Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6/21 (J. N.)
Odluka donesena 17. 02. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Troškovi postupka
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 02. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-6/21, rješavajući apelaciju Jasmina Nuhagića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Nuhagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 511990 17 Rsž od 12. lipnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 511990 15 Rs od 16. studenog 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Nuhagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 511990 19 Rev od 29. studenog 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 511990 17 Rsž od 12. lipnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 511990 15 Rs od 16. studenog 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3060/19 od 30. listopada 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda od 12. lipnja 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, naloženo je tuženoj (Federacije BiH, Sudska policija F BiH) da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime razlike dnevnica za ostvarena službena putovanja, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu traženih troškova postupka tužbeni zahtjev odbijen.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je tijekom postupka prvostupanjski sud nakon provedenog postupka usvojio tužbeni zahtjev, te je tuženu obavezao da apelantu naknadi troškove postupka na ime odvjetničkog zastupanja koji se sastoje od sastava tužbe, zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, dok je prvostupanjski sud je odbio zahtjev za naknadu troškova odsustva punomoćnika iz kancelarije, kao i troškova njegovog prijevoza na ročišta na relaciji Ljubuški - Sarajevo - Ljubuški. Prvostupanjski sud je ovakvu odluku obrazložio činjenicom da troškovi nisu bili opravdani i nužni i da ih ne treba snositi tužena. Naime, naveo je da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz radnih odnosa s izberivom mjesnom nadležnošću, slijedom čega je tužba mogla biti podnesena sudu gdje se obavlja rad kako bi troškovi bili manji. Kantonalni sud je naveo da apelantovim prizivom odluka prvostupanjskog suda nije dovedena u pitanje, jer je pravilno primijenio članak 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku i apelantu dosudio troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, odnosno radi zaištite prava apelanta. Troškovi korištenja osobnog automobila i odsustva iz ureda očigledno su nastali uslijed činjenice da je apelant kao punomoćnika angažirao odvjetnika čije sjedište nije na području postupajućeg prvostupanjskog suda. Imajući u vidu vrstu i složenost spora, te visinu vrijednosti spora, Kantonalni sud je naveo da angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, nije se moglo smatrati nužnim za vođenje parnice pa se troškovi nastali uslijed toga nisu mogli smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano prizivom prigovarano da je apelantu bilo uskraćeno pravo na izbor odvjetnika, a time i pravo na pravičan postupak. Nasuprot tome, naveo je da je apelant bio slobodan angažirat za zastupanje bilo kojeg odvjetnika po izboru, što je i učinio kao što je izabrao i nadležnost Općinskog suda u Sarajevu. Međutim, istakao je da ovo pravo apelanta ne podrazumijeva njegovo pravo da mu tuženi naknadi nerazmjerno visok iznos troškova koji su se bez znatnog utjecaja na prava apelanta mogli izbjeći angažiranjem odvjetnika koji ima sjedište na području suda za koji se apelant opredijelio. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prilikom odluke o naknadi troškova za korištenja automobila i odsustvo iz ureda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br.AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-5719/15 od 27. veljače 2018. godine, AP-6968/18 od 10. travnja 2019. godine, AP-2765/19 od 19. rujna 2019. godine i AP-7243/18 od 23. lipnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević