Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1852/19 (V. Z.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Raskid ugovora
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1852/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1852/19, rješavajući apelaciju Vojke Zec, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vojke Zec podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 024440 17 Rev od 16. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 024440 16 Rsž 2 od 29. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Rs 024440 16 Rs 3 od 15. jula 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vojka Zec (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Modriče, koju zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 Rs 024440 17 Rev od 16. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 024440 16 Rsž 2 od 29. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 Rs 024440 16 Rs 3 od 15. jula 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i advokata Ilije Andrića kao zastupnika u predmetnom postupku tužene JU Bolnica za hroničnu psihijatriju (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 14. septembra 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 30. maja 2012. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa i poništenja akta poslodavca.

6. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 Rs 024440 13 Rs 2 od 26. decembra 2014. godine, stavom I izreke, djelimično je usvojen apelanticin precizirani tužbeni zahtjev i obavezana tužena da apelantici plati ukupan iznos, bliže određen u izreci presude, koji se odnosi na štetu po osnovu neisplaćene plaće za period „od 6. marta 2012. do 13. maja 2014. godine“ sa zakonskim zateznim kamatama, te na apelanticino potraživanje po osnovu plaća za period „od 1. januara do 30. aprila 2014. godine“ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen. Presudom je dalje, stavom II izreke, odbijen apelanticin zahtjev kojim je tražila da se naloži tuženoj da joj po pravomoćnosti presude uspostavi sva prava iz radnog odnosa po pitanju penzijskog i invalidskog osiguranja (tačka 1. stava II izreke), te je tužena obavezana da apelantici naknadi troškove postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom (tačka 2. stava II izreke). Presudom je također, stavom III izreke, rješenjem odbačen apelanticin zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su nezakonite odluka Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) od 21. marta 2012. godine i odluka tužene od 4. aprila 2012. godine jer je o njemu već pravomoćno presuđeno.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 86 0 Rs 024440 15 Rsž od 23. juna 2015. godine žalbe tužene i apelantice su uvažene i prvostepena presuda ukinuta u st. I i II tač. 1. i 2, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda broj 86 0 Rs 024440 16 Rs 3 od 15. jula 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime naknade izgubljene zarade isplati iznose bliže označene u izreci presude za period od marta do maja 2012. godine, te za period od juna 2012. do oktobra 2015. godine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Presudom je dalje odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da na ime apelantice kod Porezne uprave Republike Srpske izvrši uplate po osnovu zakonskih poreza i doprinosa na ime zarade za period od marta do maja 2012. godine u određenim iznosima i izvrši uplatu razlike zakonskih poreza na ime zarade, te na ime razlike zakonskih doprinosa na ime zarade za period od juna 2012. do oktobra 2015. godine u određenim iznosima, kao i zahtjev da joj nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje obavezana apelantica da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) rješenjem od 15. oktobra 2009. godine imenovala apelanticu za direktora tužene na period od četiri godine, te da je to rješenje stupilo na snagu narednog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku. Dalje je naveo da je 25. novembra 2009. godine tužena s apelanticom zaključila ugovor o pravima i obavezama direktora, kojim se uređuju naknada za rad, međusobna prava i obaveze između organa upravljanja, poslodavca, Upravnog odbora i apelantice u svojstvu direktora. Zatim je naveo da je rješenjem Vlade RS od 12. oktobra 2011. godine apelantica imenovana za direktora tužene na period od četiri godine i da je Vlada RS rješenjem od 21. marta 2012. godine razriješila apelanticu dužnosti direktora tužene zbog neusvajanja Izvještaja o poslovanju i finansijskog izvještaja o poslovanju za 2011. godinu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tužena 25. aprila 2012. godine donijela rješenje o raskidu ugovora o pravima i obavezama direktora, te da se tim rješenjem raskida navedeni ugovor zaključno sa 7. aprilom 2012. godine, a shodno članu 9. ugovora o pravima i obavezama direktora i da je razlog raskida ugovora to što je apelantica razriješena s funkcije direktora rješenjem Vlade RS, te da shodno navedenom ugovorni odnos apelantici prestaje sa 7. aprilom 2012. godine, s kojim danom joj je i zaključen radni staž kod tužene. Osnovni sud je također ukazao da se apelantica, nakon što joj je prestao radni odnos kod tužene na osnovu rješenja od 25. aprila 2012. godine, vratila na rad u Dom zdravlja Modriča, gdje je bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i prije nego što je izabrana na funkciju direktora kod tužene, a gdje i danas radi na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

10. Osnovni sud je zatim ukazao da je rješenje Vlade RS od 21. marta 2012. godine o razrješenju apelantice s dužnosti direktora kod tužene poništeno Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 009383 12 od 8. jula 2013. godine i da je Vlada RS, postupajući po navedenoj presudi, odlukom od 31. jula 2013. godine poništila svoje rješenje od 21. marta 2012. godine, te da je Vlada RS istog dana donijela novo rješenje o razrješenju apelantice kao direktora tužene zbog pokrenutog krivičnog postupka za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja i da protiv te odluke nije pokrenut sudski postupak, te je to rješenje postalo pravomoćno i konačno. Također je naveo da je apelantica pismenim putem od tužene tražila da poništi rješenje o suspenziji i da je vrati na posao, te da je pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj 86 0 Rs 024441 12 Rs od 28. novembra 2012. godine poništeno rješenje tužene od 4. aprila 2012. godine kojim je apelantica suspendirana s posla kod tužene, kao i da je Republička uprava za inspekcijske poslove – Odjeljenje Doboj rješenjem od 21. juna 2012. godine naložila tuženoj da obustavi rješenje o suspenziji apelantice i rješenje o prestanku radnog odnosa do okončanja sudskog postupka. Zatim, da je apelantica 8. juna 2012. godine podnijela tužbu protiv tužene radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja na posao, kao i da joj se uspostave sva prava iz radnog odnosa koja je imala ranije, te da je Presudom Osnovnog suda broj 86 0 Rs 024573 12 Rs od 12. jula 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 86 0 Rs 024573 13 Rsž od 23. oktobra 2013. godine, odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, te da je njena revizija odbačena Rješenjem Vrhovnog suda broj 86 0 Rs 024573 13 Rev od 31. marta 2015. godine.

11. Osnovni sud je istakao da je sporno da li je apelantici prestao radni odnos kod tužene, te da li je tužena u obavezi da apelantici naknadi štetu zbog izgubljene zarade za traženi vremenski period, kao i naknadu štete zbog izgubljene razlike zarade za traženi period, kao i obaveza tužene da kod Porezne uprave RS izvrši uplatu po osnovu zakonskih poreza, kao i uplatu razlika zakonskih poreza, kao i to da li je tužena u obavezi da apelantici naknadi traženu štetu, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je apelantica razriješena dužnosti direktora rješenjem Vlade RS, koja ju je na ovu funkciju i imenovala, kao i činjenicu da je s apelanticom rješenjem tužene raskinut ugovor o pravima i obavezama direktora zaključno sa 7. aprilom 2012. godine, a koje rješenje je konačno jer je potvrđeno presudom tog suda (u predmetu broj 86 0 Rs 024573 12 Rs).

12. Osnovni sud je ukazao da je apelantica tokom postupka u više navrata mijenjala (precizirala) svoj tužbeni zahtjev, počevši od prvobitnog zahtjeva do 27. juna 2016. godine kada je konačno opredijelila tužbeni zahtjev na način kako glasi u izreci presude. Osnovni sud je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, konačno opredijeljen apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan jer je utvrđeno da apelantica nije blagovremeno podnijela tužbu u pogledu pojedinih potraživanja shodno odredbi člana 118. stav 2. Zakona o radu. Zatim je naveo da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan i po osnovu toga što je u pogledu apelanticinog zahtjeva da joj se isplati naknada štete na ime izgubljene zarade za mart, april, maj i juni 2012. godine, kao i naknada štete zbog izgubljene zarade za period od juna 2012. do oktobra 2015. godine jer je apelantici radni odnos kod tužene prestao sa 7. aprilom 2012. godine, a na osnovu rješenja o raskidu ugovora o pravima i obavezama direktora od 25. aprila 2012. godine, a koje je potvrđeno pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 12. jula 2013. godine. Naime, navedenom presudom je potvrđeno da su apelantici kod tužene zaključno sa 7. aprilom 2012. godine prestala sva prava i obaveze koje je imala na osnovu ugovora o pravima i obavezama direktora zaključenog 25. novembra 2009. godine, a time i obaveze tužene da apelantici isplaćuje naknadu u vidu zarada za tražene mjesece, a sve zato što je apelantica rješenjem Vlade RS od 21. marta 2012. godine razriješena dužnosti direktora kod tužene. Osnovni sud je ukazao da je time apelantica izgubila status direktora, tako da je rješenjem o raskidu ugovora o pravima i obavezama direktora samo potvrđen raskid predmetnog ugovora. Zatim je naveo da je apelanticu prvobitno na mjesto direktora tužene na određeni period imenovala Vlada RS kao osnivač tužene, te da nakon što je apelantica razriješena dužnosti direktora kod tužene, tužena nije mogla apelanticu zadržati na radnom mjestu njene stručne spreme, niti je bio predviđen posao i radni zadatak koji je ranije obavljala ili drugi poslovi u okviru njene stručne spreme, a što je vidljivo iz Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kao i Statuta tužene. Dalje je naveo da iz tih razloga tužena nije mogla apelanticu zadržati kod sebe na radnom mjestu jer je apelantica do objavljivanja konkursa za izbor direktora kod tužene od strane Vlade RS bila zaposlena u Domu zdravlja u Hitnoj službi Modriča, na koje radno mjesto se apelantica i vratila nakon što je razriješena dužnosti direktora (gdje i sada radi). Osnovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da tužena nije odgovorna za raskidanje ugovora o pravima i obavezama direktora, niti je odgovorna za razrješenje apelantice kao direktora kod tužene, te time nema ni obavezu da joj naknadi štetu zbog izgubljene zarade i štetu zbog izgubljene razlike zarade, koju je apelantica ostvarila kod tužene u odnosu na zaradu koju apelantica sada ostvaruje kod Doma zdravlja Modriča, gdje je i zaposlena. Osnovni sud je ukazao da kako je apelantica tužbeni zahtjev usmjerila prema tuženoj, koja je i nije razriješila dužnosti direktora, to je apelanticin tužbeni zahtjev koji je usmjeren prema tuženoj neosnovan i tužena u tom pogledu nije pasivno legitimirana, te je Osnovni sud i iz tog razloga apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

13. Presudom Okružnog suda broj 86 0 Rs 024440 16 Rsž 2 od 29. decembra 2016. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, ali nije u potpunosti dao adekvatne razloge za svoju odluku. U vezi s tim Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda u dijelu da je rješenje tužene od 25. aprila 2012. godine kojim je raskinut ugovor o pravima i obavezama apelantice kao direktora „ostalo na snazi“ po presudama Osnovnog suda i Okružnog suda, te kako tužena nije mogla zadržati apelanticu u radnom odnosu na radnom mjestu njene stručne spreme jer to nije predviđeno ni Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, ni Statutom tužene jer je apelantica do izbora za direktora tužene od strane Vlade RS bila zaposlena u Domu zdravlja Modriča, gdje se i vratila raditi, te kako nema ni odgovornosti tužene za prestanak apelanticinog radnog odnosa, samim tim tužena nije u obavezi da apelantici isplati naknadu na ime izgubljene zarade. Međutim, Okružni sud je naveo da nije pravilan stav prvostepenog suda da apelanticina tužba za isplatu naknada za izgubljenu zaradu nije blagovremena, kao i da nije pravilan stav prvostepenog suda da tužena nije pasivno legitimirana u ovom predmetu, te istakao da bez obzira na ove propuste prvostepenog suda nalazi da je pravilno odbijen apelanticin tužbeni zahtjev iz naprijed navedenih razloga. Okružni sud je naveo da nisu osnovani ni apelanticini žalbeni prigovori koji se odnose na troškove postupka.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 Rs 024440 17 Rev od 16. januara 2019. godine revizija je djelimično usvojena, te je odluka o troškovima postupka sadržana u nižestepenim presudama preinačena tako što je apelantica obavezana da tuženoj isplati manji iznos od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom (preciznije navedeno u izreci presude). Presudom je dalje „odbijena revizija u ostalom dijelu“.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana, te ukazao na čl. 39. i 130. Zakona o radu. U vezi s tim je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda u osporenoj presudi da je na osnovu pravomoćne presude istog suda u predmetu broj 86 0 Rs 024573 12 Rs, iste tužiteljice (ovdje apelantice) protiv iste tužene, odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene o raskidu ugovora o pravima i obavezama apelantice kao direktora tužene, te za njeno vraćanje na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljala na osnovu tog ugovora, te da samim tim tužena prema odredbi člana 130. Zakona o radu nije u obavezi da apelantici isplati naknade iz radnog odnosa na ime izgubljene zarade i zakonske doprinose koje zahtijeva predmetnom tužbom. Zatim je ukazao da slijedi da je odluka o raskidu ugovora o pravima i obavezama apelantice kao direktora kod tužene zakonita, te da je stoga ugovorni odnos apelantice i tužene prestao sa 7. aprilom 2012. godine. Također je ukazao da je pravilan i zaključak drugostepenog suda u osporenoj presudi da na pravilnost pobijane presude nisu od utjecaja činjenice da je odluku Vlade RS o razrješenju apelantice dužnosti direktora tužene poništio Okružni sud u Banjaluci i da je nakon toga Vlada RS donijela novu odluku kojom je apelanticu razriješila navedene dužnosti zbog vođenja krivičnog postupka, te da je Osnovni sud poništio rješenje o suspenziji apelantice jer je na snazi ostalo navedeno rješenje tužene o raskidu ugovora o pravima i obavezama apelantice kao direktora od 25. aprila 2012. godine, pa samim tim tužena nema obavezu da apelantici isplaćuje tražene naknade po osnovu tog ugovora. Vrhovni sud je istakao da nasuprot prednjem apelantica osnovano ističe da se u konkretnom slučaju vodio spor iz radnog odnosa i da je odluka o troškovima parničnog postupka u osporenoj presudi nepravilna te je, pozivajući se na odredbe čl. 386. stav 1. i 396. ZPP, te tarifni broj 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema apelanticinom mišljenju, u predmetnom postupku donesene su osporene odluke na štetu apelantice uz mnoštvo zaključaka koji se čine nerazumnim, koje su zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ostaje nejasno kako Okružni sud u ranijoj svojoj odluci usvaja apelanticinu žalbu, „nalaže Osnovnom sudu da se izvrši dopunsko vještačenje za duži i povoljniji period apelantice, kao i da se utvrdi da li su plaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje i kad se sve to izvrši i utvrdi od strane finansijskog vještaka, taj isti sud kaže da apelantica nema pravo na naknadu štete jer nije poništila odluku tužene kojom tužena rješava o sasvim drugom pravnom osnovu vezano za raspored poslije razrješenja apelantice“. Apelantica smatra da je pogrešan stav Okružnog suda da je pravni osnov za naknadu štete odluka tužene kojom je naloženo apelantici da se vrati na ranije radno mjesto u Dom zdravlja u Modriči, te da je Okružni sud bio nadležan da rješava u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, a postavljeni tužbeni zahtjev se bazira na poništenoj odluci o suspenziji apelantice od strane Osnovnog suda (pravomoćnom presudom od 28. novembra 2012. godine) i poništenoj odluci o razrješenju apelantice od strane Okružnog suda u Banjaluci (pravomoćnom presudom od 8. jula 2013. godine). U vezi s navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelantica navodi hronologiju postupka, te je zatražila da joj se dosudi pravična naknada zbog povrede „prava na pristup sudu“.

b)Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud smatra da ne stoje apelanticini navodi da su osporenom presudom povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Vrhovni sud je također naveo da je osporena odluka donesena nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestepenim sudovima, te da je za svoju odluku, suprotno apelanticinim navodima, dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju presude isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava na njenu štetu. S obzirom na navedeno, smatra da je apelacija neosnovana.

19. Okružni sud navodi da u postupku pred drugostepenim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom i da je cijenio apelanticine žalbene navode koji su od odlučnog značaja za rješavanje ove pravne stvari, za što je dao jasne činjenične i pravne razloge u obrazloženju presude, te da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku. Shodno navedenom, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud smatra da navodi iz apelacije ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost pobijane odluke, te da su neosnovani apelanticini navodi da su pobijanom presudom povrijeđena njena prava na koje se apelantica poziva. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Zastupnik tužene navodi da smatra da je podnesena apelacija u potpunosti neosnovana, te predlaže da se ona odbaci kao nedopuštena. Smatra da je apelantica, kako to proizlazi iz samih činjeničnih navoda apelacije, samo nezadovoljna rezultatom postupka.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

23. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 130.

Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 Rs 024440 17 Rev od 16. januara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

32. U vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom smislu bila proizvoljna. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je pravilan zaključak drugostepenog suda u osporenoj presudi da je na osnovu pravomoćne presude istog suda u predmetu broj 86 0 Rs 024573 12 Rs, iste tužiteljice (ovdje apelantice) protiv iste tužene, odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tužene o raskidu ugovora o pravima i obavezama apelantice kao direktora tužene, te za njeno vraćanje na poslove i radne zadatke koje je ranije obavljala na osnovu tog ugovora, te da samim tim tužena prema odredbi člana 130. Zakona o radu nije u obavezi da apelantici isplati naknade iz radnog odnosa na ime izgubljene zarade i zakonske doprinose koje zahtijeva predmetnom tužbom. Osim toga, i da je pravilan i zaključak drugostepenog suda u osporenoj presudi da na pravilnost pobijane presude nisu od utjecaja činjenice da je odluku Vlade RS o razrješenju apelantice dužnosti direktora tužene poništio Okružni sud u Banjaluci i da je nakon toga Vlada RS donijela novu odluku kojom je apelanticu razriješila navedene dužnosti zbog vođenja krivičnog postupka, te da je Osnovni sud poništio rješenje o suspenziji apelantice jer je na snazi ostalo rješenje tužene o raskidu ugovora o pravima i obavezama apelantice kao direktora od 25. aprila 2012. godine. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ove apelanticine navode ocjenjuje neosnovanim.

b)U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

34. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 30. maja 2012. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 16. januara 2019. godine, kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelantica koristila, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je šest godina i oko osam mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.

37. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud uočava da je apelantica u toku postupka više puta precizirala tužbeni zahtjev, što jeste njeno procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira.

38. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Osnovnim sudom trajao oko dvije godine i sedam mjeseci od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao oko šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), te da je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud, također, zapaža da je nakon toga ponovni postupak pred prvostepenim sudu trajao oko godinu i jedan mjesec (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja), žalbeni postupak pred Okružnim sudom je trajao oko pet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), a postupak pred Vrhovnim sudom je trajao oko dvije godine i jedan mjesec (računajući od dana donošenja drugostepene presude).

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da su redovni sudovi u analiziranom periodu od šest godina i oko osam mjeseci donijeli četiri meritorne presude i jedno procesno rješenje, te da je apelantica u više navrata precizirala tužbeni zahtjev, što je utjecalo na dužinu trajanja postupka, te okolnost da je apelantica došla do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi hitne prirode i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. Apelantica, također, navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od šest godina i oko osam mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene četiri meritorne presude i jedno procesno rješenje, prešla granice „razumnog roka“.

43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelanticinog prava u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1852/19 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio