Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4626/20 (P.D.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4626/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4626/20, rješavajući apelaciju P. D., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P. D.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 038160 19 Rev od 15. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Nedjeljko Ripić odvjetnik iz Mostara, podnio je 17. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 038160 19 Rev od 15. listopada 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Grawe osiguranje d.d. Sarajevo) na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je vozilo u vlasništvu apelanta sudjelovalo u prometnoj nezgodi, a vozilom je u trenutku udesa upravljao I.R.. Dalje je naveo da je na vozilu bilo ugovoreno puno kasko osiguranje i da su uključena sva osiguranja prema uvjetima kasko osiguranja cestovnih vozila. Pri tome je naveo da je u ponudi za osiguranje automobilskog kaska navedeno da je ugovarač osiguranja apelant, dok je u rubrici osiguranik naznačeno „isto“, odnosno da je kao osiguranik određen sam vlasnik vozila tj. apelant. Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno konstatirao da je nalaz vještaka detaljan i da su u njemu navedeni svi elementi pod kojima se desila nezgoda, nakon čega je pravilno utvrdio da ocjena nalaza i mišljenja vještaka u konkretnom slučaju nije relevantna, budući da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog činjenice da vozilom u trenutku nastanka nezgode nije upravljao osiguranik, nego treća osoba, za koju nije postojalo odobrenje tuženog u smislu odredbe članka 15. Uvjeta kasko osiguranja cestovnih vozila (u daljnjem tekstu: Uvjeti). S tim u svezi, naveo je da je apelant neosnovano prigovarao da nižestupanjski sudovi nisu mogli prihvatiti prigovore tuženog i uzeti u obzir činjenicu da je vozilom apelanta upravljala treća osoba bez suglasnosti osiguravatelja. Naime, apelant smatra da ova činjenica nije bila predmet dokazivanja zbog toga što je tuženi nije iznio u odgovoru na tužbu, niti na pripremnom ročištu, nego tek u završnom izlaganju. U pogledu toga, Vrhovni sud je naveo da tuženi u završnom izlaganju nije iznio nove činjenične navode, već svoj pravni stav da se na osnovu činjeničnog stanja - koje proizlazi iz dokaza apelanta - ne može utvrditi postojanje obaveze tuženog na isplatu osigurane sume. Pri tome, naveo je da je apelant pogrešno zaključio da je tuženi propustio dokazati svoje činjenične tvrdnje kojima je osporavao osnovanost tužbenog zahtjeve, iz razloga što je apelant morao dokazati da su nastupile okolnosti koje na strani tuženog dovode do obaveze isplate osigurane sume, u skladu s policom osiguranja, uključujući i Uvjete (nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu članka 123. ZPP, te pravilno rasporedili teret dokazivanja, cijeneći koja parnična stranka je dužna dokazati koje činjenice). Nadalje, naveo je da je drugostupanjski sud pravilno zaključio, da su bez osnova navodi apelanta da je u polici osiguranja, u rubrici 4. ,,ostala lica koja će često upravljati vozilom, njihovo ime i prezime (navesti srodstvo sa ugovaračem)“ navedeno „I.R. - prijatelj“. U pogledu toga je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno cijenili policu osiguranja i ponudu za osiguranje automobilskog kaska, koje su pročitane tokom prvostupanjskog postupka, te utvrdili da takva rubrika (rubrika 4.) u ispravama dostavljenim uz tužbu ne postoji. Također, naveo je da je apelant u reviziji isticao da se ovo može utvrditi uvidom u „Dodatak uz ponudu policu automobilskog kaska“. Međutim, takav dokaz tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije izveden, pa je bez osnova prigovor da su nižestupanjski sudovi pogrešno cijenili ovaj ključni dokaz (apelant je tek uz reviziju priložio ispravu naslovljenu „Dodatak uz ponudu za osiguranje automobilskog kaska", bez navođenja zbog čega ovaj dokaz nije mogao predložiti do zaključenja glavne rasprave). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 15. stavak 1. Uvjeta predviđeno da su, osim ugovarača osiguranja koji nije pravna osoba, suosigurane su osobe kojima je ugovarač osiguranja prepustio upravljanje vozilom, te da ovo vrijedi samo pod uvjetom ako je osiguravatelj dao suglasnost nakon pismene obavijesti ugovarača osiguranja. U skladu s odredbom stava 2. istog člana, ako se ne dokaže suprotno, smatra se da je osobi koja s njim živi u zajedničkom domaćinstvu ugovarač osiguranja prepustio upravljanje vozilom, kao i supružniku osiguranika, djeci osiguranika, bratu, sestri, posvojeniku ili usvojitelju i u tim slučajevima nije potrebna suglasnost osiguravatelja. Imajući u vidu navedene odredbe, Vrhovni sud je naveo da bi obveza tuženog na isplatu ugovorene sume nastala samo ako bi u trenutku oštećenja vozila vozilom upravljala jedna od navedenih osoba. Stoga, kod činjenice (koju je iznio sam apelant) da je vozilom upravljala osoba koja nije ugovarač, a ni suosigurana osoba u smislu stavka 2. članka 15. Uvjeta, apelant je bio dužan dokazati da mu je tuženi dao suglasnost da se I.R. prepusti upravljanje vozilom.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da se sudska odluka nije mogla zasnovati na odredbi članka 15. Uvjeta i na činjenici da je vozilom upravljala treća osoba I.R., jer je tu činjenicu tuženi izjavio tek u završnoj riječi (bez da ju je ikad isticao u odgovoru na tužbu ili na pripremnom ročištu).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević