Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/19 (G.M.)
Odluka donesena 03. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Reformatio in peius
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2589/19
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2589/19, rješavajući apelaciju G. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija G. M. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 018013 17 Kžk od 21. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant G. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 018013 17 Kžk od 21. decembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 28. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 19. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 018013 15 Kri od 19. maja 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u tač. 1.a), 1.b), 1.c), 2, 3.a), 3.b), 3.c), 3.d) i 5 osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a radnjama detaljno opisanim u tač. 4.a) i 4.b) osuđujućeg dijela izreke presude krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ za koja je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Osim toga, optuženi M. M. proglašen je krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, a optuženi M. K. da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Apelant i optuženi M. M. i M. K. oslobođeni su dužnosti naknade troškova postupka. Nadalje, djelimično je usvojen imovinskopravni zahtjev oštećene K. Z., te su apelant i optuženi M. M. obavezani da joj na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećena K. Z. upućena na parnicu. Istom presudom, apelant, te optuženi M. M. i R.M. oslobođeni su optužbi da su radnjama detaljno opisanim u oslobađajućem dijelu izreke presude učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tačka c) (optuženi R. M. i iz tačke f) istog člana) u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant i optuženi M. M. i R. M. oslobođeni su dužnosti naknade troškova postupka.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 018013 17 Krž 9 od 7. novembra 2017. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH, branilaca apelanta i optuženih M. M. i M. K., te je prvostepena presuda ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 018013 17 Kžk od 21. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine učestvovao u nečovječnom postupanju, mučenju i silovanju, kao i u ubistvu civila, čime je radnjama detaljno opisanim u tač. 1.a), 1.b), 1.c), 2, 3.a), 3.b), 3.c), 3.d) i 5 osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, a radnjama detaljno opisanim u tač. 4.a) i 4.b) osuđujućeg dijela izreke presude krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ za koja je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Osim toga, optuženi M. M. proglašen je krivim da je radnjama detaljno opisanim u tač. 2, 3.b) i 5 osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, a optuženi M. K. da je radnjama detaljno opisanim u tački 6 osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Apelant i optuženi M. M. i M. K. oslobođeni su dužnosti naknade troškova postupka. Nadalje, djelimično je usvojen imovinskopravni zahtjev oštećene K. Z., te su apelant i optuženi M. M. obavezani da joj na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećena K. Z. upućena na parnicu. Istom presudom, apelant, te optuženi M. M. i R.M. oslobođeni su optužbi da su radnjama detaljno opisanim u oslobađajućem dijelu izreke presude učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tačka c) (optuženi R. M. i iz tačke f) istog člana) u vezi sa članom 29 KZBiH. Apelant i optuženi M. M. i R. M. oslobođeni su dužnosti naknade troškova postupka.
8. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da su kao dokazi Tužilaštva BiH prihvaćeni subjektivni dokazi izvedeni u prvostepenom postupku, da je reprodukovano i čitanje iskaza iz istrage određenih svjedoka, zatim da su prihvaćeni i reprodukovani iskazi vještaka dati na glavnom pretresu. Nadalje, navedeno je da su prihvaćeni i subjektivni dokazi apelantove odbrane izvedeni u prvostepenom postupku, kao i subjektivni dokazi odbrane optuženih M. M. i R. M., te iskazi vještaka dati na glavnom pretresu po prethodnoj naredbi Suda BiH (detaljno navedeno na stranicama 18 i 19 presude). Sud BiH je istakao da je prihvatio i materijalne dokaze izvedene u prvostepenom postupku, i to, kako dokaze Tužilaštva, tako i dokaze odbrane apelanta i optuženih M. M., R. M. i M. K., te da je izvršio uvid u njihov sadržaj (navedeni dokazi su detaljno nabrojani u aneksu presude). Sud BiH je istakao da je nezakonit iskaz svjedoka R. V. dat u istrazi budući da je vještak utvrdio da je navedeni svjedok trajno duševno oboljela osoba, te da nije sposobna da svjedoči na glavnom pretresu, a što je potkrijepljeno medicinskom dokumentacijom, kao i da navedena svjedokinja nije bila sposobna ni da svjedoči u fazi istrage, zbog čega je navedeni dokaz izdvojen kao dokaz pribavljen bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, odnosno nije cijenjen od Suda BiH.
9. U odnosu na prijedloge stranaka i branilaca za izvođenje novih dokaza, Sud BiH je naveo da su navedeni prijedlozi neosnovani. Naime, Sud BiH je istakao da se to odnosi na prijedloge Tužilaštva BiH, prijedloge odbrane optuženog R. M. (detaljno navedene na stranici 20 presude), kao i na prijedloge apelantove odbrane da se izvedu dokazi koji su odbijeni od prvostepenog suda (saslušanje svjedoka O. Š., R. K. i G. M., provođenje vještačenja po vještaku za forenzičku medicinu prof. dr D. M., vještaku psihijatru dr P. G., vještaku balističaru B. F. i vještaku sudske medicine dr Z. C., te izvođenje materijalnih dokaza – zapisnika o saslušanju svjedoka Mi. P. broj T20 0 KTRZ 0006582 13 od 6. novembra 2014. godine, te naredbi o obustavi istrage u predmetima br. T20 0 KTRZ 0010031 15 i T20 0 KTRZ 0010461 15). Sud BiH je istakao da se navedeni dokazni prijedlozi ukazuju nesvrsishodnim, a budući da su već provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri rasvijetlili predmet optužbe i da je na osnovu njih u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu presudu. Sud BiH je zaključio da navedeni prijedlozi ne bi u odlučujućem značaju doprinijeli razjašnjenju predmetne krivičnopravne stvari s obzirom na to da postoji već dovoljno dokaza za predmetne okolnosti. Nadalje, istaknuto je da bi njihovo izvođenje dovelo do manje efikasnosti i ekonomičnosti postupka, koje principe sud mora imati u vidu prilikom odlučivanja, s tim da takvim postupanjem nisu ugrožena prava stranaka i branilaca zagarantovana procesnim zakonom i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Sud BiH je istakao da je nesumnjivo utvrdio da su apelant i ostali optuženi krivičnopravne radnje preduzeli prema civilima. Nadalje, iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je na teritoriji Bosne i Hercegovine, konkretno na širem području opština Sanski Most i Bihać, postojao oružani sukob između Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Sud BiH je dalje istakao da su apelant i optuženi M. M. i M. K. krivična djela počinili u svojstvu pripadnika Šeste sanske brigade Vojske Republike Srpske, a koje svojstvo im je i omogućilo da u vrijeme i u mjestu, kako je to navedeno u izreci presude, počine ubistvo, mučenje i nečovječno postupanje, a koje radnje su u direktnoj vezi s postojanjem rata i oružanog sukoba, te predstavljaju ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud BiH je istakao da je, na osnovu izvedenih dokaza, zaključio da su navedeno krivično djelo počinili s direktnim umišljajem, svjesni djela koje čine i voljni da ga počine (sve detaljno obrazloženo na str. 40–50 presude). Sud BiH je dalje ukazao na elemente pojedinačnih krivičnih djela u osnovu ratnog zločina (nečovječno postupanje, pljačkanje imovine civilnog stanovništva, ubistvo, mučenje i silovanje, sve detaljno obrazloženo na str. 50–64 presude).
11. Sud BiH je naveo da je neosnovan prigovor apelantove odbrane da je postupajuća tužiteljica prije svakog svjedočenja svjedoka optužbe vršila razgovor sa njima, te da pri tome nije sačinjavala zapisnik o provedenim radnjama, što je bila dužna u skladu s odredbama procesnog zakona. Pri tome, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo BiH nije imalo obavezu da sačinjava zapisnik, u skladu s odredbom člana 151 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), ukoliko je tužilac vršio neformalne razgovore sa svjedocima prije svjedočenja na glavnom pretresu jer to ne predstavlja procesnu radnju u smislu navedene odredbe. Sud BiH je istakao da ne treba zaboraviti ni princip jednakosti oružja jer bi nametanjem takve obaveze Tužilaštvu BiH i odbrana bila u istoj obavezi kada su u pitanju svjedoci odbrane, te da u konkretnom slučaju niti Tužilaštvo BiH, niti odbrane apelanta i ostalih optuženih nisu sačinjavale zapisnike o pripremnim razgovorima sa svjedocima u fazi glavnog pretresa, a što nisu ni bili u zakonskoj obavezi. Sud BiH je takođe naveo da nije osnovan ni prigovor da je Tužilaštvo BiH bilo dužno da sačini i audiozapis s pripremnih razgovora s obzirom na to da je sačinjavanje tzv. tonskog zapisnika fakultativna mogućnost, osim u slučajevima propisanim članom 90 ZKPBiH, a koji se ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Sud BiH je zaključio da svjedoci optužbe nisu kontaminisani neformalnim razgovorom sa tužiteljicom jer ničim nije dokazano da se tužiteljica neprofesionalno ponašala, niti je time dovedeno u pitanje pravo na odbranu apelanta i ostalih optuženih.
12. U odnosu na tačku 1.a) osuđujućeg dijela izreke presude (kojom je apelantu stavljeno na teret da je, zajedno sa njemu poznatim licem, nečovječno postupao prema oštećenom H. M.), Sud BiH je naveo da je na navedene okolnosti svjedočio oštećeni H. M. koji je na iskren i uvjerljiv način opisao šta mu se desilo, a čiji iskaz je ocijenjen kredibilnim i vjerodostojnim. Sud BiH je istakao su navodi oštećenog H. M. potvrđeni i iskazom svjedoka S. M., dok iskaz svjedoka odbrane D. V., koji nije našao istinitim i pouzdanim, nije doveo u pitanje vjerodostojnost svjedočenja H. M. Pri tome, Sud BiH je naveo da je apelantov identitet utvrđen sa sigurnošću, iako je odbrana pokušala dokazati suprotno. Osim toga, Sud BiH je istakao da iskaz H. M. potkrjepljuju svojim iskazima i drugi svjedoci optužbe koji su svjedočili na okolnosti iz tač. 1.b) i 1.c). U odnosu na tačku 1.b) osuđujućeg dijela izreke presude (kojom je apelantu stavljeno na teret da je, zajedno sa njemu poznatim licem, nečovječno postupao prema civilima koji su se nalazili u kući Me. P.), Sud BiH je istakao da su na navedene okolnosti svjedočili Me. P., Ha. P., Mi. P., Z. P., Hi. P., H. Ć. i S. Ć., a čije iskaze je prihvatio kao kredibilne i vjerodostojne, te saglasne u svim odlučnim činjenicama. U vezi sa službenom zabilješkom od 11. aprila 1993. godine koja se odnosi na obavljeni razgovor ovlašćenog službenog lica sa svjedokom Me. P., a koju je apelantova odbrana uložila na glavnom pretresu, Sud BiH je istakao da navedena službena zabilješka nije u suprotnosti s tvrdnjama svjedoka s obzirom na to da se iz iskaza svjedoka Me. P. može jasno zaključiti da je on tek u razgovoru sa policijom i komšijama saznao da su kritične noći u njihovo selo dolazili apelant i njegov rođak, kojeg tada nije poznavao. Osim toga, Sud BiH je istakao da se navedena službena zabilješka ne može cijeniti ni kao relevantna izjava navedenog svjedoka s obzirom na to da je evidentno da je vođen informativni razgovor sa svjedokom, kao i da službena zabilješka nije potpisana od svjedoka Me. P., zbog čega se na njoj ne može zasnivati presuda. Sud BiH je naveo da je sa sigurnošću utvrdio apelantov identitet, a cijeneći pri tome i sve prigovore odbrane. U odnosu na tačku 1.c) osuđujućeg dijela izreke presude (kojom je apelantu stavljeno na teret da je, zajedno s njemu poznatim licem, nečovječno postupao prema civilima koji su se nalazili u kući F. P.), Sud BiH je istakao da su na navedene okolnosti svjedočili oštećena E. P., te svjedoci Z. P., Mi. P. i S. Ć. Sud BiH je istakao da je oštećena E. P. detaljno i iskreno opisala šta se kritične prilike dešavalo, kao i da je njen iskaz potkrijepljen iskazima svjedoka Z. P., Mi. P. i S. Ć., a koje je ocijenio uvjerljivim i pouzdanim. Iako je svjedokinja E. P. jedini očevidac događaja iz navedene tačke, a nije uspjela vidjeti i prepoznati lica koja su ušla u njenu kuću, Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju na osnovu dokazivanja posrednim dokazima utvrdio da u konkretnom slučaju indicije djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključuje mogućnost drugačijeg zaključka, odnosno da je apelant svojim radnjama pljačkanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja počinio krivično djelo nečovječnog postupanja. Sud BiH je zaključio da je sve tri podtačke tačke 1 osuđujućeg dijela izreke presude posmatrao kao jednu cjelinu, te da se radi o povezanim događajima koji su se desili jedan iza drugog. Nadalje, istaknuto je da je Tužilaštvo BiH dokazalo optužbu za cjelokupnu tačku 1 osuđujućeg dijela presude. Pri tome, Sud BiH je istakao da je van razumne sumnje utvrdio da je 10. aprila 1993. godine, u zaseoku Pašići, apelant, zajedno sa njemu poznatim licem, preduzeo zakonom i međunarodnim humanitarnim pravom zabranjene radnje prema civilima bošnjačke nacionalnosti, nečovječno postupajući prema njima, zbog čega ga je proglasio krivim (sve detaljno navedeno na str. 74–93 presude).
13. U odnosu na tačku 2 osuđujućeg dijela izreke presude (kojom je apelantu i optuženom M. M. stavljeno na teret da su zajedno sa M. J., koji je nedostupan, i još dva njima poznata lica psihički i fizički zlostavljali A. H., Zej. H., F. H., Zen. H. i K. Z., te izvršili silovanje oštećene K. Z.), Sud BiH je istakao da su na okolnosti navedenog događaja u svojstvu svjedoka optužbe svjedočili oštećena K. Z., A. H., Zej. H., F. H. i Zen. H., dok su u svojstvu svjedoka apelantove odbrane svjedočili P. P., Ž. U., M. D. i S. Š., te da je izveden i određeni broj materijalnih dokaza. Sud BiH je istakao da je iskaze svjedoka optužbe ocijenio kredibilnim i vjerodostojnim, te iskrenim, nalazeći da su nedosljednosti u njihovim iskazima zanemarive s obzirom na to da su iskazi u pogledu odlučnih činjenica saglasni i potkrijepljeni materijalnim dokazima. Sud BiH je istakao da su svjedoci optužbe objektivno iznijeli činjenice na osnovu kojih je utvrđen apelantov identitet. Nadalje, istaknuto je da je iskaze navedenih svjedoka potvrdio i svjedok R. K. Sud BiH je istakao da iz neuropsihijatrijskog vještačenja oštećene K. Z. proizlazi da je oštećena bila sposobna za svjedočenje, zbog čega je poklonjena vjera njenom iskazu koji je cijenjen ne samo individualno nego i u logičnoj povezanosti s drugim svjedočenjima, a potkrijepljen je i materijalnim, odnosno forenzičkim dokazima. Takođe, Sud BiH je naveo da iz iskaza oštećene K. Z., kao i iz iskaza svjedoka Zej. H., proizlazi da su predmetni događaj prijavili policiji, nakon čega su policijski službenici došli u njihovu kuću radi uviđaja, fotografisali i uzeli donji veš oštećene K. Z. i kuhinjski nož. Sud BiH je istakao da se na uviđaju prikupljaju tragovi s mjesta događaja, vrši njihovo pakovanje, označavanje i transport do laboratorije. Nadalje, da su neosnovani prigovori odbrane u pogledu prikupljanja i čuvanja tragova u vrijeme oružanog sukoba. Sud BiH je naveo da je po naredbi Tužilaštva BiH izvršeno vještačenje od vještaka forenzičke struke Centra za forenzičku i informatičku podršku Federalne uprave policije na donjem vešu oštećene K. Z. i nožu koji je korišćen za nanošenje povreda oštećenom A. H. Dalje, navedeno je da je vještačenje izvršeno tako što su upoređeni biološki tragovi nađeni na donjem vešu s uzorcima bukalne sluznice apelanta i optuženog M. M., te da je, u odnosu na apelanta, utvrđeno da se ne može isključiti kao jedan od manjinskih doprinosilaca. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su vještaci E. K. i A. R. sačinili svoje nalaze i mišljenja na izuzetno profesionalan način, a koje su iznijeli na glavnom pretresu, navodeći, između ostalog, da im je materijal za vještačenje dostavljen u zapečaćenoj koverti, da na dostavljenim materijalima nije uočeno bilo kakvo propadanje, a da se u suprotnom ne bi radilo bilo kakvo vještačenje, kao i da su dostavljeni uzorci bili odlično očuvani. Osim toga, Sud BiH je naveo da odbrana svojim argumentima nije dovela u sumnju da su nadležni organi u inkriminisano vrijeme postupali suprotno tada važećim propisima prilikom izuzimanja i obezbjeđivanja tragova s lica mjesta, a što bi se u konačnici reflektovalo i na uspješnost same DNK analize. Sud BiH je naveo da su uzorci bukalne sluznice uzeti od apelanta, te optuženih M. M. i R. M po naredbi Suda BiH od 17. decembra 2014. godine. Nadalje, vještačenje tragova krvi pronađenih na nožu potvrđuje iskaze svjedoka da je kritične prilike nožem povrijeđen i oštećeni A. H. Sud BiH je dalje istakao da su neosnovani prigovori koji se odnose na nedostavljanje elektroferograma odbrani, te da elektroferogrami ne predstavljaju radni materijal u smislu člana 101 ZKPBiH, odnosno da se statistički proračun radi da bi se materija približila strankama u postupku, kao i da ne predstavlja sastavni dio materijala, s tim da je elektroferogram prenesen u tabelu izloženu u nalazu i mišljenju. Sud BiH je dalje istakao da nije prihvatio iskaze svjedoka apelantove odbrane jer su neuvjerljivi, te jer je jasno da su usmjereni na ekskulpiranje od odgovornosti apelanta. Nadalje, u iskazima navedenih svjedoka uočio je dosta nelogičnosti i neistina zbog kojih im nije mogao pokloniti vjeru. Sud BiH je istakao da je apelantov alibi oboren iskazima svjedoka optužbe koji su apelanta prepoznali kao počinioca krivičnog djela, kao i da prezentovani alibi nije prihvatljiv, posebno imajući u vidu dokaze dobijene na osnovu provedene DNK analize (sve detaljno navedeno na str. 93–110 presude).
14. U odnosu na tačku 3.a) osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je istakao da su na okolnosti događaja iz navedene tačke svjedočili svjedoci optužbe M. B., E. B., S. B., te svjedoci odbrane N. M. i apelant. Sud BiH je istakao da je iskaze svjedoka optužbe ocijenio kredibilnim, vjerodostojnim i pouzdanim, te da je na osnovu njih mogao utvrditi činjenično stanje na pravilan i potpun način. Nadalje, istaknuto je da je na osnovu navedenih dokaza optužbe utvrdio apelantov identitet van razumne sumnje, pri čemu je imao u vidu i iskaze svjedoka R. K. i S. K., kao i ostalih svjedoka koji su svjedočili na okolnosti iz tačke 3.b), s obzirom na to da se taj događaj desio odmah nakon što su apelant i njemu poznata lica napustila kuću u kojoj se nalazila porodica B. Sud BiH je dalje istakao da su iskazi svjedoka odbrane N. M. i apelanta pristrasni i usmjereni na ekskulpiranje apelanta od odgovornosti, kao i da nisu uspješno osporili dokaze optužbe. Pri tome, Sud BiH je naveo da je apelant radnjama zlostavljanja i pljačkanja nanosio fizičku i psihičku bol i patnju kod civila, koja je jasno opisana u njihovom svjedočenju, a što je dovelo do nečovječnog postupanja u osnovi ratnog zločina za koje je i proglašen krivim. U odnosu na tačku 3.b) osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je istakao da je iskaze svjedoka R. K., S. K. i F. A. ocijenio kredibilnim, vjerodostojnim i saglasnim u pogledu odlučnih činjenica. Nadalje, u prilog subjektivnim dokazima, koji se odnose na apelantovu identifikaciju, idu i materijalni dokazi optužbe. U odnosu na apelantov iskaz u dijelu u kojem je naveo da nikada nije vidio svjedoka S. K., Sud BiH je istakao da apelant nije govorio istinu s obzirom na to da suprotno potvrđuje izvod iz matične knjige osnovne škole. Naime, Sud BiH je nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio da su se apelant i optuženi M. M. zajedno s još jednim njima poznatim licem nalazili u kući F. V. u kojoj su tada boravili oštećeni R. K. i S. K. zajedno sa E. K., A. A., F. A., E. B. i Ć. B., te da su nečovječno postupali prema oštećenima. U odnosu na tačku 3.c) osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka D. V. i S. V., kao i na osnovu materijalnih dokaza sa sigurnošću utvrdio apelantovu krivicu za ubistvo H. V. Nadalje, istaknuto je da su iskazi navedenih svjedoka saglasni, objektivni i uvjerljivi, te da se međusobno nadopunjuju, tako da su jasno opisali kako se kritični događaj desio. Sud BiH je istakao da su navedene iskaze potvrdili i posredni svjedoci M. B., E. B. i S. B. Sud BiH je dalje istakao i da je izvršeno vještačenje vatrenog oružja, čahure i zrna pronađenog pored kuće gdje je ubijen H. B., a koje vještačenje su proveli vještaci V. M. i Ž. P., te da je utvrđeno da postoji potpuna podudarnost opštih i individualnih karakteristika na tragovima koje ostavlja čelo zatvarača, udarna igla, izvlakač i izbacivač čahura. Sud BiH je ocijenio kao neosnovan prigovor apelantove odbrane u pogledu nezakonitosti navedenog dokaza. U odnosu na tačku 3.d) osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je naveo da je na okolnost iz navedene tačke iskaz dao oštećeni Me. P., te da je pročitan iskaz svjedoka S. P., a kojima je poklonjena vjera jer su jasni, uvjerljivi i međusobno saglasni, te jer nisu osporeni dokazima odbrane. Sud BiH je istakao da je na navedenu okolnost imao i posredna svjedočenja koja, kada se cijene u međusobnoj vezi s navedenim iskazima, ne ostavljaju sumnju da se sporni događaj desio na način opisan u izreci presude. Pri tome, Sud BiH je ukazao na relevantni dio iskaza svjedoka E. B. i E. P. Sud BiH je istakao da je utvrdio da je oštećeni Me. P. kritične prilike pretrpio teške fizičke povrede s obzirom na to da ga je tukao apelant i njemu poznato lice, te da je pretrpio veliki strah za život jer mu je apelant prijetio da će ga zaklati, kao i da je tom prilikom prijećeno i njegovoj porodici kada je od njih tražen novac i zlato (sve detaljno navedeno na str. 110–134 presude).
15. U odnosu na tačku 4.a) osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je istakao da je navedenu tačku našao dokazanom, prije svega, na osnovu iskaza svjedoka O. D., a koji je svoj iskaz dao na jasan, uvjerljiv i nedvosmislen način, te koji iskaz je potkrijepljen iskazima svjedoka Bes. I., M. G., I. K. i S. D., dok odbrana izvedenim dokazima nije uspješno osporila dokaze optužbe. Sud BiH je istakao da je oštećeni O. D. jasno identifikovao apelanta s obzirom na to da ga je dobro poznavao jer se apelant 1993. godine uselio u kuću M. D. (brat O. D.), a što je potvrdio i apelant. Sud BiH je istakao da nije poklonio vjeru apelantovom iskazu u dijelu u kojem je apelant svjedočio na okolnost sukoba s oštećenim O. D., a imajući u vidu da je na navedene okolnosti svjedočilo više svjedoka optužbe koji su saglasno potvrdili iskaz oštećenog O. D., dok apelant nije morao iznositi činjenice koje ga terete. U pogledu prigovora apelantove odbrane da se u konkretnom slučaju radi o sukobu lične prirode koji nema veze s ratnim zločinom, Sud BiH je istakao da je takav prigovor neosnovan, a imajući u vidu sve okolnosti slučaja. Sud BiH je zaključio da je cijeneći provedene dokaze van razumne sumnje utvrdilo da je apelant nečovječno postupao prema oštećenom O. D., odnosno da je počinio krivično djelo koje mu je Tužilaštvo BiH stavilo na teret. U odnosu na tačku 4.b) osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je naveo da je navedena tačka dokazana na osnovu iskaza svjedoka S. D., O. D., Bes. I. i I. K., a kojima je poklonio vjeru jer su saglasni u pogledu odlučnih činjenica, te jer su svjedoci u svojim iskazima iznosili samo ono što im je poznato, a što jasno pokazuje da su objektivno iznijeli njima poznate činjenice. Sud BiH je istakao da je utvrdio da je oštećeni S. D. pretučen i maltretiran od apelanta, kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, te da je pretrpio i psihičku torturu kada mu je apelant bacio bombu pod noge, koja je, iako nije eksplodirala, kod oštećenog S. D. izazvala veliki strah i duševnu bol. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je na osnovu jasnog i uvjerljivog iskaza oštećenog S. D., ali i iskaza drugih saslušanih svjedoka, pa čak i svjedoka odbrane Beg. I., van razumne sumnje utvrdio da je apelant nečovječno postupao prema oštećenom S. D., odnosno da je počinio djelo koje mu se navedenom tačkom stavlja na teret (sve detaljno navedeno na str. 134–140 presude).
16. U odnosu na tačku 5 osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je istakao da je navedena tačka dokazana izvan razumne sumnje, te da su u cijelosti prihvaćena svjedočenja S. D., O. D. i Mi. J. (sin oštećenog Mu. J.). U vezi s iskazom svjedoka S. D., Sud BiH je naveo da izostanak svjedočenja s perceptivne (vizuelne) strane ne umanjuje pouzdanost i prihvatljivost iskaza u auditivnoj strani njegovog svjedočenja. Sud BiH je istakao da je na osnovu saglasnih izjava svjedoka, te cijeneći kontekst niza događaja opisanih u prethodnim tačkama osuđujućeg dijela presude utvrdio da su apelant i optuženi M. M. bili u kući Mu. J., prema kome su postupali na ponižavajući način vrijeđajući mu ljudsko dostojanstvo, a na način da su mu nanijeli teške tjelesne povrede u vidu modrica, krvnih podliva, kao i da su mu gurali glavu u WC šolju, sve s ciljem nanošenja teške fizičke i psihičke boli i patnje, te da su otimali novac i druge dragocjenosti od njega i članova njegove porodice. Sud BiH je istakao da je zbog navedenog apelanta i optuženog M. M. proglasio krivim za nečovječno postupanje u osnovi ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (sve detaljno navedeno na str. 140–143 presude).
17. U vezi s tačkom 6 osuđujućeg dijela izreke presude, Sud BiH je, u odnosu na apelanta, između ostalog, naveo da apelanta nije proglasio krivim jer nije dokazano da je apelant preduzeo bilo koju radnju koja je dovela do lišavanja života oštećenog T. C., niti da je imao zajednički umišljaj s optuženim M. K. za izvršenje predmetnog krivičnog djela.
18. Sud BiH je istakao da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i pravne zaključke, apelanta proglasio krivim za počinjenje predmetnog krivičnog djela. Pri tome, Sud BiH je zaključio da je optužba dokazala da su apelant i optuženi M. M. i M. K., preduzimajući radnje izvršenja, postupali protivno zabranama ubijanja, mučenja (i silovanja) i nečovječnog postupanja (i pljačkanja imovine) prema civilnom bošnjačkom stanovništvu.
19. Sud BiH je dalje obrazložio tačke 3.a), 3.c), 4.a) i 6 oslobađajućeg dijela izreke presude (detaljno navedeno na str. 151–155 presude), a potom i odluke o krivičnopravnoj sankciji, pritvoru, troškovima, te imovinskopravnom zahtjevu (detaljno navedeno na str. 155–164 presude).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da je počinjena povreda prava na odbranu i na jednakost postupanja u vezi s proizvoljnim obrazloženjem razloga za odbijanje dokaznih prijedloga odbrane, te tvrdi da Sud BiH nije pružio obrazloženje zbog čega svaki od pojedinih predloženih dokaza smatra nebitnim. U vezi s tim, apelant ukazuje na to da je odbijen prijedlog za provođenje vještačenja po vještaku dr Z. C., zatim prijedlog za dostavljanje elektroferograma i statističkog obračuna, a potom i prijedlog za vještačenje po vještaku prof. dr D. M., te navodi da Sud BiH nije mogao reći da je navedeno vještačenje nerelevantno jer je na DNK vještačenju u dobroj mjeri zasnovana sudska odluka u odnosu na tačku 2 presude. U odnosu na odbijanje prijedloga da se u svojstvu svjedoka saslušaju O. Š. i M. B. i da se sprovede vještačenje po vještaku balističaru B. F., apelant smatra da se radi o dokazima kojima se nepobitno mogao učvrstiti položaj odbrane ili čak dovesti do oslobađajuće presude. Apelant dalje navodi da je odbijen i njegov prijedlog da se u dokaze uvrsti naredba o obustavi istrage protiv apelanta u odnosu na ranjavanje S. P., te tvrdi da navedeni dokaz dovodi u sumnju da je apelant bio na licu mjesta i da je počinio radnje opisane u tačkama 1 i 3 presude. Apelant dalje ističe da je zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud donio presudu uz povredu principa in dubio pro reo, odnosno da nije posvećena dužna pažnja ocjeni iskaza svjedoka na koji način je proizvoljno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o apelantu. Osim toga, apelant smatra da je povrijeđen princip reformatio in peius, budući da je prvostepenom presudom utvrđeno da nema elemenata krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog pljačkom imovine, a da Tužilaštvo BiH nije izjavilo žalbu protiv prvostepene presude u tom dijelu, dok je drugostepenom presudom apelant osuđen da je krivično djelo počinio i pljačkom imovine. Takođe, apelant smatra da je drugostepeni sud propustio da odluči o bitnim žalbenim navodima, čime je povrijedio pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek. Pri tome, ističe da je drugostepena presuda neobrazložena jer se u njoj ne pominje stav Suda BiH u pogledu pripremnih razgovora. U vezi s tim, navodi da se tokom pripremnih razgovora Tužilaštvo BiH bavilo pitanjima ranijih iskaza i ispravkama u tim iskazima, te o novim pitanjima koja nisu postavljana u istrazi, a o čemu odbrana nije obaviještena. Nadalje, apelant smatra da se radilo o ponovnom ispitivanju svjedoka, tako da se o navedenoj radnji morao sačiniti zapisnik, u smislu odredbe člana 151 stav 1 ZKPBiH. Apelant, takođe, ističe prigovore u vezi s nezakonitosti vještačenja DNK, kome je prethodilo nezakonito uzimanje i čuvanje uzoraka DNK. Dalje, navodi da je sudsko vijeće bilo dužno da predmete vještačenja (donji veš i nož) proglasi nezakonitom dokazima iz člana 10 stav 2 ZKPBiH, a vještačenje „plodom otrovnog drveta“ i nezakonitim prema odredbama člana 10 stav 3 ZKPBiH. U vezi s tim, smatra da nedonošenje bilo kakve odluke o prigovorima zakonitosti dokaza, a istovremeno zasnivanje presude na takvim dokazima, predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačke d) i k) i stava 2 ZKPBiH. U konačnici, apelant navodi da drugostepeni sud nije otklonio nedostatke obrazloženja prvostepene presude u pogledu bitnih činjenica, primjene prava i apelantove krivice.
b) Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH je, između ostalog, naveo da pretres pred apelacionim vijećem ne predstavlja de novo postupak, već da se radi o postupku korektivne prilike, te da nije prilika za potpuno novo preispitivanje predmeta. Nadalje, istaknuto je da je na navedeno ukazano i u drugostepenoj presudi, gdje su obrazloženi prijedlozi stranaka i branioca u vezi s dokaznim postupkom, a što isključuje svaku sumnju u arbitrarnost i proizvoljnost, te apelantove prigovore čini neosnovanim. Sud BiH je dalje istakao da je po pitanju DNK analize dao obrazloženje u paragrafu 338 pa nadalje. Osim toga, u odnosu na ostale apelantove tvrdnje, Sud BiH je istakao da ukupnost drugostepene presude nakon održanog pretresa nesumnjivo upućuje na razloge koji su bili opredjeljujući prilikom donošenja meritorne odluke, čime je u cijelosti ispoštovano i pravo na obrazloženu sudsku odluku, zbog čega se apelantova istrajavanja na izvjesnim pojedinostima u okviru obrazloženja odluke čine neosnovanim. U odnosu na prigovore zabrane reformatio in peius, Sud BiH je istakao da je prvostepena presuda u cijelosti bila ukinuta, kako po žalbi Tužilaštva BiH, tako i po žalbi odbrana, te da je apelaciono vijeće odlučivao o važećem optužnom aktu, shodno čemu je nakon pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja izreklo adekvatnu sankciju. Sud BiH je naveo da ostaje u cijelosti pri svojim navodima iznesenim u pravosnažnoj presudi, po okončanom pretresu, te da nalazi neosnovanim tvrdnje i prigovore iznesene u apelaciji. U konačnici, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilaštvo BiH je u opširnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navelo da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na povredu prava na odbranu i na jednakost u postupanju u vezi s proizvoljnim obrazloženjem razloga za odbijanje dokaznih prijedloga odbrane, te je ukazalo na paragrafe 25 i 26 obrazloženja presude. Nadalje, istaklo je da je Sud BiH dao dovoljno i valjano obrazloženje zašto je odbio prijedloge dokaza stranaka i branioca. U odnosu na navode apelacije o povredi principa in dubio pro reo, Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH imao u vidu standard dokazivanja van razumne sumnje, te da je utvrdio sve relevantne činjenice, da je s dužnom pažnjom ocijenio iskaze svjedoka, odnosno da je sve dokaze ocijenio pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu u skladu sa članom 281 ZKPBiH, kao i da je na tako utvrđenom činjeničnom stanju donio pravilnu i na zakonu zasnovanu presudu. Tužilaštvo BiH je dalje navelo da, nasuprot navodima apelacije, od Suda BiH nije učinjena povreda principa reformatio in peius. Pri tome, Tužilaštvo BiH je istaklo da je dispozitiv drugostepene presude u bitnom isti kao dispozitiv prvostepene presude u osuđujućem i u oslobađajućem dijelu, uključujući i činjenični opis radnji počinjenja krivičnog djela, a što se odnosi i na radnje oduzimanja imovine oštećenim licima, da je pravna kvalifikacija, takođe, identična, a da je izrečena kazna apelantu smanjena sa 14 godina zatvora na 11 godina. Tužilaštvo BiH je istaklo da protiv prvostepene presude nije izjavljena žalba samo u apelantovu korist, kao i da ta presuda nije izmijenjena na njegovu štetu. Tužilaštvo BiH je istaklo da smatra neosnovanim i apelantove tvrdnje da je drugostepeni sud propustio da odluči o bitnim žalbenim navodima, zatim tvrdnje kojima je apelant ukazivao na to da je Sud BiH propustio donijeti obrazloženu odluku o prigovorima nezakonitosti dokaza (vještačenje DNK kome je prethodilo nezakonito uzimanje i čuvanje uzoraka DNK), kao i tvrdnje da Sud BiH nije dao obrazloženje u pogledu bitnih činjenica, primjene prava i apelantove krivice. Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94).
24. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni list RBiH“ broj 2/92), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja;
raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18).
26. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz st. 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 101.
Dostavljanje nalaza i mišljenja Vještak dostavlja nalaz i mišljenje, kao i radni materijal, skice i zabilješke organu koji ga je odredio.
Član 151. stav (1) Obaveza sastavljanja zapisnika (1) O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastaviće se zapisnik istodobno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 307.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 018013 17 Kžk od 21. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 23. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
34. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
35. Apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi, a što je dovelo do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, te ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, kao i na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
37. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudom, a o čemu se Sud BiH dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio u osporenoj odluci. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to na iskazima svjedoka (H. M., S. M., Me. P., Ha. P., Mi. P., Z. P., Hi. P., H. Ć., S. Ć., E. P., K. Z., A. H., Zej. H., F. H., Zen. H., R. K., M. B., E. B., S. B., S. K., D. V., S. V., O. D., Bes. I., M. G., I. K., S. D., Beg. I., Mi. J.), koje je, između ostalog, ocijenio kredibilnim, vjerodostojnim, saglasnim u odlučnim činjenicama, objektivnim i/ili uvjerljivim, zatim na provedenim vještačenjima, kao i materijalnim dokazima u spisu. Takođe, iz obrazloženja osporene presude slijedi da Sud BiH nije prihvatio iskaze pojedinih svjedoka (D. V., P. P., Ž. U., M. D., S. Š., N. M.) i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka, nalazeći, između ostalog, da su nelogični, neistiniti, pristrasni i/ili neuvjerljivi, odnosno da su usmjereni na ekskulpiranje apelanta od odgovornosti (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, a u odnosu na svaku tačku osuđujućeg dijela izreke presude za koju je apelant proglašen krivim). Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, na osnovu izvedenih dokaza, nesumnjivo utvrdilo da je apelant preduzimajući radnje izvršenja postupao protivno zabranama ubijanja, mučenja (i silovanja) i nečovječnog postupanja (i pljačkanja imovine) prema civilnom bošnjačkom stanovništvu. Osim toga, u odnosu na apelacione navode u pogledu pripremnih razgovora sa svjedocima koje je obavljalo Tužilaštvo BiH, a kojima se ukazuje na to da se o navedenim radnjama morao sačiniti zapisnik, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Suda BiH u redovnom postupku. Naime, Sud BiH je u obrazloženju osporene presude naveo da Tužilaštvo BiH nije imalo obavezu da sačinjava zapisnik ukoliko je tužilac vršio neformalne razgovore sa svjedocima prije svjedočenja na glavnom pretresu jer to ne predstavlja procesnu radnju u smislu odredbe člana 151 ZKPBiH. Nadalje, istaknuto je da svjedoci optužbe nisu kontaminisani neformalnim razgovorom s tužiteljicom jer ničim nije dokazano da se tužiteljica neprofesionalno ponašala (detaljno navedeno u tački 11 ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i one koje nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
39. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
40. U pogledu apelantovih tvrdnji da je u konkretnom slučaju prekršen princip zabrane reformatio in peius, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 307 ZKPBiH propisano da se u slučaju ako je podnesena žalba samo u korist optuženog presuda ne smije izmijeniti na njegovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je protiv prvostepene presude žalbu izjavilo i Tužilaštvo BiH i branioci apelanta i optuženih M. M. i M. K. Nadalje, rješenjem Suda BiH uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i branilaca apelanta i optuženih M. M. i M. K., prvostepena presuda je ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH. Ustavni sud dalje zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepenom, kao i drugostepenom presudom apelant, između ostalog, proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u tač. 1.a), 1.b), 1.c), 2, 3.a), 3.b), 3.c), 3.d) i 5 osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, a radnjama detaljno opisanim u tač. 4.a) i 4.b) osuđujućeg dijela izreke presude krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Naime, Ustavni sud nalazi da je sadržina navedenih radnji identično opisana u prvostepenoj i u drugostepenoj presudi, a koje radnje su, između ostalog, uključivale i pljačkanje imovine civilnog stanovništva. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom apelant osuđen na blažu kaznu zatvora (11 godina) u odnosu na kaznu koja mu je izrečena prvostepenom presudom (14 godina). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius.
41. U odnosu na apelantove navode da je osporena odluka zasnovana na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te da su pravila o dokazima, uglavnom, pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korišćenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. Osim toga, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V, P. G. i J. H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX, Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
42. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno da je uzimanje i čuvanje uzoraka DNK bilo nezakonito, te da je, slijedom toga, nezakonito i izvršeno vještačenje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude, prije svega, naveo da je iz iskaza oštećene K. Z. i svjedoka Zej. H. utvrdio da je događaj iz tačke 2 osuđujućeg dijela izreke presude prijavljen policiji, nakon čega su policijski službenici došli u njihovu kuću radi uviđaja, gdje su fotografisali i uzeli, između ostalog, donji veš oštećene K. Z. Nadalje, istaknuto je da je Sud BiH istakao da se na uviđaju prikupljaju tragovi s mjesta događaja, vrši njihovo pakovanje, označavanje i transport do laboratorije. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje presude naveo da su neosnovani prigovori odbrane u pogledu prikupljanja i čuvanja tragova u vrijeme oružanog sukoba. Ustavni sud dalje uočava da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude jasno ukazao da su vještaci naveli da su dostavljeni uzorci bili odlično očuvani, da im je materijal za vještačenje dostavljen u zapečaćenoj koverti, kao i da na dostavljenim materijalima nije uočeno bilo kakvo propadanje, te je, u vezi s tim, zaključio da su vještaci sačinili svoje nalaze i mišljenja na izuzetno profesionalan način. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje presude naveo da odbrana svojim argumentima nije dokazala da su nadležni organi u inkriminisano vrijeme postupali suprotno tada važećim propisima prilikom izuzimanja i obezbjeđivanja tragova s lica mjesta. Slijedom iznesenog, Ustavni sud nalazi da je redovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke razmotrio navode koje apelant ponavlja u apelaciji, te s obzirom na jasno i argumentovano obrazloženje osporene presude smatra da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s nezakonitošću dokaza.
43. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je redovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
44. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku budući da je Sud BiH odbio prijedloge apelantove odbrane za provođenje vještačenja po vještacima sudske medicine dr Z. C., forenzičke medicine prof. dr D. M. i po vještaku balističaru B. F., zatim prijedlozi za saslušanje određenih svjedoka, prijedlog da se u dokaze uvrsti naredba o obustavi istrage protiv apelanta u odnosu na ranjavanje S. P., kao i prijedlog za dostavljanje elektroferograma i statističkog obračuna vezano za DNK vještačenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34 i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).
45. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredaba člana 263 stav 2 ZKPBiH ima diskreciono ovlašćenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaj za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, da bi upravo ti dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljeni na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su nesvrsishodni prijedlozi apelantove odbrane da se, između ostalog, provedu određena vještačenja, saslušaju određeni svjedoci, kao i da se u dokaze uvrsti naredba o obustavi istrage protiv apelanta, a budući da su već provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri rasvijetlili predmet optužbe i da je na osnovu njih u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu presudu. Nadalje, istaknuto je da je Sud BiH zaključio da navedeni prijedlozi ne bi u odlučujućem značaju doprinijeli razjašnjenju predmetne krivičnopravne stvari s obzirom na to da postoji već dovoljno dokaza na predmetne okolnosti, kao i da bi njihovo izvođenje dovelo i do manje efikasnosti i ekonomičnosti postupka. Osim toga, u odnosu na odbijanje prijedloga za dostavljanje elektroferograma i statističkog obračuna vezano za DNK vještačenje, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da elektroferogrami ne predstavljaju radni materijal u smislu člana 101 ZKPBiH, odnosno da se statistički proračun radi da bi se materija približila strankama u postupku, kao i da ne predstavlja sastavni dio materijala, s tim da je elektroferogram prenesen u tabelu izloženu u nalazu i mišljenju. Imajući u vidu navedena obrazloženja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Sud BiH ispoštovao svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je apelant zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može razloge koje je Sud BiH dao u vezi sa ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi koji se odnose na kršenje principa jednakosti strana u postupku u smislu člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije neosnovani.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Ostali navodi
47. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije budući da Sud BiH nije svestrano raspravio o svim navodima istaknutim u žalbi protiv prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, koju je Sud BiH usvojio (kao i žalbe Tužilaštva BiH i optuženih M. M. i M. K.), ukinuo prvostepenu presudu, te odredio održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Sud BiH. Međutim, činjenica da je vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH apelanta proglasilo krivim za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, odnosno činjenica da navedeni pravni lijek, u konačnici, nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije kada je osporena odluka detaljno, jasno i argumentovano obrazložena u pogledu prihvatljivosti izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene materijalnog i procesnog prava, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je redovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
49. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišćeni pravni lijek, u konačnici, nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević