Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4613/20 ("PROIZVODNJA DUŠANIĆ" d.o.o. Prnjavor)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4613/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4613/20, rješavajući apelaciju "PROIZVODNJA DUŠANIĆ" d.o.o. Prnjavor, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "PROIZVODNJA DUŠANIĆ" d.o.o. Prnjavor protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 048745 20 Gž 4 od 13.
listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "PROIZVODNJA DUŠANIĆ" d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Bojana Duka Bubić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 18. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 048745 20 Gž 4 od 13. listopada 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov prijedlog, za promjenu tražitelja ovrhe, tako da apelant kao treća osoba, stupi umjesto tražitelja ovrhe (,,Kompanija Dušanić" d.o.o. Prnjavor) i da se isplata potraživanja iz ovog predmeta izvrši na račun apelanta.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je ovršenik („Metal", a.d. Banjaluka) u konkretnom postupku osnovano ukazivao na imperativnu normu članka 28. Zakona o unutrašnjem platnom prometu, kojom je zabranjeno ustupanje potraživanja u slučaju blokade računa. S tim u svezi, ukazao je da je odredbom članka 28. Zakona o unutrašnjem platnom prometu propisano da se obračunsko plaćanje vrši ugovaranjem promjene povjerilaca, odnosno dužnika, u određenom obligacionom odnosu (asignacija, cesija, pristupanje dugu, preuzimanje duga, ustupanje duga i dr.), prebijanjem (kompenzacija) i na drugi način, u skladu sa zakonom koji uređuje obligacione odnose (stavak 2), a ako su računi poslovnih subjekata u trenutku plaćanja blokirani po osnovu naloga za prinudnu naplatu, poslovni subjekti ne mogu izmirivati novčane obaveze na način iz stavka 2. tog člana, osim ako drugim propisom nije drugačije određeno (stavak 3). Dakle, naveo je da se radi o imperativnoj zakonskoj normi, te se neće uvažavati raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima (članak 3. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)). S obzirom na to, prvostupanjski sud je naveo da su osnovani prigovori ovršenika da se apelantovim zahtjevom u predmetnom postupku ide za tim da se osujete potraživanja vjerovnika, budući da su računi tražitelja ovrhe blokirani po osnovu naloga za prinudnu naplatu. Naime, prvostupanjski sud je naveo da bi u slučaju dozvole prijenosa potraživanja to pogodovalo jednoj strani, jer bi se izvršio prijenos potraživanja drugoj povezanoj pravnoj osobi i to kod blokiranog računa tražitelja ovrhe. Stoga, naveo je da je odbio apelantov zahtjev za promjenu tražitelja ovrhe, jer je suprotan osnovnim načelima i cilju ovršnog postupka, te propisima određenim Zakonom o unutrašnjem platnom prometu.
4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu ovršne isprave - sporazuma zaključenog pred sudom između prvotnog vjerovnika („Nove banke“ a.d. Bijeljina) i ovršenika, te ugovora o dugoročnom plasmanu zaključenog između tražitelja ovrhe i ovršenika, kao i ugovora o jamstvu zaključenog između tražitelja ovrhe i prvotnog vjerovnika, po osnovu kojeg je tražitelj ovrhe uplatio prvotnom vjerovniku, određeni novčani iznos i ugovora o ispunjenju obveze s prelaskom prava - subrogacija (koji je zaključen kod notara između prvotnog vjerovnika i tražitelja ovrhe). Odlučujući o prijedlogu za ovrhu, prvostupanjski sud je na osnovu ovršne isprave - sporazuma između prvotnog vjerovnika i ovršenika, te izvršenog prijenosa potraživanja na osnovu notarski obrađenog ugovora o ispunjenju obaveza s prelaskom prava, u korist tražitelja ovrhe i upisane hipoteke u zemljišnim knjigama, rješenjem odredio predloženu ovrhu prema ovršeniku, radi naplate novčanog potraživanja tražitelja ovrhe (određeno da se ovrha provede zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti, te prodajom nekretnina). Pri tome je naveo da je ovršenik protiv rješenja izjavio prigovor i priziv koji su odbijeni odlukama sudova. Nakon toga, naveo je da je apelant podnio podnesak, kojim je tražio promjenu tražitelja ovrhe, u skladu sa odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku. Razmatrajući apelantov priziv protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za promjenu tražitelja ovrhe, Okružni sud je naveo da prvostupanjsko rješenje nije doneseno uz povrede odredaba ZPP (na koje sud, u skladu sa odredbom članka 221. ZPP, pazi po službenoj dužnosti) dok apelant nije ukazivao na druge povrede odredaba zakona. Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrđeno pravilno i potpuno, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio i materijalno pravo, kad je odbio apelantov prijedlog da stupi na mjesto tražitelja ovrhe primjenom odredbi članka 28. Zakona o unutrašnjem platnom prometu.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud povrijedio njegovo pravo na pristup sudu i pravično suđenje, jer nije dao odgovor na njegove prizivne prigovore.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelacione navode da Okružni sud nije cijenio sve navode iz priziva koji je podnio protiv prvostupanjske odluke, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezni iznijeti sve detalje i da da odgovore na sve iznesene prizivne argumente, nego je bio dužan odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoje odluke, što je i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević