Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/21 (M. R.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nadležnost suda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-40/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-40/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Miroslav Rašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Rašić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 461035 16 Gž od 20. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 461035 14 P od 26. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Rašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ifet Feraget advokat iz Sarajeva, podnio je 6. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 461035 16 Gž od 20. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 461035 14 P od 26. oktobra 2015. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o predmetnoj apelaciji „naložio odlaganje izvršenja Presude Općinskog suda broj 65 0 P 461035 14 P od 26. oktobra 2015. godine“.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da na ime pretrpljene materijalne štete tužiteljki (E.M. iz Sarajeva) isplati određeni novčani iznos, uvećan za zakonske zatezne kamate, te da joj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, budući da je u odgovoru na tužbu istaknut prigovor mjesne nenadležnosti suda u Sarajevu, u obrazloženju prvostepene presude naveo da je na pripremnom ročištu koje je održano 11. juna 2015. godine donio rješenje kojim se odbija prigovor mjesne nenadležnosti toga suda, te je u obrazloženju ovakve svoje odluke prvostepeni sud naveo da je tužba podnesena radi naknade štete, pa je, shodno odredbama člana 32. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) (kojima je regulisana izberiva nadležnost), tužiteljka imala pravo da podnese tužbu Općinskom sudu u Sarajevu. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je u konkretnom predmetu, saglasno odredbama člana 28. stav (1) ZPP za suđenje mjesno nadležan bio Općinski sud u Mostaru, a kako je to osnovano i blagovremeno prigovorio apelant u svome pisanom odgovoru na tužbu. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno i u odgovoru na tužbu i u žalbi istaknuto da predmet tužbenog zahtjeva nije naknada štete, nego regresni dug, zbog čega se ne primjenjuju odredbe o nadležnosti u sporovima za naknadu štete iz člana 32. ZPP, dakle, osnovan je navod žalbe da je prvostepeni sud povrijedio pravila o mjesnoj nadležnosti. Kantonalni sud je naveo da, međutim, kada je već zasnovana mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda, takva nadležnost se ne može mijenjati u postupku povodom žalbe. Kantonalni sud je naveo da je, naime, odluka o tužbenom zahtjevu pravilna i zakonita i ista nije ni osporena žalbom, a pogrešno zasnovana mjesna nadležnost suda ne predstavlja povredu iz člana 209. ZPP, odnosno ne može se smatrati da je takva povreda bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Kantonalni sud je takođe naveo da je takav stav zauzeo Vrhovni sud Federacije BiH u svojoj Presudi broj 17 0 P 054461 19 Rev od 6. avgusta 2020. godine. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku kada su odbili njegov (osnovani) prigovor mjesne nenadležnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević