Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2390/19 (M. K. i D. K.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Upis u sudski registar
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 77
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 9
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2390/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2390/19, rješavajući apelaciju Mila Kabilja i Danice Kabiljo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mila Kabilja i Danice Kabiljo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 129213 18 Gž 2 od 11. maja 2018. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Kabiljo i Danica Kabiljo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Beograda, koje zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 149213 18 Rev od 21. marta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 129213 18 Gž 2 od 11. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 149213 17 P 3 od 9. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 6518/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 14. novembra 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 129213 18 Gž 2 od 11. maja 2018. godine budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku o reviziji apelanata izjavljenoj protiv te presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, tužitelja GP „Put“ d.d. Sarajevo i Osmana Baščelije (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji) zatraženo je 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 16. oktobra do 10. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 149213 17 P 3 od 9. oktobra 2017. godine (stavom 1. izreke presude) utvrđeno je da je prvotužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na posebnom dijelu zgrade, trosobnom stanu pobliže označenom kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), ranije vlasništvo Danice (Samuel) Kabiljo (u daljnjem tekstu: pravna prednica apelanata), s dijelom 1/1. Stavom 2. izreke presude je utvrđeno da je drugotužitelj stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također je utvrđeno da su apelanti dužni priznati i trpjeti upis prava vlasništva na predmetnom stanu u korist prvotužitelja, dok je Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu naloženo da na osnovu te presude provede stav 1. izreke, briše upis vlasništva pravne prednice apelanata na predmetnom stanu i izvrši upis prava vlasništva u korist prvotužitelja s dijelom 1/1 (st. 3. i 4. izreke presude). Stavom 5. izreke presude naloženo je apelantima da tužiteljima naknade troškove postupka u iznosu od 5.520,00 KM.
7. Općinski sud je naveo da je prvotužitelj tužbenim zahtjevom predložio da se utvrdi da je pravo vlasništva na predmetnom stanu stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji koji je njegov pravni prednik – preduzeće „Kongrap“(u daljnjem tekstu: pravni prednik prvotužitelja) kupio od zemljišnoknjižnog vlasnika stana – pravne prednice apelanata Danice Kabiljo (u daljnjem tekstu: pravna prednica apelanata). Drugotužitelj je također predložio da sud utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da se predmetni stan nalazi u Sarajevu i da je rješenjem NO Centar Sarajevo od 16. decembra1960. godine izuzet od nacionalizacije, na kojem je u zemljišnim knjigama uknjiženo pravo vlasništva u korist pravne prednice apelanata, koja je umrla 1998. godine. Dalje je utvrđeno da je nakon njene smrti navedeni stan bio predmet ostavinskog postupka i da su apelanti proglašeni kao zakonski nasljednici drugog nasljednog reda iza umrle prednice (rješenje Općinskog suda od 21. januara 2010. godine). Iz materijalne dokumentacije, koja se odnosi na korištenje predmetnog stana od strane prvotužitelja, Općinski sud je utvrdio da je pripajanjem pravnog prednika prvotužitelja prvotužitelju, koje je izvršeno na osnovu odluke Radničkog savjeta prvotužitelja od 27. februara 1974. godine, pravni prednik prvotužitelja prenio na prvotužitelja predmetni stan kao osnovno sredstvo, na kojem stanu je isti u sudskom registru imao upisano sjedište. Da je predmetni stan bio u posjedu pravnog prednika prvotužitelja također proizlazi iz dopisa Centra za evidenciju i korištenje stambenog fonda od 7. oktobra 1971. godine i koji je imao registrirano sjedište na adresi predmetnog stana, a zatim u posjedu prvotužitelja nakon što je 30. juna 1974. godine došlo do pripajanja pravnog prednika prvotužitelja prvotužitelju, od kada je sjedište prvotužitelja kod nadležnog suda registrirano na predmetnom stanu. Iz navedenog dopisa također proizlazi da tužitelji na zahtjev Centra za evidenciju i korištenje stambenog fonda nisu nikad dostavili dokaz na osnovu čega koriste predmetni stan, odnosno nisu dostavili ugovor o kupoprodaji tog stana. Iz potvrde o vlasništvu navedenog stana od 5. maja 2010. godine Općinski sud je utvrdio da je navedeni stan kod Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni stambeni fond) evidentiran kao vlasništvo pravne prednice apelanata. Kantonalni stambeni fond je 13. juna 2017. godine obavijestio Općinski sud da ne raspolaže ugovorom o kupoprodaji predmetnog stana ili zemljišnoknjižnim izvatkom u kojem stoji da je prvotužitelj vlasnik tog stana. Da je prvotužitelj predmetni stan koristio kao svoj poslovni prostor potvrđeno je iskazima saslušanih svjedoka Omera Sijerčića, Sadete Dolan i Nurudina Prohića, kojim je sud poklonio vjeru jer se radi o dugogodišnjim radnicima prvotužitelja kojima su zbog poslova koje su obavljali bile poznate okolnosti korištenja navedenog stana, te jer penzionirani radnici Nurudin Prohić i Omer Sijerčić nisu ni bili zainteresirani za ishod predmetnog spora. Navedeno je da je svjedokinja Sadeta Dolan, koja je kod prvotuženog radila u svojstvu tajnice, u svom iskazu navela da koliko zna „nikad niko nije tražio navedeni stan, niti je postavljao bilo kakvo pitanje korištenja vlasništva ili slično u vezi stana …..“. Ona je dalje navela da joj je „poznato da je firma GP Put plaćala Sarajevostanu neku vrstu naknade za korištenje tog stana“, te da su „od komšiluka čuli da je bivši vlasnik prodao stan Kongrapu“. Općinski sud je dalje utvrdio da je predmetni stan tokom trajanja ratnih dejstava u BiH bio devastiran i izdavan u zakup od strane prvotužitelja. Prvotužitelj je nakon rata predmetnim stanom raspolagao tako što ga je rješenjem od 3. augusta 1998. godine dodijelio na korištenje svom zaposleniku Jusufu Bubici, a nakon što je on 11. maja 2000. godine otkazao ugovor o korištenju tog stana, prvotužitelj je rješenjem od 14. marta 2000. godine navedeni stan dodijelio drugotužitelju, koji je na osnovu navedenog rješenja 7. jula 2000. godine sa Sarajevostanom zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Općinski sud je također utvrdio da apelanti ne spore da je prvotužitelj predmetni stan koristio u poslovne svrhe, ali isto tako tvrde da on nije dokazao niti je prezentirao sudu nijedan dokaz da je posjed stana bio zakonit i savjestan, odnosno da je bio u bilo kakvom odnosu s vlasnicom stana, njihovom pravnom prednicom.
8. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je tačno da tužitelji sudu nisu nikada prezentirali kupoprodajni ugovor zaključen s vlasnikom stana, međutim kako su pravni prednik prvotužitelja i prvotužitelj dugogodišnji korisnici predmetnog stana, duže od 20 godina, smatra da je njegov posjed i korištenje predmetnog stana savjestan, da ga u tom korištenju nikada niko nije ometao, a da apelanti u ovom postupku nisu dokazali da je njihova pravna prednica od prvotužitelja bilo kada zahtijevala da napusti predmetni stan, tako da je posjed prvotužitelja, prema ocjeni suda, savjestan. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev prvotužitelja osnovan jer apelanti nisu dokazali da je posjed tužitelja nesavjestan. U vezi s tim ovaj sud je ukazao da je odredbom člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) regulirano stjecanje vlasništva dosjelošću. Nadalje, kako je utvrđeno da je prvotužitelj vlasnik predmetnog stana to je Općinski sud zaključio da je osnovan i tužbeni zahtjev drugotužitelja. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je prvotužitelj kao vlasnik navedenog stana raspolagao svojom imovinom, na način kako mu je to dozvoljavao Zakon o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), pa je drugotužitelju kao svom radniku dodijelio na korištenje predmetni stan primjenom odredbe člana 11. navedenog zakona. Dakle, Općinski sud je naveo da je drugotužitelj stanarsko pravo na predmetnom stanu stekao u periodu kada se stanarsko pravo i moglo stjecati, tj. do 6. decembra 2000. godine. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbe čl. 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 149213 18 Gž 2 od 11. maja 2018. godine žalbe apelanata su djelimično uvažene, prvostepena presuda preinačena (u stavu II i stavu V izreke) tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je drugotužitelj stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dok su u preostalom dijelu žalbe apelanata odbijene i prvostepena presuda potvrđena.
10. Kantonalni sud je naveo da apelanti žalbom osporavaju presudu prvostepenog suda zbog povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelanti navode da je prvostepeni sud utvrdio da je pravni prednik prvotužitelja bio u posjedu i da je koristio predmetni stan na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog s njihovom pravnom prednicom, ali da sudu nisu prezentirali kupoprodajni ugovor. Kako tužitelji tokom trajanja postupka nisu dokazali postojanje kupoprodajnog ugovora apelanti smatraju da prvostepeni sud nije mogao zaključiti da je takav ugovor postojao na osnovu neodređenih izjava svjedoka. Također navode da je pravo vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama bilo upisano na njihovoj pravnoj prednici, što je prvotužitelj, kako navode, morao znati. Prvotužitelj je pravno lice o čijoj se imovini vodi knjigovodstvo u kojem se registriraju i predmeti, kao i osnov prava vlasništva na njima, pa predmetni stan nije ni mogao biti upisan kao njegovo vlasništvo, a iz kojih činjenica smatraju da proizlazi nesavjesnost posjeda.
11. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da je na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda utvrdio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je primjenom odredbe člana 32. ZOVPO, a u vezi sa članom 77. stav 2. citiranog zakona zaključio da je prvotužitelj na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Smatra da je prema navedenim odredbama citiranog zakona za stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti potrebno da su ispunjena dva uvjeta, a što je u okolnostima predmetnog slučaja kao nesporno utvrđeno, a to je da je prvotužitelj bio u mirnom i neprekidnom posjedu predmetnog stana duže od 20 godina i da je savjestan posjednik. U vezi s tim je ukazao da iz dopisa Centra za evidenciju i korištenje stambenog fonda od 7. oktobra 1971. godine proizlazi da je predmetni stan koristio pravni prednik prvotužitelja, koji je navedeni stan prenio na prvotužitelja kao osnovno sredstvo prilikom spajanja s njim, na kojem stanu je prvotužitelj u sudskom registru upisao adresu tog stana kao sjedište preduzeća iako na zahtjev istog tužitelji nisu nikad dostavili dokaz na osnovu čega koriste predmetni stan, odnosno ugovor o kupoprodaji zaključen s pravnom prednicom apelanata, ili zemljišnoknjižni izvadak, ili rješenje kojim mu se odobrava da predmetni stan pretvori u poslovni prostor. Iz toga, kako je naveo, slijedi da je prvotužitelj, suprotno žalbenim navodima apelanata, bio savjestan posjednik tog stana jer nije znao, niti je mogao znati da stan koji koristi kao svoje sjedište nije njegov. Kantonalni sud je također ukazao da su tačni žalbeni navodi apelanata da se pravo vlasništva stječe upisom u zemljišne knjige, međutim, prema ocjeni tog suda, takav upis nije apsolutan dokaz o stvarnom vlasništvu cijeneći da je u posjedu stana na kome je kao vlasnik bila upisana pravna prednica apelanata do 1998. godine, odnosno do smrti, bio pravni prednik prvotužitelja do 1974. godine, a nakon toga i prvotužitelj. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da se prednica apelanata sve vrijeme posjeda tužitelja ponašala pasivno u pogledu ostvarenja bilo kojeg prava koje proizlazi iz prava vlasništva na navedenom stanu. Stoga je Kantonalni sud odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da je prvotužitelj bio nesavjestan jer, prema ocjeni tog suda, okolnost da je prednica apelanata u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik na predmetnom stanu ne daje osnov sudu za zaključak da je prvotužitelj nesavjestan posjednik kod utvrđenja da je sve vrijeme dosjelosti, počev od 1974. godine, prvotužitelj smatrao da je predmetni stan koji posjeduje njegov. U vezi s tim Kantonalni sud je također ukazao da se u smislu odredbe člana 32. stav 2. ZOVPO pravo vlasništva dosjelošću stječe nezavisno od pitanja zakonitosti posjeda, zbog čega je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata o nezakonitosti posjeda predmetnog stana zbog nepostojanja ugovora o kupoprodaji zaključenog između pravnog prednika prvotužitelja kao kupca i pravne prednice apelanata kao prodavatelja navedenog stana.
12. Kantonalni sud je dalje ocijenio osnovanim žalbene navode apelanata u dijelu kojim je presudom prvostepenog suda utvrđeno da je drugotužitelj stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Navedeno zato što iz spisa predmeta proizlazi da je prvotužitelj rješenjem od 14. marta 2000. godine drugotužitelju dodijelio predmetni stan, na osnovu kojeg je drugotužitelj sa Stambenim fondom Grada Sarajeva zaključio ugovor o korištenju tog stana 7. jula 2000. godine i ušao u njegov posjed. Dakle, u konkretnoj pravnoj situaciji tužbeni zahtjev drugotužitelja je u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom prvotužitelja, a od čijeg rješenja zavisi i odluka o tužbenom zahtjevu drugotužitelja, odnosno postojanja pasivne legitimacije na strani apelanata. Naime, pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje stjecanje prava vlasništva od strane prvotužitelja na predmetnom stanu, koji je dodijelio drugotužitelju na korištenje, apelanti gube pasivnu legitimaciju u odnosu na tužbeni zahtjev drugotužitelja, zbog čega je prvostepena presuda u odnosu na tužbeni zahtjev drugotužitelja preinačena i drugotužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 397. stav 2. ZPP, a u vezi sa članom 336. stav 2. citiranog zakona.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 149213 18 Rev od 21. marta 2019. godine reviziju apelanata odbacio, kao i zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu ukazali na postojanje razloga iz stava 4. člana 237. ZPP, niti su postupili u skladu sa stavom 5. člana 237. istog zakona, odnosno jer u reviziji nisu određeno naznačili pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena i razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci rješenja. U vezi s tim je ukazao da se revizioni navodi apelanata svode na preispitivanje činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova i primjene materijalnog prava, a ne na tumačenje nejasnih normi materijalnog prava, zbog čega, kako navodi, nisu ispunjeni uvjeti koji su zakonom propisani da bi revizioni sud mogao zaključiti da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava i u drugim slučajevima, odnosno da su ispunjeni uvjeti za dopuštenost revizije.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Naime, apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da su osporene presude donesene povredom odredbi parničnog postupka, što apelanti dovode u vezu s ocjenom dokaza, te u vezi s tim ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom utvrđivanja savjesnosti posjeda. Smatraju da su sudovi u osporenim odlukama izveli pogrešne zaključke, usvojili tužbeni zahtjev prvotužitelja da je kao savjestan posjednik dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. U vezi s tim navode da se prvotužitelj nije mogao „braniti“ da mu nije bilo poznato da je predmetni stan u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo pravne prednice apelanata, dakle, kako navode, njegov posjed nije bio savjestan. U vezi s tim također ukazuju da je članom 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama regulirano načelo javnog povjerenja u zemljišne knjige, zbog čega smatraju da je na prvotužitelju bio teret dokazivanja da je vlasnik predmetnog stana. Stoga, apelanti ističu da prvotužitelj nije mogao steći vlasništvo na predmetnom stanu održajem jer nije imao savjestan posjed tog stana, bez obzira na to što je bio njegov mirni držalac. U vezi s tim apelanti ukazuju na odredbu člana 77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima prema kojoj se savjesnim posjednikom smatra onaj koji nije znao, niti je prema okolnostima slučaja mogao znati da nekretnina koju drži nije njegova. Savjesnost tužitelja se, kako tvrde, ne može izvesti samo iz činjenice da zemljišnoknjižni vlasnici protiv njega nisu podnijeli tužbu za vraćanje stana u posjed, te u vezi s tim ističu da pravo vlasništva ne može zastarjeti.
b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji jer je, kako navodi, postupak pred tim sudom proveden shodno odredbama ZPP, te jer je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo.
17. Općinski sud je također naveo da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.
18. Prvotužitelj je naveo da je nad imovinom tog preduzeća pokrenut stečajni postupak, da je imenovan stečajni upravnik koji se nije mogao izjasniti o predmetnom sporu.
19. Drugotužitelj je istakao da mu je prvotužitelj kao svom dugogodišnjem radniku dodijelio predmetni stan rješenjem, na osnovu kojeg je zaključio ugovor o korištenju tog stana. Također navodi da je za stan uredno plaćao stanarinu, da je on uslijed ratnih dejstava pretrpio određena oštećenja, koje popravke je izvršio sam. Pojavljivanje apelanata kao zakonskih nasljednika iza umrle „Kabiljo Danice“ otvorilo je potrebu dokazivanja prava vlasništva GP „Put“ kao pravnog sljednika državne firme „Komgrap“. Također navodi da su sami apelanti, koji su saslušani kao parnične stranke, izjavili da nisu imali saznanje o postojanju imovine u Sarajevu koja im pripada kao nasljednicima iza umrle Danice Kabiljo, već da ih je vlasnik Agencije za promet nekretnina u Sarajevu, po imenu „Zora“, obavijestio o njenom zemljišno-knjižnom upisu, nakon čega su pokrenuli poseban ostavinski postupak u sudu u Sarajevu. Smatra da je osporena odluka zakonita i pravilna, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
Konstitutivno dejstvo (1)Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišne knjige, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.
Član 9. stav 1 Javno povjerenje (1)Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. […]
21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 77. st. 2. i 3.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
2. Tužba za utvrđenje Član 54. stav (1) (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa povredu prava ličnosti, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 6518/18 od 10. januara 2019. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli 14. novembra 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 149213 18 Gž 2 od 11. maja 2018. godine, s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 149213 18 Rev od 21. marta 2019. godine odbačena kao nedopuštena (koje su apelanti primili 9. maja 2019. godine).
26. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 149213 18 Gž 2 od 11. maja 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 7096/18 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da su apelanti 20. septembra 2018. godine primili osporenu presudu Kantonalnog suda, a da je apelacija broj AP 6518/18 podnesena 14. novembra 2018. godine, proizlazi da je podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
27. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
28. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom stanu na kojem su apelanti proglašeni nasljednicima (rješenjem od 21. januara 2010. godine), dakle radilo se o sporu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.
32. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su donesene povredom odredbi parničnog postupka, što apelanti dovode u vezu s ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
33. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u okolnostima konkretnog predmeta presudom Općinskog suda usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u smislu da je prvotužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu dosjelošću, s obrazloženjem da je korisnik predmetnog stana duže od 20 godina, te da je njegov posjed i korištenje predmetnog stana savjestan iako nije prezentiran kupoprodajni ugovor, te je zaključio da apelanti nisu dokazali da je posjed prvotužitelja nesavjestan. Prvostepeni sud je dalje utvrdio da je drugotuženi stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na navedenom stanu. Ustavni sud također zapaža da je presudom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku žalba apelanata djelimično usvojena na način da je preinačena prvostepena presuda u st. II i V, tako što je odbijen tužbeni zahtjev drugotužitelja da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na navedenom stanu, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda koji je, primjenom odredbe člana 32. ZOVPO, a u vezi sa članom 77. stav 2. citiranog zakona, zaključio da je prvotužitelj na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. U vezi s tim Kantonalni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjena oba neophodna uvjeta iz člana 32. ZOVPO, a to je da je prvotužitelj bio u mirnom i neprekidnom posjedu predmetnog stana duže od 20 godina i da je savjestan posjednik, a do kojeg zaključka je došao ocjenom dokaza iz kojih proizlazi da je predmetni stan koristio pravni prednik prvotužitelja koji ga je prenio na prvotužitelja kao osnovno sredstvo, da je prvotužitelj u sudskom registru upisao adresu tog stana kao sjedište preduzeća, iako na zahtjev istog tužitelji nisu nikad dostavili dokaz na osnovu čega koriste predmetni stan, odnosno ugovor o kupoprodaji zaključen s pravnom prednicom apelanata , ili zemljišnoknjižni izvadak, ili rješenje kojim mu se odobrava da predmetni stan pretvori u poslovni prostor.
36. U vezi s navedenim obrazloženjem Kantonalnog suda Ustavni sud podsjeća da član 6. stav
1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do zanemarivanja bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 3/04, stav 25). Ustavni sud, također, ukazuje da, ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa prema tome i pravilna primjena materijalnog prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2629/05 od 21. decembra 2006. godine, stav 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Polazeći od naprijed navedenog, Ustavni sud smatra da nije sporna činjenica koju su utvrdili redovni sudovi da je prvotužitelj bio u mirnom posjedu predmetnih nekretnina više od 20 godina, što je prvi uvjet za stjecanje prava vlasništva u smislu člana 32. stav 2. ZOVPO. Međutim, razlozi koji su navedeni u obje osporene odluke u vezi s pitanjem savjesnosti prvotužitelja prilikom korištenja predmetnog stana nisu zadovoljavajući s aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to Zakon o parničnom postupku zahtijeva, niti s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kao nespornu činjenicu utvrdili da je prednica apelanata upisana u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog stana, te da su apelanti naslijedili predmetni stan. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama propisano: „Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim.“ Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni stan i kod Kantonalnog stambenog fonda evidentiran kao vlasništvo pravne prednice apelanata. Zatim, Ustavni sud zapaža da prvotužitelj, iako je na tvrdnjama o postojanju ugovora zasnivao svoju tužbu i tužbeni zahtjev, taj ugovor nikada nije prezentirao sudu. Pri tome, treba imati u vidu da je prvotužitelj pravno lice i da je kao takav morao biti svjestan da okolnost da je pravni prednik prvotužitelja prenio na prvotužitelja predmetni stan kao osnovno sredstvo, zatim činjenica da je njegovo sjedište u sudskom registru upisano na predmetnoj adresi, kao i potvrda Centra za evidenciju i korištenje stambenog fonda, same po sebi, u nedostatku ugovora kao osnova stjecanja vlasništva na predmetnom stanu, ne mogu predstavljati dokaz o vlasništvu stana. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je članom 77. ZOVPO propisano: „Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.“ U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz cjelokupnog ponašanja prvotužitelja, odnosno njegovog pravnog prednika, zapravo proizlazi da je prvotužitelj sve vrijeme znao da predmetni stan nije njegov. U takvim se okolnostima, kod činjenice da se u zemljišnim knjigama, kako je regulirano Zakonom o zemljišnim knjigama, upisuju nekretnine i prava na nekretninama, pokazuje proizvoljnim zaključak da su ispunjeni uvjeti iz člana 32. stav 2. ZOVPO, odnosno da je prvotužitelj savjestan jer kao posjednik, u smislu člana 77. stav 2. ZOVPO, nije znao niti je mogao znati da predmetni stan nije njegov. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se obrazloženja Kantonalnog suda o pasivnosti pravne prednice apelanata u pogledu ostvarenja prava koje proizlazi iz prava vlasništva predmetnog stana ne može tumačiti u prilog savjesnosti posjeda prvotužitelja.
39. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada presude kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu prvotužitelja za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o savjesnosti prvotužitelja, već se u datim okolnostima ocjena dokaza i primjena materijalnog prava, konkretno odredbe člana 32. stav 2. u vezi sa članom 77. stav 2. ZOVPO, čini proizvoljnom.
Ostali prigovori
40. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada presude kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu prvotužitelja za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o savjesnosti prvotužitelja, već se u datim okolnostima ocjena dokaza i primjena materijalnog prava, konkretno odredbe člana 32. stav 2. u vezi sa članom 77. stav 2. ZOVPO, čini proizvoljnom.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević