Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4385/19 (HETIG d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Troškovi postupka
- Otpremnina
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4385/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine, u predmetu broj AP-4385/19, rješavajući apelaciju HETIG d.d. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija HETIG d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050309 11 Rsz od 27. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. HETIG d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 050309 11 Rsz od 27. novembra 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050309 07 P od 7. juna 2010. godine poništena je Odluka apelanta o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze od 29. novembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) kao nezakonita, pa je naloženo apelantu da tužitelju F.K. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati otpremninu radi odlaska u penziju u određenom novčanom iznosu (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, bliže označenom u izreci presude.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da su odredbama Zakona o radu regulisane obaveze poslodavca za isplatu plata i naknada zaposlenicima, a to je pobliže normirano odredbama kolektivnog ugovora, pravilnika o radu i ugovora o radu. Nadalje, ukazano je da provedenim dokazima sud nije utvrdio da je apelant proveo disciplinski postupak kako je to propisano Zakonom o radu niti da je prije donošenja Odluke, a kojom odlukom je raskinut radni odnos tužitelja sa apelantom kao poslodavcem bez otkaznog roka 29. novembra 2006.godine, poslodavac postupio po članu 90. Zakona o radu, a u vezi sa čl. 88. i 89. tog zakona. Shodno tome, istaknuto je da je član 90. Zakona o radu propisao da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Naime, ukazano je da je navedenim članom predviđena zaštita zaposlenika od nezakonitog otkaza a zaštita zaposlenika je propisana i članom 92. tog zakona koji propisuje da u slučaju namjere otkaza Ugovora o raduje poslodavac dužan da pribavi mišljenje vijeća zaposlenika a ako poslodavac nije pribavio mišljenje vijeća zaposlenika Odluka o otkazu ugovora o radu je ništavna.
4. Također, navedeno je da tokom postupka, ocijenjenim dokazima sud nije utvrdio da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti, niti je utvrdio da je vođen disciplinski postupak ni da je tužitelju omogućena odbrana, niti da je poslodavac ispoštovao zakonske odredbe propisane Zakonom o radu u slučaju počinjene povrede - kršenja obaveza od strane zaposlenika tj. tužitelja u ovom slučaju a što je dovelo do donošenja Odluke apelanta kojom je otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze kojom odlukom je u stavu III navedeno da tužitelj nema pravo na otpremninu. Isto tako, ukazano je da tokom postupka sud nije također utvrdio iz provedenih dokaza da je Odluka o rasporedu na poslove i radne zadatke od 23. novembra 2006. godine uručena tužitelju odnosno nije utvrđeno da je tužitelj tu odluku odbio da primi jer je svjedok S.T. izjavio da je jedanput nosio neko pismo tužitelju ali da tužitelja nije bilo i da je pismo vratio u firmu a da je drugi put nosio rješenje o otkazu nakon čega je tužitelj otišao u firmu na razgovor a što je potvrdio i sam tužitelj. Općinski sud je istakao da je tokom postupka utvrđeno da je apelant pri donošenju Odluke, postupao u suprotnosti sa čl. od 87. do 92. Zakona o radu, tj. utvrđeno je da apelant nije poštovao postupak otkazivanja ugovora o radu kako je to propisano navedenim zakonskim odredbama. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je član 100. Zakona o radu propisao da zaposlenik ima pravo na otpremninu, pri čemu je propisao i visinu otpremnine, te kako je tokom postupka utvrđeno da je tužitelj penzionisan rješenjem Federalnog zavoda za PIO 11. septembra 2007. godine utvrđeno je da je Odluka donesena suprotno zakonskim odredbama i da tužitelju pripada pravo na otpremninu propisano Zakonom o radu u predmetnom iznosu. Najzad, Općinski sud je istakao da je odluku o troškovima postupka u određenom novčanom iznosu preciziranom u presudi donio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 050309 11 Rsz od 27. novembra 2013. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje i taj sud je mišljenja da apelant nije mogao donijeti odluku o otkazu ugovora o radu i to zbog teže povrede radne obaveze, bez otkaznog roka i bez prava na otpremninu. Naime, ukazano je da apelant nije poštovao postupak otkazivanja ugovora o radu, niti je dokazao da je Odluku koja je poslana tužitelju radi promjene radnog mjesta, tužitelj odbio da primi. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da ne postoje uslovi za otkaz ugovora o radu tužitelju, zbog teže povrede radne obaveze, kao i da u smislu člana 100. Zakona o radu, zaposlenik ima pravo na otpremninu, pa je prvostepeni sud pravilno dosudio tužitelju na ime otpremnine predmetni iznos. Stoga, kako je i rješenjem Federalnog zavoda za PIO od 11. septembra 2007. godine tužitelju priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju od 30. novembra 2006. godine, ukazano je da shodno navedenom članu Zakona o radu, tužitelju pripada i otpremnina radi odlaska u penziju. Najzad, Kantonalni sud je naveo da su također neosnovani i prigovori, koji se odnose na troškove parničnog postupka, obzirom da su troškovi parničnog postupka obračunati u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
7. Iz navoda predmetne apelacije proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, apelant tvrdi da je tužitelj svjesno i zlonamjerno izbjegavao da primi Odluku, „kupujući“ vrijeme do dobijanja rješenja o penziji, pri čemu je prvostepeni sud zanemario dokaze o tome da je tužitelj odbio da primi u nekoliko navrata sve odluke koje se tiču njegovog radno-pravnog statusa iako je bio upoznat sa sadržajem tih odluka. Isto tako, apelant ukazuje da nakon što tužitelj nije htio putem ličnog uručenja da primi kako Odluku o rasporedu na poslove i radne zadatke, tako i Odluku, pokušana je dostava poštom, pri čemu je poštar obavijestio 4. decembra 2006. godine tužitelja o predmetnim spisima i konstatovao na dostavnici svojim rukopisom „obaviješten“, čime je ispoštovao član 95. stav (5) Zakona o upravnom postupku. Također, apelant navodi da je sud u drugostepenom postupku samo postupio po navedenoj zakonskoj odredbi, a presuda u predmetnoj pravnoj stvari je mogla biti donesena u potpuno drugom kontekstu. Najzad, apelant ukazuje da su sudski troškovi previsoki u predmetnoj pravnoj stvari, te smatra da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena paušalno, a ne na osnovu tarife koju je utvrdilo nadležno ministarstvo.
Relevantni propisi
8. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 100.
1. Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
2. Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud nalazi da je u postupku poništena Odluka apelanta kao nezakonita, pa je naloženo apelantu da tužitelju isplati otpremninu radi odlaska u penziju u predmetnom iznosu, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve bliže označeno u izreci presude. Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta, Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević