Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3786/20 (T. K.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3786/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-3786/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Tomislav Klišanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Klišanin protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 009464 20 Rev od 25. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Klišanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, koju zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 009464 20 Rev od 25. juna 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta da se obveže tuženi (Kanton 10) da apelantu na ime razlike u plaći od 1. decembra 2011. do 31. marta 2015. godine isplati iznos od 14.677,54 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je tuženi apelantu, kao svom uposleniku, u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao plaću, s obzirom na čin koji mu je dodijeljen, u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Zatim, da se Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) ne može primijeniti na policijske službenike Kantona 10, nego se primjenjuju isključivo propisi Kantona 10. Naime, Zakon o plaćama i naknadama ne može se direktno primijeniti u kantonima, jer je ovim zakonom propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plate, koeficijenata i platnih razreda policijskim službenicima u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, a takav zaključak proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine U-36/11 od 17. aprila 2012. godine. Zakonom o plaćama i naknadama nije propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku iz člana 35. stav 1. ovog zakona, taj zakon primjenjivati i u kantonima sve do donošenja kantonalnih propisa. Plaće policijskih službenika kantona određuju se u skladu s kantonalnim propisima (član 31. Zakon o plaćama i naknadama), s tim da osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plaća za isti čin policijskog službenika” i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plaća (čl. 4. i 6. Zakon o plaćama i naknadama). Međutim, u toku postupka apelant nije tvrdio ni dokazivao da je njegova osnovna plaća u utuženom periodu bila manja od propisane navedenom zakonskom odredbom. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 009464 15 Rsž od 11. novembra 2019. godine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP-3620/17 od 6. decembra 2017. godine, AP-5959/18 od 10. januara 2019. godine, AP-2290/19 od 17. jula 2019. godine, AP-1545/20 od 6. maja 2020. godine i AP-4169/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3786/20 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio