Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4659/20 (B. L.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4659/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-4659/20, rješavajući apelaciju Bratislava Lazića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bratislav Lazić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 302820 19 Gž od 17. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bratislav Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emil Galušić odvjetnik iz Tuzla, podnio je 21. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 302820 19 Gž od 17. rujna 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan tužitelju (Telekom Srpske a.d. Banja Luka) isplatiti dug u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je u aktuelnom izvodu iz sudskog registra navedeno pod kojim poslovnim imenima može poslovati tužitelj. Naime, ime „Telekomunikacije Srpske“ a.d Banja Luka, kao i ime „Telekom Srpske“ a.d. Banja Luka koje je navedeno u predmetnoj tužbi i ime „Mtel“ a.d. Banjaluka, koje su skraćene oznake firme tužioca, su imena pod kojim tužitelj može poslovati i zaključivati ugovore i sve je to jedno pravno lice. U izvodu iz sudskog registra ne određuje se pod kojim imenima firma posluje, nego se navodi naziv firme i sve skraćene oznake firme, pa je na firmi izbor koje će nazive koristiti prilikom poslovanja, tako da tužitelj nije pogriješio kad je naveo na ugovorima i drugim aktima imena i oznake firme koja su registrirana kod nadležnog organa. Prilikom zaključenja ugovora s apelantom, sjedište tužioca je bilo na adresi Kralja Petra I Karađorđevića 93, Banja Luka, te je na toj adresi i zaključen predmetni ugovor i ista je navedena na ugovoru, dok je u međuvremenu došlo do promjene adrese sjedišta tužioca, te je nova adresa Vuka Karadžića br. 2, Banja Luka, a promjena sjedišta ne utječe na poslovanje tužitelja, odnosno na poslovanje poslovnog subjekta. Budući da je je od podnošenja tužbe do danas tužitelj ista pravna osoba, prvostupanjski sud je naveo da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužitelja da mu apelant na ime duga za isporučene telekomunikacijske usluge, isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj s apelantom u Banjaluci zaključio ugovor o priključenju na „M:tel“ mrežu, za korištenje privatnog paketa određene cijene, te je tužitelj redovito ispostavljao apelantu račune za korištene usluge. Dalje je naveo da apelant nije izmirio dugovanje za korištenje telekomunikacijskih usluga, kao i da apelant nije pristupio na pripremno ročište i ročištu za glavnu raspravu, iako je bio uredno pozvan (samo se putem podnesaka obraćao prvostupanjskom sudu). Budući da su u konkretnom slučaju stranke zaključile ugovor, a apelant nije izvodio dokaza da je ugovor raskinut prije podnošenja tužbe, Okružni sud je naveo da se smatra da je ugovor raskinut od strane tužitelja podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari, a zbog neplaćanja računa od strane apelanta. Stoga, Okružni sud je naveo da apelant nije sa uspjehom osporio činjenicu da mu tužitelj nije pružao telekomunikacijske usluge, pa je odluka kojom je apelant obavezan da plati dug donesena pravilnom primjenom članka 262. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (kojom je propisano da je tužitelj kao vjerovnik u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a apelant kao dužnik dužan je ispuniti savjesno u svemu kako glasi izreka prvostupanjske presude). Konačno, Okružni sud je naveo da je apelant u prizivu neosnovano ukazivao da prvostupanjski sud nije cijenio prigovor da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj parnici, jer se iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno vide razlozi odbijanja navedenog prigovora.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i povredu prava na suđenje u razumnom roku. Apelant, u suštini, smatra da Okružni sud nije dao odgovor na prigovore iz priziva koji se tiču činjenice da on nikad nije bio u Banjaluci i stoga nije mogao zaključiti ugovor s tužiteljem, kao i prigovora da u uvodu presude nije naveden ispravan naziv tužitelja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelacijske navode da Okružni sud nije cijenio sve navode iz priziva kojeg je podnio protiv prvostupanjske presude, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obvezan iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve iznesene prizivne argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoje odluke, što je i učinio. Također, Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, pa se Ustavni sud neće upuštati u ocjenu ovih navoda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4659/20 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio