Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4569/20 (M. M.)

Odluka donesena 15. 01. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4569/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP 4569/20, rješavajući zahtjev Marka Marinkovića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka e) i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Marka Marinkovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Marinković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK „ Milorad i Dejan Đukić“ iz Banja Luke, podnio je 17. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zaključka Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 329838 20 I od 8. prosinca 2020. godine i rješenja o ovrsi Osnovnog suda broj 71 0 I 329838 20 I od 10. rujna 2020. godine.

2. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će odložiti ovrhu zaključka Osnovnog suda broj 71 0 I 329838 20 I od 8. prosinca 2020. godine i rješenja o ovrsi broj 71 0 I 329838 20 I od 10. rujna 2020. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.

3. Tražiteljica ovrhe „MF banka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražiteljica ovrhe) je podnijela Osnovnom sudu prijedlog za ovrhu (nije precizirano kada) protiv ovršenika M.J. (u daljnjem tekstu: ovršenik) na temelju ovršne isprave Potvrde o registraciji pokretne imovine kod Registra zaloga – Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar zaloga) od 20. srpnja 2020. godine, radi naplate duga u iznosu od 25.772,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškova postupka. Tražiteljica ovrhe je predložila da se ovrha provede u smislu odredbi članka 26. stavak 2. točka 2. Okvirnog zakona o zalozima (u daljnjem tekstu: OZZ), odnosno da sudski ovršitelj oduzme od ovršenika predmet osiguranja i to određeno putničko motorno vozilo sa podacima kao u izreci presude i preda ga tražiteljici ovrhe radi njegove prodaje.

4. Osnovni sud je rješenjem o ovrsi broj 71 0 I 329838 20 I od 10. rujna 2020. godine dozvolio predloženu ovrhu (stavak I), te je odredio da otuđenje pokretnih stvari u korist trećih osoba nema utjecaja na namirenje tražitelja ovrhe (stavak II). U obrazloženju je naveo da je potraživanje tražiteljice ovrhe bilo osigurano predmetnim pokretnim stvarima koje je tražiteljica ovrhe označila kao predmet ovrhe, te da je tražiteljica ovrhe predložila provođenje ovrhe na temelju članka 26. stavak 2. točka 2) OZZ. Zatim, Osnovni sud je naveo da sudski ovršitelj mora dostaviti rješenje o ovrsi ovršeniku u trenutku oduzimanja pokretnih stvari i nije dužan prethodno dati obavještenje bilo kojoj osobi uključujući i ovršenika, te da je sudski ovršitelj ovlašten ući u svaki zatvoren ili otvoren prostor u kojem se nalaze opisane pokretne stvari sukladno članku 26. stavak 6. i 7. OZZ. U pouci o pravnom lijeku Osnovni sud je naveo da protiv rješenja o ovrsi nije dopušten pravni lijek na temelju „glave V – povreda obaveza iz ugovora o zalozima i izvršenje“ osim u slučajevima predviđenim člankom 27. stavak 1. OZZ, te da stranka koja smatra da je oštećena u postupku ovrhe, zaštitu svojih prava vrši tužbom u parničnom postupku, te da pokretanje parničnog postupka nema utjecaj na postupak ovrhe.

5. Osnovni sud je zaključkom broj 71 0 I 329838 20 I od 8. prosinca 2020. godine odredio provođenje rješenja o ovrsi na način da sudski ovršitelj oduzme sporno putničko motorno vozilo od apelanta kao treće osobe, te ga preda tražiteljici ovrhe radi njegove prodaje. Također, određeno je da je sudski ovršitelj, s ciljem stjecanja posjeda nad osiguranjem, ovlašten ući u svaki prostor (otvoren ili zatvoren) gdje se vozilo nalazi, te da radnu snagu, bravara i bravu ako stvari budu u zaključanom prostoru, a ovršenik odbije otvoriti prostor, dužna je osigurati tražiteljica ovrhe, a radi preuzimanja pokretne stvari (stavak I), a da će se sukladno članku 127. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) sačiniti zapisnik o pljenidbenom popisu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

7. Obrazlažući apelacijske navode, apelant ističe da je dostavljanjem osporenog zaključka i rješenja o ovrsi prvi puta upoznat sa ovršnim postupkom i činjenicom da je na vozilu koje je u njegovom vlasništvu zasnovano založno pravo u korist tražiteljice ovrhe. Apelant dalje ističe da je sporno vozilo kupio posredstvom „SAS“ d.o.o. Priboj od vlasnika Đ.T. na temelju Ugovora od 14. listopada 2019. godine, i da je to vozilo prijavio kao svoje vlasništvo u evidencijama MUP Republike Srpske, a u tim evidencijama nije bilo evidentirano postojanje bilo kakvih prava u korist trećih osoba, zbog čega smatra da je postupio savjesno. Pored toga ističe da ga tražiteljica ovrhe kao vlasnika da na spornom vozilu nije obavijestila da ona ima založno pravo niti da založni dužnik ne plaća svoje dugovanje i da će iz toga razloga biti pokrenut postupak prinudne ovrhe. Pri tome, apelant tvrdi da činjenica da je založno pravo bilo upisano u Registru zaloga nije od utjecaja na njegovu savjesnost ako se ima u vidu da pristup podacima u ovom registru nije slobodan, odnosno navedeni podaci nisu javno dostupni kao što je slučaj sa evidencijom prava na nekretninama, već je pristup omogućen ograničenoj grupi fizičkih i pravnih osoba uz uvjet registracije korisnika usluga za uvid u podatke navedene ustanove. S obzirom na to, apelant smatra da mu je sud trebao pružiti pravnu zaštitu, ali da mu je unatoč tome samo dostavo osporeni zaključak i rješenje o ovrsi bez mogućnosti ulaganja pravnog lijeka. U tom smislu navodi da je obveza suda da mu omogući pristup sudu i ulaganje pravnog lijeka kao vida provjere zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka kojima se zadire u mirno uživanje imovine, prije njegove pravomoćnosti i ovršnosti. Osim toga, apelant navodi da je u konkretnom predmetu Osnovni sud nije postupio prema odredbi članka 124. Zakona o izvršnom postupku, jer je odredio prodaju pokretne stvari bez da je izvršio njen popis.

8. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je naveo da ukoliko bude proveden zaključak 8. prosinca 2020. godine i apelantu se oduzme putničko motorno vozilo, da će mu biti povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine odnosno nanesena neotklonjiva šteta, iako je na zakonit način pribavio sporno vozilo. Također, smatra da će provođenjem ovrhe biti pružena zaštita nesavjesnim strankama, prije svega ovršeniku koji osim što će zadržati novac dobiven prodajom automobila, biti oslobođen i od svoje obveze koju ima prema Ugovoru o kreditu i Ugovora o zalogu prema tražiteljici ovrhe. S druge strane, apelant ističe da odlaganjem ovrhe tražiteljica ovrhe ne bi trpjela nikakvu štetu jer apelant zbog evidentiranih zabrana ne može raspolagati spornim automobilom, odnosno ne može ga otuđiti trećim osobama. S obzirom na to, apelant predlaže da ustavni sud usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere jer je to u interesu apelanta i vođenja postupka po apelaciji.

9. Prilikom ispitivanja utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Članak 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnoga vođenja postupka.

(5) Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti sudionik u postupku pred Ustavnim sudom iz članka 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, sukladno mogućnosti propisanoj zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovitih sudova ili tijela uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno tijelima.

12. Razmatrajući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 64. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud također ukazuje da je člankom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavkom (5) tog članka propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti sudionik u postupku pred Ustavnim sudom iz članka 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, sukladno mogućnosti propisanoj zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovitih sudova ili tijela uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno tijelima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je jasno propisano da je apelant, ako postoje mogućnosti propisane zakonom, dužan tražiti odgađanje ovrhe odluka redovitih sudova i na taj način dati redovitim sudovima mogućnost da odgode izvršenje odluke koje apelant nalazi spornim. U ovome pogledu, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka.

13. Polazeći od sadržaja navedenih odredbi Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud najprije zapaža da je odredbom članka 27. stavak (1) toč. b) i c) OZZ, na koju je Osnovni sud ukazao u pouci o pravnom lijeku, propisano da nakon oduzimanja osiguranja, osoba čija su prava uključena ili pogođena ovrhom založnog prava, može se obratiti ovršnom sudu sa zahtjevom privremeno ili trajno stavi izvan snage pravo založnog vjerovnika (u konkretnom slučaju tražiteljice ovrhe) da proda osiguranje, te da založnom vjerovniku da upute o bilo kojem pitanju u svezi s ovrhom založnog prava i naloži da se ponaša sukladno jednom ili više procesnih pravila određenih ovim zakonom. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u pouci o pravnom lijeku ukazao na mogućnost da apelant zaštitu svojih prava vrši tužbom u parničnom postupku, u okviru kojega je eventualno mogao isticati zahtjev za donošenje sudske mjere osiguranja. S obzirom na navedeno te imajući u vidu da apelant u apelaciji nije naveo, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojega proizlazi da je apelant poduzeo bilo koju od navedenih radnji na kojima je mogao tražiti odgađanje ovrhe, Ustavni sud smatra da se odlučivanje o donošenju privremene mjere kojom bi se odložila ovrha zaključka Osnovnog suda od 8. prosinca 2020. godine i rješenja o ovrsi od 10. rujna 2020. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji, u datom trenutku, ne može se smatrati jedinom raspoloživom mjerom u domaćem pravnom sustavu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet propisan u članku 64. stavak (5) Pravila Ustavnog suda za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere u smislu članka 64. stavak (1) Pravilna Ustavnog sud odnosno za razmatranje apelantovih tvrdnji da je donošenje privremene mjere od strane Ustavnog suda u interesu stranaka i pravilnoga vođenja postupka.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neutemeljenim, zbog čega je odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4569/20 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio