Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2581/19 (N. K. M.-T., vlasnica STR „NELLA“ Banjaluka)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Dokazni postupak
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2581/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2581/19, rješavajući apelaciju Nele Kuprešak Medić-Tadić, vlasnice STR „NELLA“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nele Kuprešak Medić-Tadić, vlasnice STR „NELLA“ Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 102281 18 Rev od 30. januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nela Kuprešak Medić-Tadić, vlasnica STR „NELLA“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, podnijela je 17. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 102281 18 Rev od 30. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i „Čajevac Mega“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i advokat Goran Bubić, koji zastupa tuženog, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 21. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 102281 13 Ps od 20. novembra 2017. godine obavezan je tuženi da apelantkinji na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantkinjinog zahtjeva koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa (sve pobliže opisano u izreci presude).

6. U obrazloženju prvostepene presude Okružni privredni sud je naveo da su na glavnoj raspravi stranke izvele dokaze čitanjem brojne materijalne dokumentacije (detaljno nabrojano na str. 2–4 presude), da su saslušani vještak elektrotehničke struke M. Č. i vještak ekonomske struke O. D., zatim da je u svojstvu parnične stranke saslušana apelantkinja, kao i da su saslušani svjedoci P. M., Č. B., B. P., N. B. i J. K. Okružni privredni sud je dalje istakao da je izvedene dokaze ocijenio u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je analizom izvedenih dokaza i nespornih navoda parničnih stranaka utvrdio da su se apelantkinja i tuženi nalazili u ugovornom odnosu na osnovu ugovora o zakupu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te da je na osnovu predmetnog ugovora tuženi apelantkinji izdao u zakup poslovni prostor u tržnom centru ,,Čajevac Zenit“ Banjaluka. Nadalje, da je obaveza tuženog, kao zakupodavca, bila da se „stara“ o tehničkom obezbjeđenju tržnog centra, kao i da su tokom trajanja zakupnog odnosa nepoznati počinioci izvršili provalu u apelantkinjin poslovni prostor i da je obijen sef iz kojeg je ukraden zlatni i srebrni nakit, čime je apelantkinji pričinjena šteta. Pri tome je Okružni privredni sud istakao da je u predmetnom postupku sporno da li je tuženi odgovoran za nastalu štetu, te visina štete.

7. Okružni privredni sud je dalje ukazao na odredbe čl. 154 i 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je istakao da je neovlašćenim ulaskom u tržni centar, obijanjem sefa i krađom zlatnog i srebrnog nakita iz sefa od strane nepoznatih lica došlo do umanjenja apelantkinjine imovine, te da je apelantkinja u smislu odredbe člana 155 ZOO pretrpjela štetu. Okružni privredni sud je naveo da je obaveza tuženog u smislu odredbe člana 4 tačka 4.5 predmetnog ugovora bila da vrši tehničko obezbjeđenje objekta postavljanjem video-nadzora i alarmnog sistema na objektu tržnog centra. Nadalje, da je s ciljem ispunjavanja navedene obaveze tuženi sa ,,AWG“ d.o.o. Banjaluka zaključio ugovor o pružanju usluga protivprovalnog obezbjeđenja. Pri tome je Okružni privredni sud istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke Č. M., koji je urađen u skladu s pravilima nauke i vještine i na koji stranke nisu prigovarale, proizlazi da je izostao blagovremeni signal alarma koji je spriječen postavljanjem zaklona na senzore koji su trebali da dojave alarm. Nadalje, da je to posljedica očiglednog propusta u tada važećoj proceduri u praksi aktiviranja dojavljivača, kao i nedostatka obuke i stručnog znanja osoblja koje je učestvovalo u redovnom otvaranju i zatvaranju objekta. Okružni privredni sud je istakao da iz navedenog proizlazi odgovornost tuženog za nastanak predmetne štete jer alarmni sistem u trenutku provale nije bio u funkciji, na koji način nije izvršeno protivprovalno obezbjeđenje apelantkinjine imovine. Budući da je šteta koju je apelantkinja pretrpjela nastala kao posljedica propusta tuženog, odnosno privrednog društva ,,AWG“ d.o.o. Banjaluka s kojim je tuženi imao zaključen ugovor o pružanju usluga protivprovalnog obezbjeđenja tržnog centra, te budući postoji uzročna veza između propusta tuženog i nastale štete, Okružni privredni sud je istakao da je tuženi dužan da apelantkinji naknadi štetu u skladu s odredbom čl. 154, 155, 185 i 190 ZOO.

8. Okružni privredni sud je dalje istakao da je visina štete, odnosno vrijednost ukradene robe utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke D. O., koji je urađen u skladu s pravilima nauke i vještine i na osnovu dokumentacije iz koje proizlazi vrijednost ukradene robe. Okružni privredni sud je ukazao na to koja roba je ukradena i koja je vrijednost navedene robe prema nalazu i mišljenju vještaka (pobliže opisano na stranici 7 presude). Okružni privredni sud je takođe istakao da iz nalaza vještaka proizlazi da je apelantkinja izvršila popis robe poslije provale i krađe i navedeno knjižila u svojim poslovnim knjigama, te da popisano stanje odgovara stanju utvrđenom vještačenjem. Nadalje, da je na osnovu maloprodajnih kalkulacija za koje postoje računi koje je izdalo Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva, Republički zavod za standardizaciju i metodologiju Banjaluka, vještak utvrdila da je apelantkinja posjedovala dokaze o porijeklu robe (pobliže navedeno na stranici 7 presude), kao i da je apelantkinja uredno evidentirala promet u poslovnim knjigama, na osnovu kojeg je prijavila i platila porez za 2010. i 2011. poresku godinu. Međutim, Okružni privredni sud je istakao da je osnovan prigovor tuženog da apelantkinja nije dokazala štetu na sefu jer bez izvođenja dokaza o vrijednosti sefa i oštećenja na sefu apelantkinja, u smislu odredbe čl. 7 i 123 ZPP, nije na pouzdan način dokazala visinu štete na sefu u iznosu koji je tražila tužbenim zahtjevom. Okružni privredni sud je naveo da je primjenom pravila o teretu dokazivanja navedeni dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Pri tome je Okružni privredni sud istakao da je vrijednost sefa koja je, prema apelantkinjinoj izjavi, navedena na zapisniku koji su sačinili pripadnici CJB Banjaluka i na osnovu kojeg je taj organ izdao potvrdu, bez izvođenja dokaza vještačenjem radi utvrđivanja vrijednosti sefa i štete na sefu, ne predstavljaju pouzdane dokaze o visini štete na sefu.

9. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 102281 18 Pž od 27. avgusta 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog, te je prvostepena presuda potvrđena u pobijanom usvajajućem dijelu. Osim toga, odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

10. U obrazloženju drugostepene presude Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da je ispitao prvostepenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom, a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka.

11. Viši privredni sud je istakao da u smislu tač. 4.5 i 4.6 predmetnog ugovora odgovornost tuženog za bilo kakvo oštećenje ili otuđenje imovine zakupca zavisi od toga da li postoji njegova krivica. U vezi s tim Viši privredni sud je istakao da apelantkinja nije imala mogućnost da organizuje svoje sopstveno obezbjeđenje, te da je konkretno organizovanje poslova obezbjeđenja i protivprovalne zaštite sigurno uticalo i na visinu zakupnine. Nadalje, da apelantkinja, kao zakupac, nije mogla da utiče na izbor davaoca usluga protivprovalnog obezbjeđenja, niti na njihov obim, kvalitet i način pružanja.

12. U odnosu na navode tuženog da je alarmni sistem bio ispravan, Viši privredni sud je ukazao na navode vještaka elektrotehničke struke, te je istakao da alarm jeste bio ispravan u trenutku provale, ali da je senzor bio prekriven i time funkcionalno onesposobljen da reaguje na kretanje lica u zoni za koju je namijenjen, što je provalnicima omogućilo da neprimijećeno izvrše krađu apelantkinjine robe. Viši privredni sud je istakao da je za navedeno odgovoran tuženi, koji je navedenim ugovornim odredbama preuzeo „staranje“ o alarmnom sistemu i sistemu video-nadzora u funkciji tehničkog obezbjeđenja tržnog centra. Viši privredni sud je istakao da nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi u pogledu osporavanja postojanja, količine i porijekla zlatnog i srebrnog nakita u sefu. U vezi s tim Viši privredni sud je istakao da je količina i vrijednost utvrđena vještačenjem po vještaku ekonomske struke na osnovu popisa prije i poslije krađe, odnosno relevantne dokumentacije, a da je u pogledu porijekla robe u nalazu i mišljenju konstatovano da je apelantkinja prezentovala dokaze o porijeklu. Nadalje, da je, suprotno žalbenim navodima, vještak ekonomske struke argumentovala i dokumentovala svoj nalaz i mišljenje, dajući uvjerljive razloge u pogledu utvrđenih činjenica. U odnosu na navode tuženog da popisu nije prisustvovao niko od predstavnika tuženog ili ,,AWG“ d.o.o. Banjaluka, Viši privredni sud je istakao da je tuženi znao za navedenu krađu i da je mogao prisustvovati popisu, ali da nije dokazao da mu je apelantkinja eventualno onemogućila navedeno.

13. U konačnici, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud za svoju presudu iznio uvjerljive razloge, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 102281 18 Rev od 30. januara 2019. godine usvojena je revizija tuženog, te su obje nižestepene presude preinačene tako što je u cijelosti odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Apelantkinja je obavezana da tuženom na ime troškova postupka plati određeni novčani iznos.

15. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da bi prema odredbama čl. 154, 155 i 158 ZOO postojala odgovornost nekog lica za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku i da postoji uzročna veza između radnji, odnosno propuštanja i nastale štete.

16. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi, između ostalog, da se štetni događaj desio u vremenu od 16.00 časova 17. decembra 2011. godine do 07.00 časova 19. decembra „2012. godine“ (radi se o evidentnoj grešci, misli se na 2011. godinu) kada su nepoznata lica izvršila provalu u poslovni prostor tržnog centra, te u apelantkinjinu radnju koju je koristila kao zakupac po osnovu predmetnog ugovora. Vrhovni sud je istakao da je, suprotno prigovorima revizije, pravilan zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije izvršio svoju ugovornu obavezu da obezbijedi imovinu zakupaca u objektu tržnog centra, pa tako i apelantkinjinu imovinu, kao i da je odgovoran za nastanak štetnog događaja s obzirom na to da je utvrđeno da alarmni sistem u trenutku provale u objekat nije bio u funkciji, odnosno da je signal alarma spriječen postavljanjem zaklona na senzore, koji su trebali da dojave alarm, a na koji način nije izvršeno protivprovalno obezbjeđenje apelantkinjine imovine.

17. Međutim, Vrhovni sud je istakao da se revizijom osnovano ukazivalo na to da nižestepeni sudovi nisu izveli pravilan zaključak o postojanju i visini štete. Nadalje, da je apelantkinja tvrdila da je popis otuđene robe sačinila sama, u prisustvu inspektora policije, a da je na zapisniku policije konstatovana količina ukradenog nakita. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da je u zapisniku o uviđaju MUPRS, CJB Banjaluka od 19. decembra 2011. godine opisano zatečeno stanje, te konstatovano da je „prema izjavi tužiteljice otuđena veća količina zlatnog i srebrnog nakita i da će materijalna šteta biti naknadno utvrđena“. Vrhovni sud je zaključio da u zapisniku o uviđaju nisu navedeni bilo kakvi podaci o vrsti i količini ukradene robe, a što je suprotno apelantkinjinim tvrdnjama da je na zapisniku policije konstatovana količina ukradenog nakita i da je popis sačinila u prisustvu inspektora policije. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u zapisniku o uzimanju izjave oštećene (apelantkinje) MUPRS, CJB Banjaluka, Sektor Grada, Odjeljenje kriminalističke policije od 11. juna 2012. godine, konstatovano da je apelantkinja izjavila da je lično izvršila popis poslije izvršenog krivičnog djela i utvrdila šta je otuđeno (kako je to pobliže navedeno na stranici 4 presude). Pri tome je Vrhovni sud istakao da ni u navedenom zapisniku policija nije utvrdila količinu ukradenog nakita, već da je ona zapisana prema kazivanju apelantkinje. Vrhovni sud je takođe istakao da ni potvrda MUP-a, CJB Banjaluka, Sektor Grada, Odjeljenje kriminalističke policije od 11. juna 2012. godine nije dokaz o visini štete jer je i navedena potvrda sačinjena na osnovu apelantkinjine izjave. Nadalje, da se u spisu nalazi popis ukradene robe, koji je sačinila i potpisala apelantkinja, a koji je vještak ekonomske struke navela u svom nalazu. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da je tuženi osnovano prigovarao vjerodostojnosti navedenog popisa kojem nije prisustvovao niko od njegovih radnika, kao ni radnici policije, koji nisu konstatovali zatečeno stanje nakita u zlatarskoj radnji poslije provale, tako da konstatacija vještaka u nalazu i mišljenju da je popis koji je sačinila apelantkinja proknjižen u poslovnim knjigama i da popisano stanje odgovara stanju utvrđenom vještačenjem nije mogla poslužiti kao osnov za utvrđivanje postojanja i visine štete, niti se na nalazu vještaka iz tog razloga mogla zasnivati odluka o obavezivanju tuženog na naknadu štete.

18. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi iz izvedenih dokaza izveli pogrešan zaključak o postojanju i visini štete. Nadalje, istakao je da je teret dokazivanja navedene činjenice na apelantkinji koja, prema ocjeni tog suda, nije u smislu odredbe člana 123 ZPP dokazala visinu pretrpljene štete. U vezi s tim Vrhovni sud je zaključio da, i pored postojanja osnova odgovornosti tuženog, nisu ostvareni uslovi za primjenu odredbi čl. 154, 155, 185 i 190 ZOO, zbog čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da je iz navedenih razloga odlučeno kao u izreci na osnovu odredbe člana 250 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/ 3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da joj je pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pristup sudu prekršeno jer je Vrhovni sud zanemario dokaze i odlučne činjenice za rješavanje predmetne pravne stvari, a čime je proizvoljno primjenjivao ZPP. Apelantkinja, takođe, ističe da je Vrhovni sud odstupio i od svog ranije zauzetog stava u Presudi broj 57 0 Ps 088905 18 Rev od 6. septembra 2018. godine kojom je potvrđena Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 088905 17 Pž od 26. septembra 2017. godine i Presuda Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 088905 10 Ps od 31. januara 2017. godine. Nadalje, da je u navedenom predmetu sud usvojio tužiočev tužbeni zahtjev iako se tuženi pasivno držao prilikom popisa robe nakon nastupanja štetnog događaja. Apelantkinja smatra da je došlo do proizvoljne primjene procesnog prava, odnosno čl. 7, 8 i člana 191 stav 4 ZPP. Apelantkinja ističe da je Vrhovni sud zauzeo stav da apelantkinja nije dokazala postojanje i visinu štete na činjenici da tuženi nije prisustvovao popisu nakita koji je apelantkinja izvršila nakon krađe, pri čemu se nije pozvao na materijalni propis kojim je propisana obaveza tuženog da prisustvuje popisu, što znači da nije mogao utvrditi povredu materijalnog ili procesnog prava, a što dalje znači da je Vrhovni sud ispitao drugostepenu presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja suprotno odredbi člana 240 ZPP. Nadalje, da je popis izvršen odmah nakon saznanja za krađu, te da su popisu prisustvovali J. K., koji je saslušan kao svjedok, apelantkinjina radnica, te ovlašćena službena lica koja su vršila uviđaj, te da su svi potpisali zapisnik, koji je zbog načina izrade nesporan dokaz, ali da sud nije cijenio navedeni dokaz, kao ni izjavu svjedoka J. K. U odnosu na tvrdnju Vrhovnog suda da apelantkinja nije dokazala da je popis sačinila u prisustvu policije, apelantkinja ističe da je policija u periodu od 17. do 19. aprila 2011. godine vršila uviđaj na licu mjesta, te da je jasno da su inspektori prisustvovali popisu koji je sačinjen 19. aprila 2011. godine, odnosno istog dana kada je vršen uviđaj. Osim toga, apelantkinja ističe da nije sprečavala tuženog da prisustvuje popisu, te da se pasivno držanje tuženog moglo cijeniti samo u njenu korist. Apelantkinja dalje tvrdi da je dokazala da je tuženi odgovoran za nastanak štete, da je predmetna šteta posljedica propusta tuženog kao zakupodavca da se stara o tehničkom obezbjeđenju objekta, te da postoji uzročna veza između propusta tuženog i nastale štete, zbog čega postoji obaveza tuženog da uspostavi stanje kakvo je bilo prije nastanka štete. Pri tome, apelantkinja ističe da je odbijanjem tužbenog zahtjeva očigledno prekršena odredba člana 185 ZOO. U konačnici, apelantkinja tvrdi da joj je pravo na imovinu povrijeđeno zbog kršenja prava na pravično suđenje, odnosno prava na pristup sudu, budući da joj je zbog povrede procesnog prava i proizvoljne primjene materijalnog prava onemogućeno i da nadoknadi materijalnu štetu.

b) Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke u kojoj su dati razlozi za takvu odluku, te da smatra da ne stoje apelantkinjini navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Advokat tuženog je, između ostalog, naveo da je presuda Vrhovnog suda zakonita, s jasnim i argumentovanim obrazloženjem merituma, te da se, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, Vrhovni sud nije bavio utvrđenjem činjeničnog stanja, već pogrešnom primjenom materijalnog prava na bazi već utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, da je revizioni sud ispitivao materijalne odredbe ZOO, koji se odnose na štetu, te da se bavio ispunjenošću uslova za njihovu primjenu. U vezi s tim advokat tuženog je istakao da je apelantkinja morala, u smislu odredbi čl. 154, 155 i 158 ZOO, dokazati na nesumnjiv način postojanje štete, uzročno-posljedičnu vezu između štete i štetnika, te visinu pretrpljene štete. Nadalje, da je revizioni sud prihvatio zaključak nižestepenih sudova o postojanju osnova odgovornosti tuženog, ali da nije prihvatio zaključak o postojanju i visini štete, pri čemu je teret dokazivanja bio na apelantkinji koja nije izvela niti jedan vjerodostojan dokaz u prilog dokazivanju visine navodne štete. U odnosu na apelantkinjine navode da tuženi nije bio spriječen da prisustvuje popisu, advokat tuženog je naveo da tuženi nije bio pozvan da prisustvuje popisu, niti je bio obaviješten o vremenu popisa. Advokat tuženog je, takođe, istakao da apelantkinja nije dokazala postojanje štete i njenu visinu, te da u takvim uslovima nisu ostvareni uslovi za primjenu odredbi čl. 154, 155, 185 i 190 ZOO, zbog čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kako je to pravilno zaključio Vrhovni sud. Advokat tuženog je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Potpuna naknada Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 191. stav (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 102281 18 Rev od 30. januara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin punomoćnik je primio 16. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa apelantkinja u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Apelantkinja, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te smatra da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

33. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je osporenom odlukom u cijelosti odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelantkinjinim navodima, Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke jasno i argumentovano obrazložio svoj stav da „nižestepeni sudovi“ nisu izveli pravilan zaključak o postojanju i visini štete, odnosno da apelantkinja u smislu odredbe člana 123 ZPP nije dokazala visinu pretrpljene štete, zbog čega, i pored postojanja osnova odgovornosti tuženog, nisu ostvareni uslovi za primjenu odredbi čl. 154, 155, 185 i 190 ZOO. Pri tome, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao sopstvenu ocjenu izvedenih dokaza, odnosno da je u obrazloženju osporene odluke iznio konstatacije u odnosu na djelimičnu osnovanost tvrdnji koje je tuženi iznio u reviziji, a koje se odnose na vjerodostojnost popisa ukradene robe. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da u zapisniku o uviđaju, nasuprot apelantkinjinim navodima, nisu navedeni bilo kakvi podaci o vrsti i količini ukradene robe. Nadalje, da je u zapisniku o uzimanju izjave oštećene (apelantkinje), kao i u potvrdi koju je izdao MUPRS količina ukradenog nakita konstatovana isključivo na osnovu apelantkinjinih izjava. Takođe proizlazi da popisu ukradenog nakita nije prisustvovao niko od radnika tuženog, kao ni zaposlenici policije, tako da ni konstatacija vještaka u nalazu i mišljenju da je popis koji je sačinila apelantkinja proknjižen u poslovnim knjigama i da popisano stanje odgovara stanju utvrđenom vještačenjem, nije mogla poslužiti kao osnov za utvrđivanje postojanja i visine štete, niti se na nalazu vještaka iz tog razloga mogla zasnivati odluka o obavezivanju tuženog na naknadu štete (detaljnije navedeno u tački 17 ove odluke). U vezi s tim Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao sopstvenu ocjenu izvedenih dokaza isključivo u funkciji pojašnjenja zaključaka o primjeni materijalnog i procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji pazi na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, odnosno ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju. Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. U vezi s apelantkinjinim ukazivanjem na Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 088905 18 Rev od 6. septembra 2018. godine (kojom su nižestepene presude preinačene u dosuđujućem dijelu tako što je dosuđeni iznos snižen, kao i odluci o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena), Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda, da se predmet odnosio na tužiočev zahtjev da mu tuženi na ime naknade iz ugovora o osiguranju stvari i izmakle dobiti isplati određeni novčani iznos. Nadalje, da je u navedenom predmetu vrsta i količina otuđene robe evidentirana u zapisniku o uviđaju, kome je prisustvovao i tuženi, koji nije prigovarao zapisniku, kao i u potvrdi policijske stanice o količini i vrsti robe, koja je podudarna i s naknadno izvršenim popisom koji je tužilac izvršio na licu mjesta neposredno poslije provalne krađe u prisustvu predstavnika tuženog, a kojom prilikom je izvršeno sravnjenje stanja u lager listama i robnom knjigovodstvu tužioca, te utvrđeno koja roba je bila u skladištu prije provale i nakon toga, kao i sa odštetnim zahtjevom tužioca. Dalje, slijedi da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je vještak nalaz i mišljenje dao na osnovu podataka vanrednog popisa, te da se podaci popisa u potpunosti podudaraju s podacima iz zapisnika o uviđaju, da je riječ o veleprodajnim cijenama, te da ima dovoljno podataka iz kojih se može identifikovati roba koja je bila predmet provalne krađe, zbog čega je vrijednost zaliha otuđene robe pravilno utvrdio vještak. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se presuda Vrhovnog suda, na koju se apelantkinja pozvala, ne može dovesti u vezu s predmetnom apelacijom. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni navodi neosnovani i da ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na pravično suđenje.

37. U odnosu na apelantkinjine navode da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u odnosu na primjenu pozitivno-pravnih propisa na predmetnu situaciju. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelantkinja ishodila da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantkinjino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i povredi prava na pristup sudu, a koje je apelantkinja istakla i u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud dao sopstvenu ocjenu izvedenih dokaza isključivo u funkciji pojašnjenja zaključaka o primjeni materijalnog i procesnog prava, u odnosu na koju, u okolnostima konkretnog slučaja, nema elemenata proizvoljnosti, kao i kada nisu osnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pristup sudu.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2581/19 (N. K. M.-T., vlasnica STR „NELLA“… | Sudska praksa | Aktio