Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3150/19 (S.P.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kleveta
- Legitiman cilj
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Privatni život
- Miješanje
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Internet
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Ograničenja prava iz čl. 10.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 163
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. · čl. 163
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3150/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3150/19, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija S. P.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 306052 14 Gž od 15. maja 2019. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da S. P., u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati S. P.
zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija S. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 306052 14 Gž od 15. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 306052 12 P od 26. februara 2014. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Karović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 306052 14 Gž od 15. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 306052 12 P od 26. februara 2014. godine. Apelant je 9. septembra 2019. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, N. H. i „Pres-Sing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 29. oktobra, odnosno 2. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 18. novembra 2020. godine. Općinski sud je uz odgovor na apelaciju dostavio sudski spis, koji je, nakon uvida, vraćen Općinskom sudu.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 13. novembra 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi naknade štete zbog klevete.
6. Apelant je 27. novembra 2012. godine uredio i dopunio tužbu, te nakon što mu je Općinski sud vratio tužbu na dopunu, apelant je podneskom od 28. januara 2013. godine uredio tužbu. Također, apelant je na pripremnom ročištu dopunio tužbu, a na ročištu za glavnu raspravu dopunio tužbu i proširio pravni osnov.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 306052 12 P od 26. februara 2014. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete, sa zateznim kamatama i troškovima postupka, da se obavežu da trajno uklone sve tekstove Slobodne Bosne na internetu u kojima se apelant dovodi u kontekst sa A. P., zastupnicom u Parlamentu Bosne i Hercegovine, te da se obavežu da ovu presudu u cijelosti objave u Nezavisnoj informativnoj reviji Slobodna Bosna. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je 5. septembra 2012. godine na internetskom portalu Slobodne Bosne objavljen članak pod nazivom posljednje vijesti – „[apelant], uposlenik Vlade Federacije pozvao na ubistvo [A. P.] ”. Dalje je naveo da je u članku navedeno da je apelant na Facebooku, reagirajući na izjave A. P. u medijima, u komentarima ispod vijesti napisao: „Ima li iko u Parlamentu da ovu drolju nabije nogom u guzicu? Ili vam se kao i meni gadi”, te da je u daljnjim komentarima napisao: „Mislim gadi da je dotaknem uopšte? Imam osjećaj da se dugo nije kupala i da dismr: uh, pola bih ih odrobijao”. Također je ukazao da je u članku navedeno da je nešto dalje nakon komentara njegovih prijatelja koji su s odobravanjem popratili apelantovo pisanje napisao: „Ne znam s koje strane dolazi, ali bih je sačekao izvan Parlamenta. U ostalom njima bi trebalo zabraniti da kroče u Sarajevo. Imaju oni Istočno Sarajevo. Sigurnije se tamo osjećaju”. Općinski sud je ukazao da je u članku navedeno da je apelant raspravu zaključio: „U ostalom tražio sam da to uradi neko od poslanika. Zamisli samo kako se to u Ukrajini efikasno rješava”, te dodao „ako ima još neki pritajeni četnik ili četnikuša na mom profilu može se slobodno ukinuti”, te otkazao „prijateljstvo” sa svim licima srpske nacionalnosti. Dalje je ukazao da je navedeno da je Ukrajinu apelant spomenuo nakon objavljene vijesti da je generalni tužilac Ukrajine spreman podići tužbu protiv Julije Timošenko za organizaciju ubistva biznismena i člana Parlamenta Jevgenija Šerbanja. Dalje je u članku navedeno da skandaloznije od apelantovog ponašanja, koji je kazao i kako je A. P. „samo za štange”, jeste odobravanje stavova njegovih prijatelja na Facebooku, redom uposlenika državnih institucija, te njihovo navođenje. Istaknuo je da u tekstu stoji da je A. P., zastupnica SDS-a u Parlamentu Bosne i Hercegovine, podnijela krivičnu prijavu protiv apelanta, uposlenika Ureda za odnose sa javnošću Vlade FBiH, inače nekadašnjeg novinara BHT1. Dalje je navedeno da je za krivično djelo podstrekavanja na ubistvo predstavnika najviših institucija Bosne i Hercegovine propisana kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Ukazano je i da je na kraju krivične prijave navedeno: „Imajući u vidu da je prijavljeni državni službenik i da je učinjenu radnju izvršio u radno vrijeme, a vjerovatno koristeći sredstvo za rad povjeren od strane Vlade Federacije BiH, ovo djelo smatramo teže kvalifikovanim”. Općinski sud je naveo da su na kraju teksta u zagradi navedeni inicijali N. H.
9. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u apelantovu Facebook stranicu kod vijesti.ba, gdje stoji slika A. P., Republika Srpska jeste država, apelantovi komentari i komentari prijatelja i poznanika, te je utvrđeno da su svi navodi koji su navedeni u tekstu internetskog portala Slobodne Bosne identični navodima i komentarima sa apelantove Facebook stranice.
10. Općinski sud je izvršio uvid u tekst koji je objavljen u listu Slobodna Bosna 6. septembra 2012. godine prvotuženog kao autora teksta pod naslovom „Skandal nedelje – patriotizam državnih uposlenika na društvenim mrežama“, gdje je uz apelantovu sliku stavljena fotokopija njegove prepiske na Facebooku uz podnaslov „Skandalozna prepiska dobro plaćenih uhljebljenih neradnika u državnoj službi na društvenoj mreži Facebook“ sa naslovom „Krivična prijava protiv [apelanta], uposlenika Vlade Federacije BiH, zbog prijetnje smrću [A. P.], zastupnici SDS-a u Parlamentu BiH“. Dalje je ukazao da je u tekstu navedeno da je, nakon što je objavljen članak na portalu Slobodne Bosne, R. D., šefica Ureda za odnose sa javnošću Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, pokrenula disciplinski postupak protiv apelanta jer je na svom profilu na društvenoj mreži Facebook uputio neprimjerene prijetnje A. P., zastupnici SDS-a u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. U tekstu je dalje navedeno da je ona izjavila: „Ponašanje [apelanta] je neprimjereno […] kao njegov neposredni rukovodilac imam obavezu da pokrenem disciplinski postupak, […]nakon pokretanja postupka najkasnije u roku od pet dana medijator bi trebao da donese odluku, a potom se pokreće disciplinski postupak pred Agencijom za državnu službu, i to radi posebna komisija Vlade Federacije BiH.” Istaknuto je i da je u tekstu navedeno da je ona napomenula da je veoma vjerovatno da će na sjednici Vlade Federacije Bosne i Hercegovine biti raspravljanja o nedoličnom ponašanju službenika Ureda za odnose sa javnošću, te da je premijer Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić informiran o navedenom slučaju. Općinski sud je ukazao i da su u daljnjem tekstu prenijete izjave koje je apelant napisao na svojoj Facebook stranici, te je nastavak teksta isti kao tekst koji je objavljen 5. septembra na internetskom portalu Slobodne Bosne.
11. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u članak koji je objavljen na portalu Slobodne Bosne 10. septembra 2012. godine pod nazivom „[Apelant] pred disciplinskom komisijom Agencije za državnu službu“, a u tekstu je pisalo kako se u postupku medijacije nije moglo doći do sporazumnog rješenja, cijeli slučaj proslijeđen je disciplinskim organima Agencije za državnu službu koji će se u narednim danima očitovati o sankcioniranju apelanta, uz apelantovu sliku. Ukazao je da je dalje u članku navedeno: „Naime, u prošli petak je održan sastanak medijatora u ovom slučaju kojem su prisustvovali Raska Denjalić, šefica Ureda, i Nihada Ramić, medijator. [Apelant] nije došao na sastanak nego je poslao svoje pisano izjašnjenje, a da se u postupku medijacije nije moglo doći do sporazumnog rješenja.”
12. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u tekst objavljen na internetskom portalu od 2. novembra 2012. godine u dijelu mini market pod naslovom „Dođi da ozdravimo zajedno“, gdje je objavljena apelantova slika i tekst: „Suspendirani [apelant] zbog 'bolesti' ne dolazi na sjednicu disciplinske komisije“. Ukazao je da je u članku navedeno da je prošlo skoro dva mjeseca od suspenzije apelanta, radnika Ureda za odnose sa javnošću Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, ali apelantu još uvijek nije izrečena disciplinska mjera. Također je navedeno da je šefica kancelarije R. D. 5. septembra 2012. godine suspendirala apelanta nakon što je on na brutalan, neprimjeren način na svom Facebook profilu vrijeđao, čak i prijetio A. P., zastupnici u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Također je u članku navedeno da je nakon suspenzije apelant „otišao” na bolovanje i iz „zdravstvenih razloga” nije se pojavio ni na jednoj od tri do tada zakazane sjednice u vezi s njegovim slučajem. Ukazano je da je u članku navedeno i da je apelant otvorio bolovanje u Domu zdravlja u Novom Sarajevu, gdje mu tamošnja doktorica Alma Bradarić uredno potvrđuje bolest, a apelant za vrijeme dok je suspendiran redovno dobija plaću u visini od 1.500,00 KM. Istaknuto je da je u članku navedeno da ukoliko se bolesni apelant iz objektivnih razloga ne pojavi ni na četvrtom ročištu zakazanom za petak 2. novembra njegovi pretpostavljeni, članovi disciplinske komisije, najavljuju intervenciju federalnih inspektora kako bi provjerili i njega i doktoricu Bradarić.
13. Općinski sud je citirao odredbe čl. 1, 2, 4, 6, 7. i 8. Zakona o zaštiti od klevete i člana 15. Kodeksa za štampu Bosne i Hercegovine, te ukazao da se u konkretnom slučaju radi o više spornih članaka – tekstova objavljenih na internetskoj stranici Slobodne Bosne. U vezi s prvim tekstom od 5. septembra 2012. godine, Općinski sud je naveo da je prvotuženi autor teksta, te da je u toku postupka utvrđeno, što apelant nije ni osporavao, da je privatna prepiska sa njegove Facebook stranice s komentarima određenih prijatelja njegova, da sve što je napisano i preneseno nije osporeno. Dalje je naveo da je činjenica da se apelant nikada nije direktno obratio navedenoj zastupnici i da nikoga od prijatelja nije poticao na bilo kakvo uznemiravanje. Istaknuo je da je iz provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije koristio službeni računar Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, ali da je, prema potvrdi saslušanog svjedoka, to uradio putem svog telefona u toku radnog vremena, što je apelant potvrdio navedenom svjedoku u usmenom razgovoru i pred drugim uposlenicima. Prema mišljenju Općinskog suda, objavljena činjenica da je A. P. podnijela krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, te navodi o kvalifikaciji krivičnog djela i propisanoj sankciji, nisu pronošenje niti iznošenje neistinitih činjenica. Dalje je naveo da je prvotuženi u svom saslušanju objasnio da nije tražio apelantov komentar, te da su same njegove izjave i komentari na Facebooku bili dovoljni za njegovo stvaranje mišljenja, šta znači da je izneseno mišljenje prvotuženog o navedenom postupku državnog službenika i uposlenika, te da je to protivno kodeksu i ponašanju. Iz svega navedenog, Općinski sud je zaključio da, gledajući u cjelini, navedeni članak nije naveo ništa što bi predstavljalo klevetu u smislu iznošenja neistinitih činjenica, da se radi o mišljenju prvotuženog, na osnovu uvida u apelantov Facebook profil, te da su tuženi u tekstovima od 5. i 6. septembra 2012. godine iznijeli svoje mišljenje, da su izražavanja tuženih u suštini istinita, da se radi o apelantovom neprimjerenom ponašanju, da su vjerno preneseni apelantovi komentari, te da nisu ni prvi niti jedini izvještavali o tome.
14. U pogledu teksta koji je objavljen u Slobodnoj Bosni 6. septembra 2012. godine (u presudi očitom omaškom navedeno 2013. godine), Općinski sud je ocijenio da nije sporna činjenica da je prvotuženi razgovarao sa svjedokinjom R. D., da je ona izjavila da će pokrenuti disciplinski postupak protiv apelanta, da je iz iskaza utvrđeno da je prvo pokrenut proces medijacije, da je nesporno da je navedena svjedokinja davala iskaze i odgovore na upite svih novinara, da je izjavila da je rekla da je, ukoliko se to stavi na dnevni red Vlade, ona spremna da na to odgovori. Ukazao je i da su ponovo preneseni, ovaj put u časopisu, svi navodi i kopija apelantove Facebook stranice, ponovo navedena propisana kazna po krivičnom zakonu, kao i da je u članku na internetskom portalu od 10. septembra 2012. godine objavljena istinita činjenica da je pokrenut postupak medijacije, te da nije moglo doći do sporazumnog rješenja. Općinski sud je istaknuo da je u članku pogrešno navedena činjenica da apelant nije pristupio procesu medijacije, a apelant i svjedoci N. R. (medijator) i R. D. izjavili su da je apelant bio prisutan procesu medijacije, da je dao svoje pismeno izjašnjenje, te da je predložio izricanje javne opomene za učinjeni prekršaj. Ukazao je na izjašnjenje prvotuženog o tome šta ga je rukovodilo za takav članak, kao i na iskaz svjedoka S. A., koji je smatrao da to nije stvar privatnog mišljenja, nego zloupotrebe javnih funkcija i sredstava u potpuno privatne, neprimjerene i štetne svrhe, da uposlenik u Vladi Federacije BiH na neprimjeren, drzak i uvrjedljiv način šalje poruke ne samo političke nego i vjerske i rodne mržnje prema legalno izabranoj poslanici u državnom parlamentu, te da javnost ima interes da sazna o takvom ponašanju uposlenika. Stoga je Općinski sud ocijenio da se radi o vrijednosnom sudu i mišljenju pisaca teksta, odnosno tuženih.
15. Općinski sud je naveo da nije sporna činjenica da je u svim tekstovima koji su objavljeni na internetskom portalu i u printanom mediju apelant identificiran ne samo imenom i prezimenom nego i navođenjem gdje radi i postavljenim fotografijama, znači identificiran je većem broju trećih lica, te da je prvotuženi autor navedenih tekstova, a drugotuženi izdavač. Dalje je naveo da, u pogledu teksta od 10. septembra 2012. godine, nije sporna činjenica da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak, i to poslije neuspješno završenog postupka medijacije. Istaknuo je da je u članku koji je objavljen na internetskom portalu 2. novembra 2012. godine pod nazivom „Dođi da ozdravimo zajedno” tačno da je pod navodnicima navedeno da je tužilac „otišao” na bolovanje „iz zdravstvenih razloga” nije se pojavio ni na jednoj od tri sjednice, a u toku postupka apelantovim iskazom i dostavljenom dokumentacijom je utvrđena činjenica da je tačno da je apelant bio na bolovanju. Prema mišljenju Općinskog suda, činjenica koja je objavljena, a koja govori o tome ko mu je doktor i kolika mu je plaća dok je na bolovanju, a koja je objavljena u navedenom članku, nije neistinita, a drugo je pitanje na koji način su tuženi došli do tih informacija i ko im ih je dao. U vezi s tim, obrazložio je da u suštini to nisu neistinite činjenice jer je u toku postupka utvrđeno da je apelant cijelo to vrijeme bio na bolovanju, bez obzira na to što je dostavio mail da će pristupiti zasjedanju disciplinske komisije, te da se o tome izjašnjavala i saslušana svjedokinja R. B. D., koja je u svom iskazu jasno pojasnila o kakvom disciplinskom postupku se radi i zbog čega. Dalje je ukazao da je nesporno utvrđeno da je i sam apelant predložio izricanje javne opomene za svoje ponašanje, a što se u konkretnom slučaju odnosi na njegove komentare na Facebooku. Na osnovu svih provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o činjenicama koje mogu biti predmet ispitivanja i dokazivanja, odnosno da su navedene činjenice u člancima u suštini istinite, a da se radi o izvještavanju tuženih o postupcima apelanta koji je službenik Ureda za odnose sa javnošću Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju Općinskog suda, radi se o mišljenju prvotuženog kao autora teksta, a što je potvrđeno i samim njegovim iskazom koji je dao u svojstvu parnične stranke, te stoga prema članu 7. stav 1. tačka a) ne postoji odgovornost za klevetu, niti postoje uvjeti da se prema članu 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) vlast može „miješati“ (u obrazloženju presude očitom omaškom navedeno „mijenjati“) u ostvarivanje slobode izražavanja, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti trebalo odbiti kao neosnovan.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 306052 14 Gž od 15. maja 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvedene dokaze pravilno cijenio, kako je to predviđeno članom 8. u vezi sa članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, obrazložio je da je u toku postupka utvrđeno, što među parničnim strankama nije ni sporno, da su predmetni članci objavljeni, tako da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio mišljenje i stavove prvostepenog suda, cijeneći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o mišljenjima, a ne o kleveti, da su tuženi oslobođeni odgovornosti u skladu sa članom 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, te da ne postoje uvjeti da se prema članu 10. Evropske konvencije vlast može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja. U vezi s tim, obrazložio je da je citiranim članom predviđeno da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje. Dalje je obrazložio da se prilikom donošenja odluke uzimaju u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja, priroda i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno, činjenica da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnoj pravnoj stvari prvostepeni sud je pravilno postupio po navedenoj odredbi jer je utvrdio da se radi o mišljenjima i tačnim izvještajima. Istaknuo je da je ostale žalbene navode cijenio, ali ih nije posebno obrazlagao zato što nisu od bitnog utjecaja za rješavanje ove pravne stvari u skladu sa članom 231. ZPP-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
19. Apelant navodi da su tuženi u spornim člancima, osim navoda iz krivične prijave, iznosili i vlastite neistinite činjenične tvrdnje kao što je „i ukinuo prijateljstvo sa svim licima srpske nacionalnosti“, koje tuženi nisu mogli dokazati u postupku. Također, ističe da su u članku od 10. septembra, između ostalog, neistinito naveli „Pandžić nije došao na sjednicu disciplinske komisije“, a u tekstu pod nazivom „Dođi da ozdravimo zajedno“ iznosili lične podatke koji se odnose na liječenje i plaću koju apelant prima dok je na bolovanju, te prijetnje koje su imale cilj njegovo omalovažavanje. Apelant ističe da istraga i disciplinski postupak nisu bili ni pokrenuti u vrijeme spornog izražavanja i očigledno je medijska kampanja izvršila pritisak na Tužilaštvo da pokrene postupak. Apelant smatra i da prvostepeni sud nije napravio jasnu distinkciju između činjeničnih tvrdnji i mišljenja tuženih, te smatra da su u spornim tekstovima uglavnom prenošene činjenične tvrdnje, i to optužbe apelanta za ozbiljna krivična djela, a čak da su tuženi i iznosili mišljenje, ono je pretjerano. Apelant tvrdi i da u izražavanju tuženih nije postojao javni interes, već isključivo privatni interes A. P., te da su svjesno izostavili izjavu A. P. zbog koje je javnost reagirala. Posebno ističe da tuženi nisu kontaktirali apelanta niti zatražili njegovo obrazloženje ili mišljenje, te su naknadno odbili objaviti apelantovo reagiranje, već su uporno kontaktirali i poticali rukovodioca organa u kojem je apelant zaposlen da im pomaže u generiranju stava. Tvrdi da nije javna osoba, ne istupa u javnosti, niti službena sredstva može koristiti za pristup društvenim mrežama kako su to tuženi pokušali prikazati navodeći „skandalozna prepiska dobro plaćenih uhljebljenih neradnika“. Ističe da su sporni članci, zajedno sa njegovom fotografijom, još uvijek javno dostupni bez ikakvog ograničenja, čime se apelantu nanosi šteta.
20. Nadalje, apelant smatra da su tuženi povrijedili njegovo pravo na privatnost jer su u javnost, osim neosnovanih optužbi za počinjenje teških krivičnih djela, iznosili i njegove podatke koji se odnose na liječenje i plaću koju apelant prima dok je na bolovanju. Ističe da navedeni podaci predstavljaju posebnu kategoriju ličnih podataka, koja je Zakonom o zaštiti ličnih podataka označena kao posebna kategorija čija je obrada, a to znači i javno objavljivanje, zakonom zabranjena bez apelantovog pristanka. Također, ističe da su tuženi navedene podatke prilagođavali novinarskom narativu koji je naročito omalovažavajući za apelanta. Apelant navodi i da su tuženi, bez njegovog pristanka, objavljivali i njegovu fotografiju.
21. Osim toga, apelant navodi da ga je sud odbio saslušati u svojstvu parnične stranke, mada je na pripremnom ročištu donio rješenje o njegovom saslušanju, te da ga je onemogućio da raspravlja i iznosi prigovore. Također, tvrdi da je sud prvotuženom postavljao sugestivna pitanja i na njegovom iskazu zasnovao svoju presudu, pa smatra da je time doveden u neravnopravan položaj i da je povrijeđeno pravo na jednakost pred sudom. Apelant tvrdi i da drugostepeni sud nije sankcionirao propuste prvostepenog suda, niti se upuštao u ispitivanje žalbe, pa je taj pravni lijek ostao samo na teoretskom i iluzornom nivou. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant ističe da je postupak trajao šest godina i sedam mjeseci, a radi se o hitnom postupku, te da on nije ničim doprinio dužini trajanja postupka. Traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud navodi da su tačni apelacioni navodi da je predmet 5. maja 2014. godine primljen na postupanje po žalbi kod tog suda, te kako je predmet bio obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta, Kantonalni sud je 15. maja 2019. godine odlučio po žalbi. Smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom jer je pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava donio zakonitu odluku.
23. Općinski sud navodi tok postupka, kako je i navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Apelantove navode smatra neosnovanim, te ističe da nije tačno da nije proveo dokaze koje je apelant predložio, da nije unio sve primjedbe i odluke po prigovorima parničnih strana. Dalje navodi da je tačno da je sud nakon ispitivanja predloženih svjedoka postavljao dodatna pitanja, ali sve s ciljem razjašnjenja navoda tužbe, što se jasno vidi iz postavljenih pitanja. Kako Općinski sud smatra da bi izjašnjenje na svaki zapisnik i svaki apelantov podnesak bilo ujedno prepričavanje i prepisivanje onog što je već navedeno u zapisniku, dostavio je Ustavnom sudu spis predmeta na uvid radi odluke po apelaciji.
24. Tuženi smatraju apelaciju neosnovanom jer su sporni članci urađeni u skladu s pravilima struke, bez namjere klevetanja apelanta, s ciljem ispunjavanja obaveze prema javnosti da sazna istinu i nisu mogli predstavljati osnov za naknadu štete, u protivnom bi došlo do povrede slobode izražavanja zajamčene članom 10. Evropske konvencije. Također, smatraju da u konkretnom slučaju postoji osnov za isključenje odgovornosti u smislu člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete jer su u spornim člancima iznošena mišljenja o apelantovom ponašanju. Tuženi navode i da je iznošenje predmetnih izražavanja bilo razumno, te da su o tome izvještavali i drugi mediji.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
26. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 81. stav 1.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.
Član 163.
Na prijedlog stranke, sud će odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka.
27. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 6. st. 1–5.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
o način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, o prirodu i stepen prouzrokovane štete, o dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, o pristanak oštećenog, o vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, o činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, o te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Član 14. stav1.
(1) Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja smatra se hitnim.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 306052 14 Gž od 15. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud u vezi s apelacionim navodima prvenstveno ima u vidu da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da solidarno naknade nematerijalnu štetu zbog klevete i povrede ugleda (kao i da se tuženi obavežu da trajno uklone sve tekstove Slobodne Bosne na internetu u kojima se apelant dovodi u kontekst sa A. P., te da se obavežu tuženi da ovu presudu objave u predmetnoj reviji).
34. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
36. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvu i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana
8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornih članaka, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8. Evropske konvencije.
38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li osporenim presudama došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama apelantu odbijen zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za razmatranje je li miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.
40. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZPP-a koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud će dalje ispitati da li je u osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja; ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; način pribavljanja informacija i njihova istinitost; sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tačke 108–113). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
42. Odgovarajući na pitanje da li sporni članci predstavljaju doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su tuženi u spornim člancima prenijeli izražavanje na društvenoj mreži apelanta kao državnog službenika i zaposlenika Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o zastupnici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, te događajima koji su uslijedili nakon takvog apelantovog izražavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da je izvještavanje o navedenoj temi u kojoj je obrađivano pitanje neprikladnih objava državnog službenika na društvenim mrežama i u vezi s tim informiranje javnosti o posljedicama takvog ponašanja (podnošenje krivične prijave, pokretanje postupka medijacije i disciplinskog postupka) predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da su kao takvi sporni članci predstavljali doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa.
43. U vezi s pitanjem apelantove uloge i funkcije, koje apelant problematizira tvrdeći da on nije javna osoba, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud, također, podržava pravo na priopćavanje informacija u dobroj vjeri o pitanjima od javnog interesa čak i kada takva priopćenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim osobama (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 28114/95, stav 50) i naglašava da se mora uzeti u obzir odnosi li se sporno izražavanje na lični život pojedinca ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u spornim člancima prenesene objave i iznesena je određena kritika na objave apelanta kao državnog službenika i zaposlenika Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o zastupnici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, te da se sporno izražavanje niti u jednom segmentu nije odnosilo na njegov privatni život, već na okolnosti koje su vezane za posljedice njegovih objava na društvenoj mreži, na njegov status državnog službenika – pokretanje postupka medijacije i disciplinskog postupka, a što je također uzeto u obzir u osporenim odlukama redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja nešto viši prag prihvatljive kritike prema apelantu, što, prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život.
44. U pogledu navoda iznesenih u spornim člancima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tuženih i utvrdili da su u konkretnom slučaju u spornim člancima iznesene istinite činjenice i mišljenje prvotuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
45. Nakon razmatranja apelantovih tvrdnji kojima osporava pravnu prirodu spornog izražavanja (članak od 5. septembra 2012. godine objavljen na internetskom portalu Slobodne Bosne; tekst koji je objavljen u listu Slobodna Bosna 6. septembra 2012. godine; članak koji je objavljen na portalu Slobodne Bosne 10. septembra 2012. godine i tekst objavljen na portalu od 2. novembra 2012. godine), Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se radi o mišljenjima i tačnim izvještajima, a ne o kleveti, te da stoga prema članu 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete ne postoji odgovornost tužnih za klevetu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, razgraničili činjenice i vrijednosne ocjene u spornim tekstovima. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka provedenim dokazima nesporno utvrđeno da su svi navodi koji su navedeni u tekstu od 5. septembra 2012. godine identični navodima i komentarima sa apelantove Facebook stranice. Nadalje, utvrđeno je i da je A. P. podnijela krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, da je pokrenut postupak medijacije i da nije moglo doći do sporazumnog rješenja, te da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak i da je apelant bio na bolovanju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali i da je u spornim člancima izneseno i mišljenje prvotuženog o navedenom postupku apelanta kao državnog službenika, koji je u svom iskazu pojasnio šta ga je rukovodilo za takav članak. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija onako kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije, te da su argumentirano zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica, odnosno da se ne radi o kleveti jer iz provedenih dokaza proizlazi da se radi o mišljenjima i istinitim činjenicama. Dalje, Ustavni sud zapaža da se navedeno sporno izražavanje ne može dovesti u vezu s apelantom kao privatnim licem i njegovim privatnim životom, već se isključivo odnosi na događaje koji su vezani za njegov status državnog službenika, koji je u vezi s tim dužan da podnese veći stepen tolerancije u odnosu na kritičke komentare od običnog privatnog pojedinca. Pri tome proizlazi da tuženi prilikom pribavljanja informacija, kao i prilikom iznošenje i prenošenja spornog izražavanja nisu postupali zlonamjerno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da opći zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom štampe da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. marta 2001. godine, stav 64).
46. Apelant, također, navodi da su tuženi povrijedili njegovo pravo na privatnost jer su u javnost iznosili i podatke koji se odnose na njegovo liječenje i plaću koju prima dok je na bolovanju, te su, bez njegovog pristanka, objavljivali i njegovu fotografiju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da pravo na zaštitu ugleda predstavlja pravo koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije kao dio prava na poštovanje privatnog života. Koncept „privatnog života“ je širok pojam koji nije podložan iscrpnoj definiciji, a koji također uključuje fizički i psihološki integritet lica. Međutim, da bi član 8. stupio na scenu, napad na ugled lica mora dosegnuti određeni nivo ozbiljnosti, i to na način da nanosi štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, aplikacija br. 17224/11, stav 76). Nadalje, u predmetu Evropskog suda Fürst-Pfeifer protiv Austrije, koji se odnosio na postupke u kojem je podnositeljica predstavke tražila odštetu, te objavljivanje presude tvrdeći da je člankom, a naročito dijelovima koji su se odnosili na nalaz vještaka o psihičkom stanju podnositeljice predstavke povrijeđena njena lična intimna sfera, te da je javno kompromitirana, Evropski sud je naglasio da su informacije o zdravlju nekog lica važan elemenat privatnog života. Analizirajući sporni članak, Evropski sud je ukazao: „U vezi s metodom dobijanja korištenih informacija, Sud zapaža da podnositeljica predstavke nije nikada tvrdila da je medicinski izvještaj vještaka bio dobijen na nezakonit način. U pogledu istinitosti informacija, istinitost sadržaja razmatranog članka je bio nesporan tokom cijelog postupka. Štaviše, sadržaj članka je uravnotežen, budući da pruža informacija o činjenicama, te njegov cilj nije bio samo zadovoljenje znatiželje javnosti.“ Također je ukazao: „Sud ipak zapaža da oni koji djeluju u službenom svojstvu moraju uživati povjerenje javnosti u uvjetima koji su bez neprimjerenih smetnji kako bi uspješno obavljali svoje zadatke, te se, prema tome, može pokazati potrebnim da budu zaštićeni od uvredljivih i pogrdnih verbalnih napada kada obavljaju službenu dužnost (vidi Janowski protiv Poljske [GC], no. 25716/94, § 33, ECHR 1999 I). Međutim, u ovom predmetu, nema potreba da se odmjeravaju uvjeti takve zaštite i interesi slobode štampe ili otvorena rasprava o pitanjima od javnog interesa budući da osporeni članak nije sadržavao uvredljive ili pogrdne verbalne napade. Na tom osnovu, Sud je uvjeren da su Apelacioni sud Beča i Apelacioni sud Inzbruka uspostavili pravičnu ravnotežu između konkurentnih interesa u ovom predmetu. Prema tome, Sud zaključuje da član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen.“ (vidi Evropski sud, Fürst-Pfeifer protiv Austrije, presuda od 17. maja 2016. godine, aplikacije br. 33677/10/ i 52340/10, st. 43, 44, 47, 48. i 49).
47. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da tuženi, u okolnostima konkretnog slučaja i svega prethodno navedenog, iznošenjem spornih podataka nisu povrijedili apelantovo pravo na privatan život, niti su tim navodima prešli granicu onog što je prihvatljivo na osnovu člana 10. Evropske konvencije zbog koje bi Ustavni sud utvrdio povredu apelantovog prava na privatan život. Naime, Ustavni sud u prvom redu zapaža da se izneseni navodi nisu odnosili na apelantovo liječenje ili razlog zbog kojeg je bio na bolovanju, već je navedeno ime i prezime njegovog doktora u domu zdravlja. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da su izneseni navodi o imenu doktora i plaći tačni, kao i da nije sporno da se na fotografijama nalazi apelant. Osim toga, iz stanja spisa ne proizlazi, niti je apelant naveo, da je objava tih informacija dovela do konkretnih posljedica u njegovom privatnom životu. Pri tome, Ustavni sud može prihvatiti da su navodi iz spornih članaka mogli izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelanta, ali da isto tako, s obzirom na prihvatljive granice kritike koje su šire kad se radi o državnim službenicima, apelant koji ima taj status mora trpjeti, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine). Imajući u vidu sve navedeno, te činjenicu da u spornim informacijama nije bilo ništa uvredljivo, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.
48. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženih, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti u smislu Zakona o zaštiti od klevete, niti o odgovornosti tuženih. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja u dovoljnoj mjeri izbalansirali apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije, i pravo tuženih na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.
49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
51. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
aU odnosu na osporene presude
53. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnom izvođenju i ocjeni dokaza i povredi prava na jednakost pred sudom, te navodi da se drugostepeni sud nije upustio u ispitivanje žalbe.
54. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
55. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
56. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušao svjedoke i prvotuženog kao parničnu stranku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju odluka detaljno opisan sadržaj izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. U pogledu apelantovih navoda da ga je sud odbio saslušati u svojstvu parnične stranke, mada je na pripremnom ročištu donio rješenje o njegovom saslušanju, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o pripremnom ročištu održanom 15. maja 2013. godine pred Općinskim sudom proizlazi da je apelant predložio, između ostalog, da se na ročištu za glavnu raspravu provede, kako je navedeno: „Saslušanje parničnih stranaka Nedim Hasić – novinar u Slobodnoj Bosni na okolnost klevetničkih tekstova od 05. 09., 06. 09. i 10. 09“. Nadalje, iz navedenog zapisnika proizlazi da je nakon predlaganja dokaza parničnih stranaka Općinski sud donio rješenje u kojem je navedeno da se usvajaju predloženi dokazi parničnih stranaka (osim materijalnog dokaza nalaz i mišljenje specijaliste za apelantovu suprugu), te navedeno: „Usvajaju se dokazi saslušanjem tužioca i tuženog kao parnične stranke, te saslušanje svjedoka“. Nakon toga, u zapisniku je navedeno da Općinski sud rješenjem zakazuje ročište za glavnu raspravu, te je detaljno nabrojao dokaze koji će se provesti, između kojih je navedeno i: „Saslušanje parničnih stranaka Nedim Hasić – novinar u Slobodnoj Bosni na okolnost klevetničkih tekstova od 05. 09., 06. 09. i 10. 09“. Imajući u vidu da iz navedenog proizlazi da apelant i nije predložio svoje saslušanje u svojstvu parnične stranke (a niti su to predložili tuženi), te da saslušanje apelanta kao parnične stranke nije navedeno među dokazima koji će se provesti na glavnoj raspravi, Ustavni sud smatra ove apelacione navode neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je članom 163. ZPP-a propisano da će sud, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, pa, shodno tome, očito je Općinski sud omaškom u zapisniku naveo da se „usvajaju dokazi saslušanjem tužioca i tuženog kao parnične stranke“.
57. Apelant, također, tvrdi da je sud prvotuženom postavljao sugestivna pitanja i na njegovom iskazu zasnovao svoju presudu, pa je time doveden u neravnopravan položaj i da je povrijeđeno pravo na jednakost pred sudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da u spisu predmeta nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane (uključujući i iskaz prvotuženog), pa smatra neosnovanim apelantove navode da je u predmetnom postupku prekršeno pravo na jednakost pred sudom. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoj stav dao jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
58. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene presude nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c)U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantni principi
59. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
60. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
61. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 13. novembra 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 15. maja 2019. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je period od oko šest godina i šest mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
62. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete protiv tuženih. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u postupku trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. U pogledu apelantovog doprinosa dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant nekoliko puta uređivao/dopunjavao tužbu, što je u određenoj mjeri doprinijelo dužini trajanja prvostepenog postupka. Ocjenjujući značaj postupka za apelanta, Ustavni sud smatra da se radi o postupku značajnom za apelanta jer je apelant imao interes da se što prije okonča postupak u kojem je tražio naknadu nematerijalne štete iz osnova povrede ugleda zbog navoda koji su tuženi napisali u predmetnim člancima.
63. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom trajao oko jedne godine i tri mjeseci, a postupak povodom apelantove žalbe pred drugostepenim sudom je trajao oko pet godina (računajući od dana kada je predmet primljen na postupanje po žalbi kod Kantonalnog suda). Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, odnosno imajući u vidu da je postupak ukupno trajao oko šest godina i šest mjeseci, te da je dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda, nezavisno od okolnosti da je predmet bio obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta, Ustavni sud, imajući u vidu da se radi o postupku koji se po zakonu smatra hitnim (član 14. stav
1. Zakona o zaštiti od klevete), nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
64. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
65. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
66. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
67. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Kantonalnog suda pred kojim je najduže vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je dužini trajanja predmetnog postupka od šest godina i šest mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinijelo postupanje Kantonalnog suda.
69. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama izvršili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život garantiranog članom 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
70. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim segmentima na koje je apelant ukazao budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i razumno obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, dok je Kantonalni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje.
71. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević