Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4667/20 (N. M.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4667/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4667/20, rješavajući apelaciju Nurije Mehića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nurija Mehić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 325062 15 Gž od 16. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 325062 13 P od 28. rujna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nurija Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenice, kojeg zastupa Nedim Begović odvjetnik iz Visokog, podnio je 24. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 325062 20 Rev od 13. listopada 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 325062 15 Gž od 16. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 325062 13 P od 28. rujna 2015. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3154/20 od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 16. lipnja 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena (Z.K.) na ime štete na rasvjetnom stupu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je k.č. br. 592/2 benzinska crpka i ekonomsko dvorište u vlasništvu apelanta. Dalje je naveo da je apelantu kao investitoru izdana uporabna dozvola za izgrađenu benzinsku crpku s pratećim sadržajima na zemljištu označenom kao kč. br. 592/2. Osim toga, naveo je da je temelju nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, na koji punomoćnici parničnih stranaka nisu imali primjedbi, utvrđeno da granice starog i novog premjera odgovaraju jedna drugoj, a nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta utvrđeno je da se oštećeni stup nalazi na parceli označenoj kao k.č. 777, po kulturi „Put“, u državnom vlasništvu i da je isti udaljen od ivice prometnice 110 cm (nalazi se u putnom pojasu). S obzirom na ovako činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da apelant nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, u ovoj pravnoj stvari. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud obrazložio da nije mogao prihvatiti tvrdnju apelanta da je sporni stup njegovo vlasništvo i da se nalazi na njegovom zemljištu, budući da apelant provedenim dokazima nije dokazao navedenu činjenicu. Naime, u smislu važećih odredbi Zakona o stvarnim pravima, kao ranijih odredbi Zakona o vlasničko pravnim odnosima i odredbi Zakona o cestama Federacije Bosne i Hercegovine, oni dijelovi nekretnina koji predstavljaju javno dobro ne mogu biti objektom prava vlasništva (stup predstavlja nekretninu trajno spojenu sa javnim dobrom odnosno magistralnim putem i nalazi se u putnom pojasu). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u pogledu dokumentacije koja se odnosila na Ugovor o korištenju distributivne mreže od 28. lipnja 2011. godine (zaključen između JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo i apelanta), nije bilo moguće utvrditi je li se navedeni ugovor odnosio i na sporni stup, budući da stup, u vrijeme prometne nesreće (22. travnja 2011. godine) nije bio u funkciji. Pri tome je naveo da je apelant u iskazu, saslušan u svojstvu parnične stranke, izjavio da benzinska crpka nije u funkciji od kraja 2009. godine, pa je upitno koristi li se sporni stup i od strane koga. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini smatra da je pogrešno utvrđenje sudova da on nije aktivno legitimiran, pri čemu je ukazivao da je Kantonalni sud u drugom predmetu naknade štete na spornom supu, koji je apelant vodio protiv drugog tuženog, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu navoda apelanata da je Kantonalni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačiju odluku tj. da u drugom predmetu usvojio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na spornom stupu, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević