Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4694/20 (Apoteka „Kovačević“ Bihać, PZU Apoteka „Mr. Ph. Aida Alagić“ Cazin i PZU Apoteka „Europharm“ Bihać)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4694/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4694/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Apoteka „Kovačević“ Bihać i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Apoteka „Kovačević“ Bihać, PZU Apoteka „Mr. Ph. Aida Alagić“ Cazin i PZU Apoteka „Europharm“ Bihać protiv Obavijesti Federalnog tužilaštva Federacije BiH broj T11 0 KTA 0004908 20 od 27. oktobra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Apoteka „Kovačević“ Bihać, PZU Apoteka „Mr. Ph. Aida Alagić“ Cazin i PZU Apoteka „Europharm“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnijeli su 24. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Obavijesti Federalnog tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0004908 20 od 27. oktobra 2020. godine.
2. Naredbom o neprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T01 0 KTPO 0033466 19 od 5. februara 2020. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga protiv prijavljenih A.H., D.M., A.M., H.H. i A.D. zbog krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), niti bilo kojeg drugog krivičnog djela, jer je iz krivične prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo. U obrazloženju naredbe Kantonalno tužilaštvo je navelo da je predmetnom krivičnom prijavom A.H. prijavljen da je nezakonito naredio provođenje kontrole kod ugovornog subjekta ZU „Dom zdravlja“ Velika Kladuša (predmet koje su bili propisani lijekovi sa Liste lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja u Unsko-sanskom kantonu koji se propisuju i izdaju na teret sredstava Zavoda za zdravstveno osiguranje tog kantona od strane ovlašćenih ljekara ugovorene zdravstvene ustanove za period od 1. januara do 31. maja 2015. godine), a da su ostala prijavljena lica nezakonito tu kontrolu provela. Dalje, da je prilikom predmetne kontrole utvrđeno da ovlašćeni doktori nisu postupali u skladu sa zaključenim ugovorom između ZZO USK i ZU „Dom zdravlja“ Velika Kladuša, te da su ovjerili recepte za različite lijekove za veći broj osiguranih lica koji su zatim realizovani kod apelanata, a za koje nije moguće utvrditi osnovanost za propisivanje navedenih recepata. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je postupanje prijavljenih lica razmatrano s aspekta počinjena krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz čl. 383. KZ FBiH koje čini „službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog“. Kantonalno tužilaštvo je u vezi s tim ukazalo da je iz priloga koji su dostavljeni uz krivičnu prijavu utvrđeno da su Zavod zdravstvenog osiguranja USK-a i apelanti sklopili ugovor o izdavanju lijekova s liste lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja kojim je predviđeno da apelanti mogu izdavati pacijentima lijekove koji se finansiraju iz sredstava Zavoda zdravstvenog osiguranja USK-a i da će te lijekove fakturisati Zavodu koji će apotekama platiti iste, te da su apelanti vršili takvu uslugu izdavanja i prodaje lijekova i da su račune za te izdane lijekove ispostavili Zavodu zdravstvenog osiguranja. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je kod takvog stanja stvari gdje jedan poslovni partner ispostavlja fakture za određenu prodanu robu ili usluge drugom poslovnom partneru sasvim razumljivo i opravdano da drugi poslovni partner kontroliše da li su robe i usluge koje su fakturisane zaista i isporučene, te da takvo nešto nije protivpravno u materijalnom smislu, nego je čak poduzimanje takvih radnji obveza rukovodioca poslovnog partnera koji plaća navedene robe ili usluge, te da takvo postupanje nije ni prekoračenje ovlašćenja jer ne postoji izričita zakonska odredba koja bi ovlašćene osobe poslovnog partnera koji plaća fakture ograničavala u takvom nečemu. Kantonalno tužilaštvo je zaključilo da, dakle, u samom činu nadređivanja i sprovođenja kontrole ispostavljenih faktura ne nalazi da je poduzeta radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela, slijedom čega nije ni počinjeno krivično djelo kao cjelina. Kantonalno tužilaštvo je takođe navelo da je utvrđeno činjenično stanje razmatralo i s aspekta počinjenja drugih krivičnih djela, prevashodno onih na koja krivična prijava ukazuje (Nesavjestan rad u službi iz čl. 387. KZ FBiH i Neovlašteno bavljenje određenim zanimanjem iz čl. 364. KZ FBiH), ali je utvrđeno da nisu ispoljena obilježja ni tih krivičnih djela.
3. Odlučujući o pritužbi apelanata izjavljenoj protiv obavijesti Kantonalnog tužilaštva od 5. februara 2020. godine, Ured glavne kantonalne tužiteljke Kantonalnog tužilaštva je Rješenjem broj T01 0 KTP 0033466 20 od 30. marta 2020. godine predmetnu pritužbu odbio kao neosnovanu.
4. Odlučujući o prijedlogu apelanata za preispitivanje da li je u predmetnom postupku pravilno primijenjen KZ FBiH, Federalno tužilaštvo je Obaviješću o izvršenom nadzoru (u krivičnom predmetu Kantonalnog tužilaštva broj T01 0 KTP 0033466 20) broj T11 0 KTA 0004908 20 od 27. oktobra 2020. godine utvrdilo da su prednje odluke Kantonalnog tužilaštva donesene u predmetnom postupku pravilne i zakonite. U obrazloženju obavijesti Federalno tužilaštvo je navelo da je, imajući u vidu sve raspoložive informacije i dokaze koji se nalaze u spisu konkretnog krivičnog predmeta u kojem se vrši nadzor, u konkretnoj situaciji postupajući tužilac imao dovoljno činjeničnog i pravnog osnova za donošenje tužilačke odluke, te je ista pravilna, pri tome imajući u vidu da se krivična istraga provodi samo ukoliko postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo, a s tim u vezi se ukazuje da iz dokaza u spisu ne proizlazi osnov za sumnju da bi se u opisanim radnjama prijavljenih lica stekla obilježja predmetnog krivičnog djela, odnosno ne postoje osnovi sumnje da su prijavljena lica počinila krivično djelo za koje su prijavljena.
Apelacioni navodi
5. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te navode da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživaju li apelanti u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaje pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
8. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Kantonalnim tužilaštvom odnosi na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećeg lica, u kojem postupku se apelanti pojavljuju u ulozi podnosilaca krivične prijave. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“. Naime, samo se takva osoba može smatrati „žrtvom“ u smislu člana
6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević