Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-29/21 (M. B.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-29/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-29/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Markica Brašnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Markica Brašnić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 050897 20 Gž od 13. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Markica Brašnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Grebnice, kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 30. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 050897 20 Gž od 13. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je tužena (A.Š.) smetala apelanta u mirnom i faktičkom posjedu tačno navedenih nekretnina tako što je u dane precizirane prvostepenim rješenjem samovoljno porušila postojeću žičanu pletenu ogradu i šljivu koja je predstavljala međašnu oznaku, te samovoljno okresala čemprese na parceli apelanta i samovoljno postavila novu ogradu u parceli apelanta, pa da se tuženoj naloži uspostava pređašnjeg stanja na način da ukloni postavljenu željeznu ogradu i temelj sa parcele apelanta koju on koristi kao dvorište i da joj se zabrani daljnje uznemiravanje neposrednog posjeda apelanta pod prijetnjom novčane kazne, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.090,00 KM.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud, pozivanjem na odredbe čl. 315. i 331. Zakona o stvarnim pravima, pravilno obrazlaže zaključak da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je tužena izvršila čin smetanja posjeda tako što je porušila staru ogradu, te postavila novu ogradu u parcelu apelanta. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da i apelant u svom iskazu navodi da ga je tužena ranije upoznala sa namjerom zamjene stare ograde, čemu se on nije protivio, a što je tužena i uradila tako što je iskopala temelj za novu ogradu po mjestu stare ograde, a što prvostepeni sud pravilno povezuje sa činjenicom da su u temelju ostali nosivi stubovi stare ograde. Kantonalni sud je dalje naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka takođe proizlazi da je nova ograda postavljena na mjestu na kojem se nalazila stara ograda, kojim iskazima je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru, te da priložene fotografije o iskopanom temelju za novu ogradu (provedene kao dokaz) takođe pokazuju da se temelj nove ograde kretao u pravcu stubova stare ograde, pa je evidentno da su tačni navodi tužene i navedenih svjedoka o tome da je nova ograda locirana na mjestu stare ograde (pri čemu je jednu od fotografija u spis uložio i sam apelant). Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno ukazuje i na nalaz i mišljenje vještaka geometra iz kojeg se takođe nesporno utvrđuje činjenica da je nova ograda sagrađena na mjestu, u pravcu i dužini bivše stare ograde, pa apelant nije valjano dokazao svoje navode u vezi pravca pružanja nove ograde, niti činjenicu da je postavljanjem nove ograde tužena ušla u prostor apelanta, niti je valjano dokazao da se radi o ogradi koja je zajednička, a koje navode apelanta su osporili iskazi drugih svjedoka kojima je sud pravilno poklonio vjeru. Kantonalni sud je takođe naveo da prvostepeni sud u svom obrazloženju valjano pojašnjava i druge činjenice u svezi sa samovoljnim rušenjem šljive i potkresavanjem čempresa (da je stablo šljive zapravo predstavljalo međašnju oznaku, pa čin vađenja istog ne predstavlja čin smetanja posjeda, dok kresanje čempresa predstavlja zadiranje u posjed apelanta ali se, s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost uspostave ranijeg stanja, u ovom slučaju ostvarivanje prava na zaštitu može ostvariti „posredno, u nekoj drugoj parnici“). Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da, dakle, u odnosu na ove činjenice (rušenje šljive i potkresavanje čempresa) nema mogućnosti uspostave posjedovnog stanja kako je bilo prije poduzimanja čina smetanja, pa tako nema ni prava na zaštitu posjeda, već posjednik može ostvarivati odgovarajuću pravnu zaštitu u nekoj drugoj, a ne posjedovnoj parnici. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima kada su zaključili da apelant ne uživa posjedovnu zaštitu u konkretnom slučaju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević