Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2104/19 (D. V.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Mobing
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2104/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2104/19, rješavajući apelaciju Dragane Vuković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Vuković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 225982 18 Rev od 28. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragana Vuković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 225982 18 Rev od 28. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene JU Osnovne škole „Georguis A. Papandreu“ iz Laktaša (u daljnjem tekstu: tužena ili poslodavac) zatraženo je 24. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 3. avgusta do 27. avgusta 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelantkinja 29. oktobra 2015. godine podnijela tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. Apelantkinja je u tužbi navela da je tužena povrijedila pravo na jednako postupanje jer je sistematski i u dužem vremenskom periodu počev od 21. avgusta 2013. godine nad njom sprovodila diskriminaciju u obliku mobinga preduzimanjem i ponavljanjem radnji koje su imale i još imaju ponižavajući efekat na apelantkinju, s posljedicom degradacije njenog profesionalnog statusa. Istakla je da joj je tužena neopravdano oduzimala i smanjivala broj časova u nastavi, vannastavnim aktivnostima, pravo na dodatne časove i dopunsku nastavu, što je na zamjenu odsutnih radnika na poslove za čije obavljanje je kvalifikovana primala nove radnike te jer joj je smanjen broj časova rada u biblioteci. U vezi s tim apelantkinja je istakla da su sve navedene radnje tužene kod nje stvorile osjećaj neizvjesnosti i straha za radno-pravni status kod tužene. Stoga je zatražila da se tuženoj zabrani da ubuduće vrši diskriminaciju apelantkinje u radu, da joj obezbijedi jednak tretman na radu kao i ostalim radnicima, da ukloni posljedice diskriminacije na način da joj obezbijedi radno-pravni status koji je imala prije 21. septembra 2013. godine. Apelantkinja je takođe zatražila da se tužena obaveže da joj naknadi nematerijalnu štetu usljed diskriminacije u iznosu od 10.000,00 KM.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 225982 15 Rs od 11. decembra 2017. godine apelantkinjin tužbeni zahtjev je djelimično usvojen, te je utvrđeno da je tužena/poslodavac povrijedila apelantkinjino pravo na jednako postupanje, da je sistematski u dužem vremenskom periodu počev od 21. avgusta 2013. godine nad apelantkinjom sprovodila diskriminaciju tako što joj je neopravdano uskraćivala zaduženja poslova i radnih zadataka time što joj je neopravdano oduzimala i smanjivala broj časova u nastavi, što joj je oduzimala vannastavne aktivnosti (sekcije, razredništvo) i što joj je uskratila pravo na dodatne časove i dopunsku nastavu (stav 1 izreke presude.) Stavom 2 izreke tuženoj je zabranjeno da ubuduće vrši diskriminaciju apelantkinje na radu, vršenjem i ponavljanjem radnji koje predstavljaju diskriminaciju navedenih kao u stavu 1 izreke presude, pa je obavezana da apelantkinji obezbijedi jednak tretman na radu kao i ostalim radnicima. Stavom 3 izreke presude tužena je obavezana da apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete koju je apelantkinja trpjela i koju trpi usljed diskriminacije na radu isplati iznos od 2.000,00 KM, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.991,92 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom 4 izreke presude apelantkinjin tužbeni zahtjev je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan, a kojim je apelantkinja tražila da se utvrdi: da je tužena nad njom sprovodila diskriminaciju u obliku mobinga, diskriminaciju primanjem novih radnika na zamjenu odsutnih radnika na poslove za čije je obavljanje apelantkinja kvalifikovana, smanjivanjem broja časova rada u biblioteci, stvaranjem i održavanjem osjećaja neizvjesnosti i straha za radno-pravni status, stalnim i kontinuiranim mijenjanjem uslova rada i radno-pravnog statusa, da se utvrdi da akti: ponuda tužene upućena apelantkinji za zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 21. avgusta 2013. godine, ugovora o radu od 1. septembra 2014. godine, ugovora radu od 1. septembra 2015. godine, rješenja od 1. septembra 2015. godine, rješenja od 1. septembra 2015. godine, rješenja od 5. oktobra 2015. godine i ugovor o radu od 1. septembra 2016. godine predstavljaju neposrednu diskriminaciju i koji su prouzrokovali degradaciju radnih uslova i profesionalnog statusa apelantkinje, da se oni ponište kao nezakoniti, te da se obaveže tužena da apelantkinji u roku od 15 dana obezbijedi radno-pravni status koji je imala prije 21. septembra 2013. godine, da joj omogući obavljanje poslova i radnih zadataka u skladu s njenom školskom spremom i obrazovanjem, te stečenim radnim iskustvom, kao i ukupnom normom u okviru četrdesetčasovne radne nedjelje kao i ostalim zaposlenim tužene, te da joj kao i ostalim zaposlenim obezbijedi zaduženja po osnovu sekcija i razredništva, dodatnu i dopunsku nastavu, zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

7. Osnovni sud je naveo da je sproveo dokazni postupak u kojem su izvedeni brojni dokazi koje je pobrojao i čiji sadržaj je detaljno prezentovao (str. od 4 do 19 obrazloženja presude, između ostalih ugovora o radu na neodređeno i određeno vrijeme koje je apelantkinja zaključivala s tuženom, iskaza apelantkinje i direktora tužene i iskaza svjedoka Branke Krunić i Ljiljane Mirjanić). Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja zaposlena kod tužene kao nastavnica istorije, geografije i kao bibliotekar, da je više puta s tuženom zaključivala ugovore o radu kojim je apelantkinji određivana norma za izvođenje časova na navedenim predmetima ili časovima rada biblioteke. Iz navedenih ugovora proizlazi da je od 2013. godine broj časova koji je apelantkinja imala u nastavi kod tužene smanjivan, kao i broj časova u vannastavnim aktivnostima, sekcijama (Crvenog krsta i Novinarskoj sekciji), a da su časovi apelantkinje u nastavi i vannastavnim aktivnostima dodjeljivani drugim nastavnicima. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je među parničnim strankama nesporno da je broj časova koje je apelantkinja imala u nastavi kod tužene od 2013. godine smanjivan, da su časovi za koje bi njoj bila umanjena norma dodjeljivani drugim radnicima tužene, te da je među parničnim strankama sporno da li je tužena ovakvim postupanjem sprovodila diskriminaciju i mobing nad apelantkinjom. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da su u okolnostima predmetnog slučaja relevantne odredbe Zakona o radu, član 111 stav 5 (u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o zabrani diskriminacije, čl. 2, 3, 12 i 13, pa je, imajući u vidu navedeno, ukazao na sadržaj navedenih odredbi citiranih zakona.

8. Dovodeći izvedene dokaze u vezu s citiranim odredbama zakona, Osnovni sud je utvrdio osnovanim apelantkinjine navode da je tužena prilikom raspodjele nastavnih časova apelantkinji smanjivala broj časova u predmetima istorija i geografija i koji su dodjeljivani drugim radnicima, dvjema nastavnicama iste grupe predmeta, što tužena nije ni osporavala, obrazlažući svoj stav da je navedene radnje izvršavala radi dopune norme navedenim nastavnicama. U vezi s ovim apelantkinjinim navodima Osnovni sud je ukazao da je u pogledu smanjenja broja časova apelantkinji tužena primjenjivala princip „starijeg radnika“, koji nije ničim propisan. U vezi s tim je ukazao da je odredbama Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti obrazovanja i kulture Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) propisano bodovanje pri određivanju tehnološkog viška u osnovnim školama, a kao prvi kriterijum za dodjeljivanje bodova su propisane godine radnog staža. Članom 52e Granskog kolektivnog ugovora propisano je da će se kriterijumi za određivanje tehnološkog viška primjenjivati i u slučajevima kada u školama zbog upisa manjeg broja učenika dođe do smanjenja broja časova, odnosno nastavnih normi, dok je članom 3 istog ugovora regulisano da su sve osnovne škole dužne da usklade Pravilnik o proglašenju tehnološkog viška u skladu s tim dopunama u roku od dva mjeseca, odnosno da donesu novi pravilnik ukoliko on nije donesen. Imajući u vidu navedenu odredbu Granskog kolektivnog ugovora, Osnovni sud smatra da u okolnostima predmetnog slučaja tužena nije dokazala da je postupila u skladu s citiranom odredbom Granskog kolektivnog ugovora jer nije donijela navedeni pravilnik, čiji bi se kriterijumi mogli primjenjivati prilikom raspoređivanja časova u slučaju smanjenja nastavnih normi, niti je dokazala da su kriterijumi koji su propisani Granskim kolektivnim ugovorom pravilno primjenjivani kada je apelantkinji smanjivan fond časova. Takođe smatra da je prema odredbi člana 15 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije na tuženoj bio teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije apelantkinje u ovom slučaju, pri tome imajući u vidu iskaz zakonskog zastupnika tužene kojim je potvrđeno da je oduzimajući od apelantkinje vođenje Novinarske sekcije nju dodijelio radniku koji je imao status pripravnika, odnosno koji je imao manji radni staž od apelantkinje.

9. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je tužena odredbe Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o zabrani diskriminacije i princip „starijeg radnika“ poštovala na apelantkinjinu štetu, oduzimajući joj časove i dodjeljujući ih radnicima s dužim radnim stažom, a u situaciji kada bi poštovanje ovog principa bilo u apelantkinjinu korist tužena je isti princip prekršila tako što je apelantkinji oduzeto zaduženje i dodijeljeno radniku s manje radnog staža. Osnovni sud, takođe, smatra da tužena nije dokazala da je pravilno primijenila ostale kriterijume propisane odredbom člana 52v Granskog kolektivnog ugovora kod utvrđivanja tehnološkog viška, a to su: zdravstveno stanje radnika, stručna sprema, te činjenica da je radnik ranije proglašavan tehnološkim viškom, iz čega proizlazi da je tužena različito postupala prema apelantkinji u odnosu na ostale zaposlene i time joj onemogućila ostvarivanje prava na rad na ravnopravnoj osnovi. Osim toga, smatra da činjenica da apelantkinja ostvaruje časove i u drugim školama, a ne samo kod tužene, prema ocjeni ovog suda, nije od uticaja na postupanje tužene kada od apelantkinje oduzima časove i dodjeljuje ih drugim radnicima. U vezi s tim Osnovni sud je obrazložio da je nesumnjiv interes apelantkinje da sve ili što veći broj časova ostvaruje na jednom radnom mjestu, kod jednog poslodavca, odnosno da u tom pogledu bude stavljena u ravnopravan položaj s ostalim zaposlenim. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da joj je tužena povrijedila pravo na jednako postupanje jer je sistematski i u dužem vremenskom periodu počev 21. avgusta 2013. godine nad njom sprovodila diskriminaciju, tako što joj je neopravdano oduzimala i smanjivala broj časova u nastavi, što joj je oduzela vannastavne aktivnosti i što joj je uskratila pravo na dodatne časove i dopunsku nastavu.

10. Osnovni sud je dalje utvrdio da apelantkinja nije dokazala da je tužena sprovodila diskriminaciju nad njom ni drugim radnjama koje je navela u tužbenom zahtjevu, u dijelu primanja na zamjenu novih radnika za poslove za koje je ona kvalifikovana, niti stvaranja i održavanja osjećaja neizvjesnosti i straha za njen radno-pravni status, kao i da nije dokazala diskriminaciju smanjenjem broja časova u biblioteci. U vezi s tim je istaknuto da iz odgovora Ministarstva prosvjete i kulture od 13. oktobra 2015. godine proizlazi da apelantkinja ne ispunjava uslove za rad u biblioteci, a i pored toga je nesporno da apelantkinja ipak ima određen broj časova u biblioteci, odnosno da nije dokazala da navedene radnje diskriminacije imaju karakter mobinga. Obrazloženo je da je prema odredbi člana 111 stav 5 ZOR-a mobing specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta. Imajući u vidu navedenu odredbu ZOR-a Osnovni sud smatra da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je neravnopravno postupanje prema apelantkinji motivisano namjerom tužene da se prema njoj preduzmu radnje koje imaju karakter mobinga i namjerom da se ugrozi njena čast, dostojanstvo i integritet, već proizlazi da tužena u svom postupanju nije vodila računa da apelantkinji obezbijedi ravnopravan položaj u odnosu na druge radnike, zbog čega je došlo do diskriminacije.

11. Osnovni sud je takođe zaključio da je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se tužena obaveže da ukloni posljedice diskriminacije tako što će joj obezbijediti radno-pravni status koji je imala prije 21. septembra 2013. godine, da obavlja poslove i radne zadatke u skladu sa školskom spremom i obrazovanjem, stečenim radnim iskustvom, ukupnom normom u okviru četrdesetčasovne radne nedjelje i zaduženja po osnovu sekcija i razredništva te dodatnu i dopunsku nastavu. Prema ocjeni Osnovnog suda, nesporno je da radno-pravni status i obim radnog angažovanja zaposlenih u osnovnim školama, pa tako i kod tužene, zavisi od broja učenika koji se mijenja svake školske godine, zbog čega tužena nije mogla da bude obavezana da uspostavi radno-pravni status apelantkinji, kao ni ostalim zaposlenim koji je postojao 2013. godine. U takvim okolnostima smatra da je sud jedino ovlašćen da utvrdi postojanje diskriminacije, da je zabrani za ubuduće tako da tuženoj naloži da apelantkinji obezbijedi jednak tretman na radu kao i ostalim radnicima, zbog čega je njen tužbeni zahtjev djelimično usvojen (st. 1 i 2 izreke presude).

12. U odnosu na apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete koju je trpjela zbog diskriminacije, a što je propisano odredbom člana 12 Zakona o zabrani diskriminacije i člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Osnovni sud ga je djelimično usvojio tako što je obavezao tuženu da joj isplati iznos od 2.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu štete odbijen kao neosnovan. Dosuđeni iznos je, prema ocjeni suda, dovoljna satisfakcija za povredu prava koju je apelantkinja pretrpjela, na koji iznos je apelantkinji dosuđena i zakonska zatezna kamata primjenom odredbe člana 277 ZOO. O troškovima postupka ovaj sud je odlučio primjenom odredbe člana 386 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 225982 18 Rsž od 26. juna 2018. godine žalba tužene je djelimično usvojena i Presuda Osnovnog suda od 11. decembra 2017. godine preinačena u st. 1 i 2 izreke presude tog suda tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen, i to u dijelu: da je tužena sistematski u dužem vremenskom periodu počev od 21. avgusta 2013. godine nad apelantkinjom sprovodila diskriminaciju tako što joj je neopravdano oduzimala i smanjivala broj časova u nastavi i što joj je uskratila pravo na dodatne časove i dopunsku nastavu; da se tuženoj zabrani da ubuduće vrši diskriminaciju apelantkinje na radu vršenjem i ponavljanjem radnji koji predstavljaju diskriminaciju navedenih u prethodnom stavu izreke te da tužena apelantkinji obezbijedi jednak tretman na radu kao i ostalim radnicima u roku od petnaest dana pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđeno da je tužena diskriminisala apelantkinju u izvođenju vannastavnih aktivnosti tako što joj je oduzela časove vođenja Novinarske sekcije dodjeljujući ih nastavnici – pripravnici s kraćim radnim stažom u nastavi od staža koji posjeduje apelantkinja. Stavom 3 izreke presude žalbe stranaka su odbijene i potvrđena presuda prvostepenog suda u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantkinji naknadi nematerijalnu štetu koju je apelantkinja trpjela i koju trpi usljed diskriminacije na radu u iznosu od 2.000,00 KM, kao i odluke o troškovima postupka u iznosu preciziranom prvostepenom presudom.. Istom presudom odbijena je kao neosnovana apelantkinjina žalba i potvrđena presuda prvostepenog suda u odbijajućem dijelu odluke tog suda i odluke o troškovima postupka (stav 4 izreke), apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

14. Okružni sud je naveo da apelantkinja žalbom osporava presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka iz svih zakonskih razloga, dok tužena prvostepenu presudu pobija u usvajajućem dijelu i odluku o troškovima postupka zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredbi parničnog postupka i nepravilne primjene materijalnog prava. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u smislu člana 221 ZPP, Okružni sud je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je žalba tužene djelimično osnovana. U vezi s tim je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelantkinja zaposlena kod tuženog kao nastavnica istorije, geografije i kao bibliotekar, da je u tom pravcu više puta zaključivala ugovore o radu s tuženom kojim je određivana norma izvođenja časova na predmetima istorije, geografije ili časovima u biblioteci. Iz navedenih ugovora proizlazi da je od 2013. godine broj časova koje je apelantkinja imala u nastavi kod tužene smanjivan, kao i broj časova u vannastavnim aktivnostima, sekciji Crvenog krsta i Novinarskoj sekciji, kao i da su apelantkinjini časovi u nastavi i vannastavnim aktivnostima dodjeljivani drugim nastavnicima. Dalje je utvrđeno da je apelantkinja kao nastavnica radila i u drugim osnovnim školama radi dopune norme, te da joj je nuđen radni angažman za časove Geografije u osnovnoj školi u Boškovićima koji ona nije prihvatila.

15. U vezi s tim Okružni sud je takođe ukazao da je odredbom člana 112 ZOR-a regulisano pravo lica da u slučaju diskriminacije pokrene spor pred nadležnim sudom radi naknade štete, te da je u slučaju spora teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije na poslodavcu. Dakle, u slučajevima diskriminacije dužnost zaposlenog koji tvrdi da je diskriminisan na poslu je da iznese činjenice kojim će učiniti vjerovatnim da je do diskriminacije došlo, a na poslodavcu je obaveza da dokaže da diskriminacije nije bilo. Ukazano je da u takvoj vrsti sporova sud odstupa od opšteg pravila tereta dokazivanja propisanog odredbama ZPP. Okružni sud dalje smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je apelantkinja u tužbi iznijela činjenice kojim je učinila vjerovatnim da tužena prema njoj nije jednako postupala u odnosu na ostale nastavnike, dok je tužena u odgovoru na tužbu i tokom trajanja postupka osporavala da je postupcima raspodjele nastavnih i vannastavnih časova diskriminisala apelantkinju, dokazujući svoje tvrdnje kako materijalnim dokazima tako i iskazima svjedoka.

16. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud smatra da su tačne apelantkinjine tvrdnje, a koje tužena nije ni osporavala, da su apelantkinji prilikom raspodjele nastavnih časova smanjivani časovi iz predmeta istorija i geografija i dodjeljivani drugim dvjema nastavnicima iste grupe predmeta radi dopune njihove norme. Prema tome, cijeni da se postavilo osnovno pitanje da li je ovakvo postupanje tužene imalo opravdan i razuman cilj, čime bi bila dokazana tvrdnja tužene da njeno postupanje nema elemenata diskriminacije. U vezi s tim Okružni sud je ukazao da je odredbama Granskog kolektivnog ugovora regulisano da su osnovni kriterijumi koji se boduju pri određivanju tehnološkog viška radnika u srednjim i osnovnim školama godine radnog staža, zdravstveno stanje i stručna sprema (član 52b). Prema članu 52e Granskog kolektivnog ugovora, kriterijumi za određivanje tehnološkog viška primjenjivaće se i u slučajevima kada u školama zbog upisa manjeg broja učenika (formiranje manjeg broja odjeljenja) dođe do smanjenja broja časova, odnosno nastavnih normi. Imajući u vidu navedene odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Okružni sud smatra da je tužena tokom trajanja postupka pružila dovoljno dokaza da je osnovni kriterijum prilikom raspodjele časova za dopunu norme drugim dvjema nastavnicima bio njihov duži radni staž u izvođenju nastave od staža apelantkinje. To je dokazala, kako je obrazloženo, izjavama svjedoka Branke Krunić i Ljilje Mirjanić, inače nastavnica koje, kao i apelantkinja, imaju stručnu spremu nastavnica geografije i istorije i koje s apelantkinjom čine Aktiv nastavnika iz ove grupe predmeta, kao i izjavom direktora škole/ tužene. S obzirom na to, Okružni sud je istakao da smatra da je žalba tužene osnovana u smislu da nije bilo diskriminacije u odnosu na apelantkinju. Dakle, smatra da je tužena dokazala da je imala razumno opravdanje za svoje postupanje prilikom dodjele nastavnih časova radi dopune norme navedenim nastavnicama prema kriterijumu dužine radnog staža, a što sve ukazuje da tužena u tom dijelu apelantkinju nije diskriminisala. Taj sud je takođe ukazao da apelantkinjino nezadovoljstvo statusom nastavnika koji nastavničku normu mora da dopunjava radom u drugim osnovnim školama ne predstavlja diskriminaciju u svakom slučaju.

17. Okružni sud dalje smatra neosnovanim navode tužene da je njeno diskreciono pravo da raspodijeli časove Novinarske sekcije, koji isto tako čine dio nastavničke norme, a koju sekciju je apelantkinja vodila duže vrijeme. U vezi s tim sud je zaključio da nije sporno da je apelantkinja Novinarsku sekciju, kao i sekciju Crvenog krsta u tuženoj vodila već duže vrijeme. Utvrđeno je da je u 2015. godini, što je potvrdio i direktor tužene na glavnoj raspravi od 27. oktobra 2017. godine, odlučeno da se časovi sekcije Crvenog krsta radi dopune norme raspodijele drugoj nastavnici (Jeleni Gostović, nastavnici engleskog jezika i uz to medicinskom tehničaru) s dužim stažom od staža apelantkinje.

18. U pogledu raspodjele časova Novinarske sekcije nastavnici – pripravniku (Tijani Šušnjici) ukazano je da je tužena prilikom raspodjele nastavnih časova kao primarni kriterijum primjenjivala dužinu radnog staža u nastavi, za koji ovaj sud smatra da je razuman i opravdan. Međutim, Okružni sud je ukazao da je ovaj kriterijum „dužeg staža“ tužena bila dužna da primjenjuje i na raspodjelu časova vannastavnih aktivnosti, a što jesu sekcije kao oblik rada s učenicima, koje takođe čine dio nastavničke norme. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužena prilikom raspodjele časove Novinarske sekcije, koju je vodila apelantkinja, dodijelila nastavnici – pripravniku, dakle nastavniku koji ima kraći radni staž od apelantkinje, Okružni sud smatra da se takvo postupanje tužene ne može cijeniti opravdanim i razumnim i opravdanim, a što u datim okolnostima ukazuje na nejednako postupanje tužene prema apelantkinji u odnosu na ostale nastavnike.

19. U pogledu odluke o naknadi nematerijalne štete, Okružni sud smatra da je, suprotno navodima parničnih stranaka, prvostepeni sud uz pravilnu primjenu člana 200 stav 1 ZOO vodio računa o značaju povrijeđenog dobra apelantkinje i da joj je dosudio adekvatan iznos koji predstavlja dovoljnu satisfakciju za povredu prava koju je apelantkinja pretrpjela.

20. Okružni sud, takođe, smatra da su osnovani žalbeni navodi tužene kojima se ukazuje na neodređenost izreke pobijane presude u pogledu vršenja i ponavljanja radnji koje predstavljaju diskriminaciju, tj. kojom je taj sud prihvatio osnovanim neodređen apelantkinjin zahtjev u dijelu kojim se tuženoj zabranjuje da ubuduće vrši diskriminaciju apelantkinje na radu vršenjem i ponavljanjem radnji koje predstavljaju diskriminaciju. Navedeno iz razloga jer se iz nje ne može sa sigurnošću utvrditi, prije svega, koje radnje tužena ne bi smjela vršiti prema apelantkinji jer radnje koje se zabranjuju nisu konkretizovane.

21. Okružni sud je dalje odbio kao neosnovane apelantkinjine žalbene navode kojim osporava presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu njenog tužbenog zahtjeva (stav 4 izreke presude – u vezi s mobingom i ostalim zahtjevima koje dovodi u vezu s tim). Naime, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da apelantkinja tokom trajanja postupka nije iznijela i dokazala dovoljno činjenica na kojima se pretežnom vjerovatnoćom mogao zasnovati zaključak o postojanju diskriminacije, odnosno mobinga nad njom. Prije svega smatra da apelantkinja tokom postupka nije navela zbog kojih svojih karakteristika joj je uskraćeno pravo, kako tvrdi, da ona u nastavnom procesu zamjenjuje odsutne nastavnike, a ne nastavnici koje je tužena primala na zamjenu, te zbog kojih svojih karakteristika apelantkinja smatra da ju je tužena degradirala u odnosu na ostale nastavnike zaključujući ugovore o radu s njima, čije poništenje apelantkinja traži. U vezi s tim je ukazao da je za postojanje diskriminacije neophodno utvrditi različito tretiranje nekog lica ili grupe lica prema zabranjenim osnovama iz člana 2 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije u odnosu na lice ili grupu koja se nalazi u sličnoj ili podudarnoj situaciji i kojima je uživanje spornog prava omogućeno, te da takav tretman nema legitiman cilj, odnosno da nedostaje proporcionalnost između željenog cilja i upotrijebljenih sredstava. U predmetnom slučaju Okružni sud smatra da apelantkinja nije dokazala činjenice iz kojih bi proizašao zaključak o vjerovatnosti učinjene diskriminacije. Osim toga, kako apelantkinja svoju žalbu zasniva na istim navodima koje je isticala tokom prvostepenog postupka i na koje je prvostepeni sud odgovorio dajući jasne razloge koje prihvata i ovaj sud, to je Okružni sud apelantkinjinu žalbu u ovom dijelu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda u smislu odredbe člana 226 ZPP. Okružni sud je takođe odbio apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe kao neosnovan na osnovu čl. 386 stav 1 i 397 stav 1 istog zakona, apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu zato što navodi iz odgovora nisu imali uticaja na odlučenje tog suda, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova sastavljanja žalbe cijeneći djelimičnu osnovanost žalbe, a da je presuda potvrđena u pretežnom dijelu.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 225982 18 Rev od 28. februara 2019. godine revizija tužene je usvojena, obje nižestepene presude su preinačene tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelantkinja je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.275,00 KM, dok je apelantkinjina revizija odbijena.

23. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je reviziju protiv presude drugostepenog suda izjavila apelantkinja u vezi s odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva, a tužena osporava presudu drugostepenog suda u dijelu kojim je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je reviziju tužene usvojio, dok je apelantkinjinu reviziju odbio. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 5 ZOR-a regulisano da radnik ne može da bude stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog i drugog mišljenja i drugih zakonom propisanih uslova, dok je odredbom člana 111 stav 5 ZOR-a definisan mobing, kao i odredbom člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije.

24. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da apelantkinjin tužbeni zahtjev kumulira više antidiskriminacionih tužbi tako što se njen tužbeni zahtjev sastoji od tužbe za utvrđenje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacioni zahtjev), tužbe za zabranu (prohibitivni zahtjev) i otklanjanje diskriminacije (restitutivni zahtjev), kao i tužbe za naknadu štete (kondemnatorni, reparacioni zahtjev), saglasno odredbi člana 12 stav 1 pod a), b) i c) Zakona o zabrani diskriminacije. Pri tome navodi da apelantkinja, takođe, ističe da je u spornom periodu tužena vršila diskriminaciju tako što ju je dovela u neravnopravan položaj u odnosu na ostale nastavnike. Vrhovni sud je naveo da se apelantkinja u konkretnom slučaju poziva na mobing kao oblik kršenja ljudskih prava. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama ZOR-a mobing predstavlja „patološku komunikaciju na radnom mjestu, koju sistematski upućuje jedno ili više lica ka jednom licu koje je tokom mobinga izloženo psihičkom zlostavljanju i stavljeno u bespomoćnu i bezizlaznu situaciju“. Dakle, mobing podrazumijeva da se proces diskriminacije vrši u dužem vremenskom periodu i da nije ograničen, dakle uspjeh tužbenog zahtjeva uslovljen je dokazanim činjenicama, da napadi traju duže vrijeme, da postoji namjera od strane počinioca zlostavljanja na radu, koja se realizuje u određenim vremenskim razmacima i u kontinuitetu te da postoji uzročna veza između štetnog ponašanja i štetne posljedice (član 111 stav 5 ZOR-a).

25. Vrhovni sud je u vezi s navedenim ukazao da je, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, organizovanje nastave kod tužene razmatrano na stručnim aktivima, na kojima je utvrđeno da je smanjen broj učenika, koji trend se ispoljio tokom 2013. godine pa nadalje, a što je uticalo na smanjenje broja časova kod tužene, a na šta ona nije mogla uticati. Dakle, prilikom pravljenja rasporeda nastave i vannastavnih aktivnosti tužena je imala u vidu da li je nastavnik primljen na punu ili nepunu normu, pri tome se prevashodno rukovodila dužinom radnog staža nastavnika, tj. principom „starijeg radnika“, koji je, prema mišljenju Vrhovnog suda, razuman i opravdan i kojim se isključuje diskriminacija. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelantkinja u spornom periodu radila kao nastavnik ne samo kod tužene već i u školi u Laktašima, pa kako bi ostvarila određeni fond časova ponuđeni su joj i časovi u školi u Boškovićima, a što je ona odbila. Dakle, Vrhovni sud smatra da apelantkinja nije dokazala da se radi o postupanju tužene koje ima elemente diskriminacije, pa njen zahtjev i po ovom osnovu nije osnovan.

26. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi na osnovu pravilo utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne ocjene izvedenih dokaza utvrdili da je tužena apelantkinju samo jednom, prilikom rasporeda Novinarske sekcije, dovela u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike, što znači da apelantkinja nije učinila vjerovatnim da je tužena u dužem vremenskom periodu ponavljala radnje koje imaju karakter diskriminacije, a koje su bile usmjerene ka njenom psihičkom zlostavljanju i čija je namjera bila profesionalna degradacija statusa apelantkinje. Dakle, smatra da apelantkinja nije dokazala da se radi o postupanju tužene koje ima i elemente mobinga. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da je njen zahtjev osnovan ni iz osnova diskriminacije jer nije dokazala da je stavljena u nejednak položaj po jednom od zabranjenih osnova, niti se navodima tužbe poziva da je postupanje tužene zasnovano na jednom od zabranjenih osnova (član 2 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije i član 5 ZOR-a). Prema odredbi člana 2 Zakona o zabrani diskriminacije zaštićeni osnovi predstavljaju ključni elemenat diskriminacije i različito tretiranje lica postaje diskriminacija samo ukoliko se zasniva na jednom od zaštićenih osnova (po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti i dr).

27. Takođe smatra da apelantkinja ničim nije učinila vjerovatnim da ju je tužena izložila mobingu u smislu odredbe člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije, pa je time njen zahtjev u predmetnoj parnici za utvrđenje postojanja diskriminacije u obliku mobinga, zabranu vršenja diskriminacije, otklanjanje posljedica diskriminacije i naknadu štete u cijelosti neosnovan. Kod takvog činjeničnog stanja, prema ocjeni Vrhovnog suda, revizioni navodi tužene su osnovani u smislu da apelantkinja nije diskriminisana na radu, pa je revizija tužene usvojena primjenom odredbe člana 250 stav 1 ZPP, dok je apelantkinjina revizija odbijena kao neosnovana primjenom odredbe člana 248 ZPP. Vrhovni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 397 stav 2 i 386 stav 1 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Apelantkinja se poziva na kršenje prava na pravično suđenje na način da su na najgrublji način povrijeđena pravila suđenja u postupcima u kojima se utvrđuje postojanje diskriminacije. Konkretno, smatra da je taj sud povrijedio imperativno propisano pravilo o teretu dokazivanja u postupcima u kojima se utvrđuje postojanje diskriminacije. Protivno zakonu, apelantkinja smatra da sud teret dokazivanja stavlja na nju kao „tužiteljicu“ i na osnovu toga konstatuje da nije dokazala postojanje diskriminacije. Istovremeno, nigdje ne navodi, pa čak ni jezičkom konstrukcijom (niti to proizlazi iz rečenog) da je tužena dokazala da nije vršila diskriminaciju, a što je na osnovu zakona bilo neophodno da bi se tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Dakle, smatra da je taj sud zaključio da nije dokazala diskriminaciju, ali ne utvrđuje da tužena nije dokazala da nije vršila diskriminaciju. Na ovaj način sud je grubo povrijedio odredbe postupka i apelantkinjino pravo na pravično suđenje. Dalje smatra da je osporenom presudom sud njen tužbeni zahtjev pogrešno podveo pod mobing. U vezi s tim navodi da je tačno da je, između ostalog, zahtijevala i da sud utvrdi postojanje mobinga, ali da je sud bio u obavezi da diferencira njen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje neposredne diskriminacije (koju Zakon o zabrani diskriminacije diferencira kao zasebnu u odredbi člana 3) i utvrđivanje postojanja mobinga kao posebnog oblika diskriminacije (propisanog u odredbi stava 3 člana 4 citiranog zakona), što on nije učinio, već je o njenom tužbenom zahtjevu odlučivao isključivo kao o zahtjevu za utvrđivanje mobinga iako je tokom postupka dokazivala da je tužena s namjerom usmjerenom ka svrsi (a ne samo mobingu kao posljedici) vršila mobing nad njom. Dakle, apelantkinja smatra da se taj sud uopšte nije bavio pitanjem da li je apelantkinja učinila vjerovatnim postojanje diskriminacije. U vezi s tim tvrdi da je provednim dokazima učinila vjerovatnim postojanje diskriminacije (čime je teret dokazivanja prešao na tuženu, a što dalje znači da je osporena presuda iz ranije navedenih razloga u cijelosti nezakonita jer tužena u tom pravcu nije izvela nijedan dokaz). Na taj način apelantkinja smatra da tužena nije uspjela dokazati da nije diskriminisana u odnosu na druge radnike.

b) Odgovori na apelaciju

30. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj odluci. Apelantkinjine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

31. Okružni sud je takođe naveo da presudom tog suda nije došlo do povrede apelantkinjinih prava na koje ona ukazuje u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. Osnovni sud apelantkinjine navode takođe smatra neosnovanim.

33. Tužena smatra neosnovanim apelantkinjine navode kojim osporava presudu Vrhovnog suda, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 4. stav 3.

(Ostali oblici diskriminacije) […] (2) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

Član 12. stav (1) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima;

Član 15.

(Teret dokazivanja) (1) U slučajevima kada osoba ili skupina osoba navode činjenice u postupku iz člana 12. ovoga Zakona, potkrepljujući navode o tome da je prekršena zabrana diskriminacije, navodni je prekršitelj dužan dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.

(2) U slučajevima kada osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije, kao dokaz za ostvarivanje prava iz stava (1) ovoga člana mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.

(3) U slučajevima kada osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumne prilagodbe, teret dokazivanja leži na suprotnoj stranci.

35. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Član 111. stav 5.

[…] Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavalja ili ponižava drugo lice s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.

Član 112.

U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba članova 5., 109., 110. i 111. ovog zakona lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, može da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete u skladu sa zakonom.

U slučaju spora, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da je postupljeno u skladu sa zakonom, ukoliko lice koje traži zaposlenje, odnosno lice koje je zaposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama člana 111. stav 1. ovog zakona, na poslodavcu je.

U slučajevima nasilja na osnovu pola, uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja i mobinga, nijedna odredba ovog zakona ne može se tumačiti kao ograničavanje ili umanjivanje prava na vođenje krivičnog ili građanskog postupka.

Ako sud utvrdi da je tužba iz stava 1. ovog člana osnovana, naložiće poslodavcu da tužiocu uspostavi i obezbijedi ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.

36. Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti obrazovanja i kulture Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 17/08, 26/09, 26/10 i 76/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 52 b.

Osnovni kriteriji koji se boduju pri određivanju tehnološkog viška radnika u osnovnim i srednjim školama su:

a) godine radnog staža,

b) zdravstveno stanje radnika,

v) stepen stručne spreme i

g) radnik koji je ranije proglašavan tehnološkim viškom.

Član 52 e.

Kriteriji za određivanje tehnološkog viška utvrđeni ovim dopunama posebnog kolektivnog ugovora primjenjivat će se i u slučajevima kada u školama zbog upisa manjeg broja đaka (formiranja manjega broja odjeljenja) dođe do smanjenja broja sati, odnosno nastavnih normi.

37. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 225982 18 Rev od 28. februara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 27. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelantkinja pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

45. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da se osporena presuda zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava koja se ogleda u pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja u postupcima u kojima se utvrđuje postojanje diskriminacije, odnosno pogrešnoj ocjeni vjerovatnoće postojanja diskriminacije i pogrešnom identifikovanju pravnog osnova tužbenog zahtjeva.

46. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

48. Ustavni sud najprije podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

49. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom slučaju odlučivali o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu koji u sebi, kako je obrazložio Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku, kumulira više zahtjeva: tužbu za utvrđivanje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacioni zahtjev) jer je tužena nad njom sprovodila diskriminaciju tako što joj je oduzimala i smanjivala broj časova u nastavi, vannastavnim aktivnostima (sekcije i razredništvo), dodatne časove i dopunsku nastavu; tužbu za zabranu (prohibitivni zahtjev) i otklanjanje posljedica diskriminacije (restitutivni zahtjev), kao i tužbu za naknadu štete (kondemnatorni, reparacioni zahtjev). Apelantkinja smatra da je navedenim postupanjem tužene stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike, te jer je tužena navedenim radnjama nad apelantkinjom sprovodila diskriminaciju u obliku mobinga. Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku revizija tužene usvojena, obje nižestepene presude preinačene tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

50. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primjenom relevantnih odredbi člana 2 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije i člana 5 ZOR-a dao jasno i argumentovano obrazloženje da apelantkinja nije dokazala vjerovatnoću da ju je tužena diskriminisala. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da te odredbe zakona preciziraju da diskriminacija postoji samo ukoliko se zasniva na jednom od zakonom zaštićenih osnova, različitog tretiranja lica po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti i dr. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, jasno obrazložio da je tokom 2013. godine pa nadalje došlo do smanjenja broja učenika tužene, što je za posljedicu imalo smanjenje broja časova nastave i vannastavnih aktivnosti kod tužene, zbog čega je tužena u takvim okolnostima prilikom rasporeda časova nastave i vannastavnih aktivnosti imala u vidu da li je nastavnik primljen na punu ili nepunu normu, a prevashodno rukovodeći se principom dužine radnog staža nastavnika, tj. principom „starijeg radnika“ shodno odredbi člana 52b i e Granskog kolektivnog ugovora, koji kriterijum, prema ocjeni Vrhovnog suda, isključuje diskriminaciju. Iz obrazloženja osporene odluke zapravo proizlazi da je tužena navedeni kriterijum primijenila i u slučaju apelantkinje prilikom smanjivanja broja časova u nastavi i vannastavnim aktivnostima dodjeljivanjem istih radnicama s dužim radnim stažom od staža apelantkinje, na koji način je isključena diskriminacija apelantkinje od strane tužene jer je nesporno da je tužena dokazala da je imala razumno opravdanje za svoje postupanje prilikom dodjele nastavnih časova radi dopune norme nastavnicama prema kriterijumu dužine radnog staža, a što sve ukazuje da tužena u tom dijelu apelantkinju nije diskriminisala. Vrhovni sud je pri tome imao u vidu da je tužena samo u jednom navratu Novinarsku sekciju dodijelila zaposlenici s manje radnog staža, međutim zaključio je da u takvim okolnostima apelantkinja nije učinila vjerovatnim da je tužena u dužem vremenskom periodu ponavljala radnje koje imaju karakter diskriminacije, a koje su bile usmjerene ka njenom psihičkom zlostavljanju i čija je namjera bila profesionalna degradacija apelantkinjinog statusa.

51. Dakle, imajući u vidu data obrazloženja Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne može izvesti zaključak da su opravdani apelantkinjini navodi u pogledu pogrešne primjene pravila o teretu dokazivanja u postupcima u kojima se utvrđuje postojanje diskriminacije. U vezi s tim Ustavni sud takođe podsjeća da se standard u pogledu dokazivanja jednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice, koje se poziva na diskriminaciju, mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog. Navedeno korespondira odredbi člana 15 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, zapaža da se Vrhovni sud nije rukovodio isključivo dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na mobing, već je suprotno tome eksplicitno obrazložio da apelantkinja nije dokazala „da je njen zahtjev osnovan ni iz osnova diskriminacije jer nije dokazala da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog jedne od zabranjenih osnova, niti se u navodima tužbe poziva na to da je postupanje tužene zasnovano na jednom od zabranjenih osnova (član 2 stav 1 ZZD i član 5 ZR)“, što je ključni elemenat za postojanje diskriminacije. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je, i pored toga, tužena provedenim dokazima zapravo dokazala da u datim okolnostima, s obzirom na nespornu činjenicu smanjivanja broja učenika, nije prekršila princip jednakog postupanja. Nadalje, u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na mobing, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud posebno obrazložio da apelantkinja nije učinila vjerovatnim da je bila izložena mobingu u smislu člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije, tj. da je postupanje tužene bilo usmjereno na njeno psihičko zlostavljanje, a namjera profesionalna degradacija njenog statusa.

52. Prema tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda kada je primjenom navedenih odredbi Zakona o zabrani diskriminacije i ZOR-a, a u vezi s odredbama Granskog kolektivnog ugovora, zaključio da u datim okolnostima apelantkinja nije dokazala vjerovatnoću diskriminacije od strane tužene, kao ni vjerovatnoću da postupanje tužene ima elemente mobinga. Iz navedenog dalje proizlazi da je Vrhovni sud zapravo razmotrio sve apelantkinjine navode koje ona ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnoj pravnoj stvari. U takvim okolnostima, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, sadržaj relevantne odredbe člana 2 stav 1 i člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije, te člana 5 ZOR-a, dovodeći ih u vezu sa članom 52 b i e Granskog kolektivnog ugovora, Ustavni sud dato obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

53. Stoga, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala, te zaključuje da joj nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

54. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije posebno obrazložila u čemu se, prema njenom mišljenju, sastoji kršenje ovog prava, odnosno da se njene tvrdnje zasnivaju na istim navodima koje je istakla u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasne i argumentovane razloge primjenom odredbe člana 2 stav 1 i člana 4 stav 3 Zakona o zabrani diskriminacije, člana 5 ZOR-a, a u vezi s odredbama Granskog kolektivnog ugovora (član 52b i e) i kada je reviziju tužene usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan i kada je dao razloge da apelantkinja nije učinila vjerovatnim da je došlo do diskriminacije i mobinga kao posebnog oblika diskriminacije, a Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim.

56. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava zasniva na navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2104/19 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio