poslodavac;
11. druge podatke u vezi sa uvjetima rada utvrđene kolektivnim ugovorom.
Umjesto podataka iz stava 2. tač. 7. do 11. ovog člana, može se u ugovoru o radu naznačiti odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, kojim su uređena ta pitanja.
27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 333488 18 Rev od 12. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. marta 2019. godine a apelacija je podnesena 29. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da su navedeni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.
37. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev zaključujući da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala svoje tužbene navode, prije svega, ukazujući na činjenicu da je dokazano da sporni ugovor o radu, koji je predložila i provela apelantica, nije potpisan od zakonskog zastupnika tuženog. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u osporenim odlukama pozvali na član 21. Zakona o radu, koji propisuje sadržaj ugovora o radu, kao i na član 72. stav 1. ZOO, koji propisuje da, u slučaju kada je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, da je ugovor zaključen kad ispravu potpišu sva lica koja se njime obavezuju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da su tuženi i apelantica manifestovali svoju volju, ponašajući se kao da se radi o radnom odnosu, te u vezi s tim ukazuje na stav Vrhovnog suda u Presudi broj 56 0 P 006632 08 Rev od 23. aprila 2009. godine (koju nije dostavila uz apelaciju). U vezi sa navedenim, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi, odgovarajući na apelantičine prigovore (koje u suštini ponavlja i u apelaciji, da je zaključen usmeni ugovor, da je naknadno tuženi odobrio sporni ugovor o radu, da tuženi nije osporavao radni odnos, kao i prigovori u vezi sa prijavom-odjavom kod Porezne uprave), jasno obrazložili zašto ti prigovori ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju (bliže navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke), te da su se u vezi s tim pozvali i na član 26. ZOO (koji propisuje da je ugovor zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora) i član 88. ZOO (koji propisuje u suštini posljedice i mogućnosti u slučaju zaključenja ugovora od neovlaštenog lica). Dovodeći navedene zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi u vezu sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, kao ni u primjeni pozitivnopravnih propisa redovnih sudova. Ovo pogotovo što zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ako su ti zaključci očigledno proizvoljni, što u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni dokumenata dostavljenih uz apelaciju ne proizlazi.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
40. U vezi sa apelantičinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantičinom tužbom od 30. oktobra 2012. godine, a da je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 12. marta 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je pred redovnim sudovima trajao šest godina i oko četiri mjeseca. Analiza dužine trajanja postupka
42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu, odnosno da se radi o postupku koji je hitne prirode. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
43. Analizirajući apelantičino ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu u Mostaru, što je utjecalo na sam početak predmetnog parničnog postupka, te da je nakon podnošenja tužbe (na pripremnom ročištu) preinačila tužbu, što jeste njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.
44. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu u Mostaru podnesena predmetna tužba, te da je nakon nešto duže od četiri mjeseca taj sud predmetni spis dostavio Općinskom sudu, koji je prvostepenu presudu donio nakon jedne godine i oko dva mjeseca (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis). Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio drugostepenu presudu nakon tri godine i oko pet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), a da je Vrhovni sud donio revizionu odluku nakon 11 mjeseci (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju.
45. Imajući u vidu navedeno, iako je primjetno da je postupak pred Kantonalnim sudom duže trajao, sagledavajući postupak u cjelini u kojem su redovni sudovi u periodu od šest godina i oko četiri mjeseca donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance, kao i okolnost da je apelantica do konačne odluke povodom svog tužbenog zahtjeva došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ukupna dužina predmetnog postupka zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku.
46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
47. Apelantica se u apelaciji pozvala i na kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantičina argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa). S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelantica povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi za svoj stav o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva dali jasne i precizne razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu i ZOO, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji kršenje apelantičinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u periodu od šest godina i oko četiri mjeseca donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević